Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4419/15 (N. G.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4419/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4419/15, rješavajući zahtjev Nikole Gligorića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nikole Gligorića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Gligorić(u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 29. septembra 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 071274 13 Rev od 9. jula 2015. godine. Apelant je takođe, podnio dopunu apelacije od 11. aprila 2017. godine te 23. oktobra 2017. godine i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedene presude Vrhovnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 071274 09 P od 31. oktobra 2011. godine, između ostalog, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Radovana Dragojevića i Milovana Dragojevića (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da sud utvrdi da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 20. februara 2004. godine između pokojne Gospane Dragojević (majka tužitelja i baka apelanta-u daljnjem tekstu: ostaviteljica) kao darodavca i apelanta kao daroprimca, čiji je predmet bio stan preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u dijelu koji se odnosi na nužni nasljedni dio tužitelja sa po 1/6 dijela; da se temeljem presude izvrši brisanje upisanog prava vlasništva 1/1 na predmetnom stanu s imena apelanta i izvrši upis prava suvlasništva na stanu u korist tužitelja sa po 1/6 dijela odnosno apelanta sa 2/3 jer tužitelji, koji spadaju u red nužnih nasljednika, nisu shodno odredbama člana 28. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH“ br. 7/80 i 15/80 koji je primjenjen u konkretnom slučaju), dokazali da su u trenutku smrti majke bili nesposobni za rad i da nemaju sredstava za život čime nemaju ni pravo na nužni nasljedni dio niti su u odnosu na apelanta istakli takav zahtjev u ostavinskom postupku pa su zbog toga, prema mišljenju tog suda, izgubili pravo da zahtijevaju nužni nasljedni dio.
3. Protiv navedene presude tužitelji su ponijeli žalbu Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj 71 0 P 071274 12 Gž od 13. decembra 2012. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostpenu presudu, u cjelosti prihvatajući pravni stav prvostepenog suda te odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Protiv navedene presude tužitelji su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 071274 13 Rev od 9. jula 2015. godine reviziju tužitelja uvažio, preinačio drugostepenu presudu tako što je žalbu tužitelja uvažio i presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 071274 09 P od 31. oktobra 2011. godine preinačio na način da je usvojio naprijed citirani tužbeni zahtjev tužitelj. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelant ne spada u red nužnih nasljednika niti je bio stranka u predmetnom ostavinskom postupku već da u odnosu na taj postupak ima status trećeg lica obzirom da je u ostavinskom postupku stranka bila apelantova majka (kao kćerka ostaviteljice dakle njena nužna nasljednica). Zbog toga je, prema mišljenju tog suda, nepravilan stav nižestepenih sudova da su tužitelji izgubili pravo da zahtijevaju nužni nasljedni dio jer nisu istakli takav zahtjev prema apelantu u ostavinskom postupku (jer ga nisu ni mogli istaći) te da, suprotno stavu nižestepenih sudova, tužitelji kao zakonom određeni nužni nasljednici nisu imali obavezu dokazivati da su radno nesposobni ili da nemaju sredstva za život kako bi ostvarili pravo na nužni nasljedni dio zbog čega je njihov tužbeni zahtjev osnovan.
5. Nakon toga tužitelji su pokrenuli vanparnični postupak kod Osnovnog suda (vodi se pod brojem 70 0 V 233927 16 V) radi diobe nekretnina–predmetnog stana u kojem je izvršeno vještačenje kojim je utvrđeno da se predmetni stan ne može fizički podijeliti. U toku je i izvršni postupak u kojem je određena prodaja predmetnog stana putem javnog nadmetanja po odredbama Zakona o izvršnom postupku.
6. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da tužiteljima pripada pravo na nužni nasljedni dio imovine ostaviteljice koju čini isključivo predmetni stan jer taj sud po apelantovom mišljenju nije vodio računa o odredbama člana 31. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisan način izračunavanja nužnog nasljednog dijela te da nije vodio ni računa da u konkrentom slučaju ostavština i nije raspravaljana jer ostaviteljica nije imala nikakve imovine obzirom da je apelantu predmetni stan poklonila više od dvije godine prije smrti. Apelant smatra i da je predmetni postupak predugo trajao jer je trajao pet godina i osam mjeseci čime smatra da mu je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku. Zbog navedenog kao i činjenice da će predmetni stan koji je jedini dom za njega i njegovu porodicu biti prodat u bescijenje putem javnog nadmetanja čime će nastupiti nesagledive posljedice za njega i njegovu porodicu, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje osporene predsude Vrhovnog suda do okončanja postupka po apelaciji.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji odnosno ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjevom za donošenje privremene mjere traži da se obustavi izvršenje presude Vrhovnog suda, zasnivajući taj zahtjev na tvrdnji da bi izvršenjem te presude i prodajom predmetnog stana na javnoj dražbi nastale neotklonjive posljedice za apelanta i njegovu porodicu jer bi ostali bez stana i na ulici. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što predstavlja neodvojiv segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da navod koji je apelant ponudio u korist donošenja privremene mjere ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere odnosno da apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda u postupku izvršenja pravosnažne sudske presude. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman