Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2623/17 (E. B.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neovlašteno lice
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Uređenje međa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2623/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2623/17, rješavajući apelaciju Edina Bešića i Ifete Bešić, na osnovu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ifeta Bešić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 V 008733 17 Gž 2 od 22. maja 2017. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Bešić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 V 008733 17 Gž 2 od 22. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Bešić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Ifeta Bešić (u daljnjem tekstu:

drugoapelantkinja) iz Maglaja, podnijeli su 24. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 V 008733 17 Gž 2 od 22. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba prvoapelanta podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 1 V 008733 16 V 2 od 4. januara 2017. godine kojim je, pored ostalog, uređena međa predlagača S. C. i prvoapelanta, kao protivnika predlagača, prema pravičnosti, između nekretnine (posjed predlagača sa dijelom 1/1) i nekretnine (posjed prvoapelanta sa dijelom 1/1) na način preciznije opisan u izreci prvostepene presude. Osim toga, Rješenjem Općinskog suda obustavljen je vanparnični postupak uređenja međe predlagača i drugoapelantkinje između nekretnine posjed predlagača sa dijelom 1/1 i nekretnine posjed drugoapelantkinje sa dijelom 1/1, te je obustavljen postupak uređenja međe predlagača i prvoapelanta između nekretnine posjed predlagača sa dijelom 1/1 i nekretnine posjed prvoapelanta sa dijelom 1/1 (sve navedene nekretnine su preciznije označene u izreci prvostepenog rješenja).

2. Općinski sud je naveo, između ostalog, da je na ročištu od 29. oktobra 2015. godine na mjestu sporne međe susjednih nekretnina predlagača i prvoapelanta, predlagač predložio da se međa uredi po katastarskim planovima, ali se prvoapelant udaljio sa ročišta, pa se međa nije mogla urediti po katastarskim planovima, jer nije postojala saglasnost da se tako uredi. Dalje, Općinski sud je naveo da se nakon toga pristupilo uređenju međe po posljednjem mirnom posjedu, ali da predlagač nije dokazao posljednji mirni posjed na dijelu puta koji graniči sa nekretninom prvoapelanta, iz kog razloga međa nije uređena po posljednjem mirnom posjedu. Općinski sud je naveo da se pristupilo uređenju međe po pravičnosti, kako je propisano odredbama člana 69. stav 2. Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine, te je naložio vještaku da sudu pokaže kako međa izgleda po katastarskim planovima i istu ucrta u skicu, da u skici ucrta dio između susjednih nekretnina koji se nalazi pod travom do dijela nekretnine koju fizički koristi predlagač i da izračuna površinu između susjednih nekretnina koja je pod travom. Slijedom toga, vještak je izjavio da je pod travom približno 11,20 m , pa je sud naložio vještaku da tu površinu od 11,20 m podijeli na dva jednaka dijela na način da jedan dio pripadne nekretnini predlagača, a drugi dio da pripadne nekretnini prvoapelanta, što je vještak i uradio. S tim u vezi, prvostepeni sud je ukazao da je na ovaj način uredio među po pravičnosti i da je ocijenio nalaz vještaka objektivnim i stručnim jer je vještak na licu mjesta izvršio sva potrebna mjerenja na koja predlagač nije imao primjedbi, dok se prvoapelant bez ikakvog razloga udaljio sa ročišta i tako sebi uskratio pravo da učestvuje u postupku. Osim toga, Općinski sud je ukazao da su prigovori prvoapelanta na nalaz vještaka sa skicom uspostavljenog stanja usmjereni na osporavanje prava vlasništva na cijeloj površini nekretnine (k.č. 177/3) posjed i vlasništvo predlagača sa dijelom 1/1, ali da prvoapelant gubi iz vida činjenicu da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o vanparničnom postupku uređenja međe u kom postupku sud može predlagača, a ne protivnika predlagača, uputiti na parnicu ako postoji spor o međašnoj površini čija vrijednost prelazi vrijednost spora male vrijednosti shodno odredbama člana 173. Zakona o vanparničnom postupku. Međutim, ukazano je da za prvoapelanta ne postoji spor o međašnoj površini, već mu je sporno vlasništvo i posjed cijele nekretnine, a koje pitanje se tiče spora o pravu vlasništva, a ne i postupka uređenja međa. Pored toga, Općinski sud je istakao da je sud, kada je uređivao među po pravičnosti, istu uredio na način da je travnatu površinu koja se nalazi po katastarskim planovima unutar parcele predlagača podijelio na dva jednaka dijela, iz čega se može zaključiti da se prvoapelantova parcela povećala, a parcela predlagača smanjila u odnosu na stanje kakvo je bilo u katastarskim planovima prije uređenja međe. Općinski sud je naveo da je vještak na licu mjesta utvrdio da između nekretnine predlagača i nekretnine drugoapelantkinje postoji živa ograda koja fizički razdvaja nekretnine i da u fizičkom smislu postoji međa između tih nekretnina. S obzirom da postoje vidljivi međašnji znaci, zaključeno je da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi sud mogao urediti među, slijedom čega je vanparnični postupak obustavljen u odnosu na drugoapelantkinju.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da prvoapelant žalbenim navodima ukazuje da je prvostepeni sud propustio pravilno utvrditi činjenično stanje za uspostavljanje međe između predmetnih nekretnina, da vještačenje po vještaku geodetske struke nije ni potrebno, te da nije bilo uslova da se međa uredi po pravičnosti, zbog čega je prvoapelant zatražio da se postupak uređenja međa riješi u parničnom postupku. Kantonalni sud je ukazao da žalbeni prigovori prvoapelanta nemaju uporišta, iz razloga što je prvostepeni sud o istima odlučio i dao razloge u obrazloženju prvostepene odluke. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud ocjenom stanja na licu mjesta od 29. oktobra 2015. godine, ocjenom nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke od 9. novembra 2015. godine, dopune nalaza i mišljenja od 29. novembra 2016. godine i ročištu od 13. decembra 2016.godine odgovorio na primjedbe prvoapelanta, te je u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku potpuno i pravilno utvrdio činjenice koje su relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji prvoapelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva;

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.Neovlašteno lice – u odnosu na drugoapelantkinju

6. U konkretnom slučaju drugoapelantkinja je podnijela apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda od 22. maja 2017. godine. Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Općinskog suda od 4. januara 2017. godine obustavljen vanparnični postupak uređenja međe predlagača S. C. i drugoapelantkinje, kao protivnika predlagača, između nekretnina posjed predlagača sa dijelom 1/1 i nekretnina posjed drugoapelantkinje sa dijelom 1/1. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Općinskog suda proizilazi da je vještak na licu mjesta utvrdio da između predmetnih nekretnina postoje vidljivi međašnji znaci i da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za uređenje međe, iz kog razloga je Općinski sud obustavio vanparnični postupak u tom dijelu. Imajući u vudu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se, dakle, osporenim rješenjem Kantonalnog suda nije odlučivalo o bilo kakvim pravima ili obavezama drugoapelantkinje. Stoga, Ustavni sud smatra da drugoapelantkinja u konkretnom slučaju nema svojstvo ovlaštenog lica da bi mogla osporavati navedeno drugostepeno rješenje. II.Očigledno (prima facie) neosnovana – u odnosu na prvoapelanta

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da prvoapelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2623/17 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio