Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4521/15 (D. Č.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Izvršni postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Apelacija preuranjena
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4521/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4521/15, rješavajući apelaciju Dževada Čejvanovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dževada Čejvanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Dževada Čejvanovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 I 005223 15 Gž od 5. februara 2016. godine zbog toga što je preuranjena.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Dževada Čejvanovića podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. novembra 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 I 005223 17 Gž 6 od 17. marta 2017. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dževad Čejvanović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 6. oktobra 2015. i 9. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine. Apelant je 7. aprila 2016. godine dopunio apelaciju, te osporio Rješenje Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 I 005223 15 Gž od 5. februara 2016. godine. Apelant je ponovo dopunio apelaciju 20. januara 2017. godine kojom je tražio donošenje privremene mjere protiv Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. novembra 2016. godine, te je ujedno (i) ovo rješenje osporio apelacijom. Apelant je, još jednom, podnio dopunu apelacije 10. maja 2017. godine kojom je tražio donošenje privremene mjere protiv Rješenja Okružnog suda broj 83 0 I 005223 17 Gž 6 od 17. marta 2017. godine, te je ujedno osporio (i) ovo rješenje. Apelant je 6. oktobra 2017. i 22. novembra 2017. godine dostavio urgencije da se predmet što prije okonča, ponavljajući zahtjeve za donošenje privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda i od tužene Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 12. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 19. septembra 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 16. oktobra 2017. godine, tužena 4. septembra 2017. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4521/15 od 10. novembra 2015. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere podnesen protiv Presude Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine.

5. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4521/15 od 12. maja 2016. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio protivizvršenje Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. novembra 2016. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

III.1Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine

7. Odlukom Ustavnog suda broj AP 3466/11 od 5. maja 2015. godine ukinuta je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje Vrhovnom sudu s obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je naglasio: „…U odnosu na izneseni stav Vrhovnog suda u osporenoj odluci, prema kojem apelantu pravo na troškove prevoza pripada samo ako to proizlazi iz propisa o unutrašnjem poslovanju suda, a ne zato što tužena nije donijela akt o unutrašnjem poslovanju suda kojim bi to pravo bilo regulirano, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je nemoguće da apelant navedeno pravo uopće ostvari ukoliko tužena nije donijela akt o unutrašnjem poslovanju….(vidi tačku 49)…“, te: „…Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, za razliku od Vrhovnog suda, svoju odluku obrazložio na način koji u cijelosti korespondira s kriterijima prava na pravično suđenje koja su uspostavili organi Konvencije i sam Ustavni sud kada je istakao da propisi na koje se prvostepeni sud poziva ne isključuju pravo na naknadu putnih troškova sudiji, nego upućuju na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi reguliranja svih drugih vrsta naknada…(vidi tačku 51) …“, kao i: „…Naime, činjenica da pratećim propisima nije dalje definirano pravo koje je utvrđeno zakonom, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu citiranu praksu Ustavnog suda, ne može se u okviru redovnih sudova protumačiti kao gubitak prava za apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju arbitrarno primijenio predmetnu zakonsku odredbu…(vidi tačku 54)…“

8. U ponovnom postupku Vrhovni sud je donio Presudu broj 83 0 P 001846 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine kojom je djelimično usvojena revizija tužene (Republika Srpska koju zastupa Pravobranilaštvo), te je djelimično ukinuta Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 83-0-P-001846- 09 Gz od 24. septembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Presuda Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu na ime troškova prevoza za period od 8. marta 2004. do 31. maja 2006. godine i u tom dijelu je tužba odbačena revizionom odlukom. U preostalom dijelu (stav 2. izreke) apelantova revizija je odbijena u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 83-0-P-001846-09 Gz od 24. septembra 2009. godine kojom je tužena obavezana da apelantu na ime troškova prevoza za period od 1. juna 2006. do 14. novembra 2008. godine isplati iznos od 8.494,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. novembra 2008. godine, te da mu i ubuduće na isti način plaća iste putne troškove sve dok se ne promijene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja. Pored toga, revizionom presudom tužena je obavezana da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 2.279,00 KM.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da je drugostepena presuda djelimično pravilna. U vezi s tim, Vrhovni sud je, prije svega, citirao odredbe člana 93. Zakona o sudovima i sudskoj službi, koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant zasnovao radni odnos kod Osnovnog suda u Bijeljini, kao i odredbe člana 79. Zakona o sudovima Republike Srpske i člana 14. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca Republike Srpske, te je konstatirao da nije sporno da internim propisima, odnosno propisima o unutrašnjem poslovanju tužene nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska i odlaska s posla. Međutim, konstatirajući da je apelantu zakonom priznato pravo na putne troškove, u koje bez sumnje spadaju i troškovi prevoza od mjesta stanovanja do posla i natrag, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da sama činjenica što tužena internim aktima nije regulirala apelantovo pravo na troškove prevoza ne može utjecati na njegovo pravo da mu se ti troškovi priznaju u visini povratne karte u javnom saobraćaju. Imajući u vidu da se radi o apelantovom potraživanju iz radnog odnosa, Vrhovni sud je zaključio da je revizijom pravilno ukazano da je apelantova tužba neblagovremena u smislu odredbi člana 105. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07 - u daljem tekstu ZOR) za njegovo potraživanje od 8. marta 2004. do 31. maja 2006. godine jer je tužba prvostepenom sudu podnesena 31. maja 2007. godine. Shodno tome, Vrhovni sud je u skladu s odredbama člana 249. stav 2. u vezi sa članom 456.a) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u stavu 1. izreke. U preostalom dijelu, Vrhovni sud je ocijenio da je osnovan apelantov zahtjev radi naknade troškova prevoza za period od 1. juna 2006. do 14. novembra 2008. godine te dalje sve dok se ne promijene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja, te je u svemu prihvatio razloge drugostepene presude Okružnog suda u pogledu visine troškova prevoza koji su dosuđeni apelantu. Stoga je Vrhovni sud, primjenom člana 248. a) u vezi sa članom 456a) ZPP, donio odluku kao u stavu 2. izreke, te odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju kojom je traženo preispitivanje navedenog dijela drugostepene presude Okružnog suda. III.2Rješenje Okružnog suda broj 83 0 I 005223 15 Gž od 5. februara 2016. godine

10. Rješenjem Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 005223 13 I 3 od 27. augusta 2016. godine odbijen je postupak protivizvršenja i ukinute provedene izvršne radnje u tom postupku. Ovaj postupak se vodio po prijedlogu za protivizvršenje protivizvršioca Republike Srpske – Osnovni sud u Bijeljini, zastupan po Pravobranilaštvu RS, protiv protivizvršenika Dževada Ćejvanovića (apelant).

11. Protiv ovog rješenja tražilac protivizvršenja - protivizvršilac se blagovremeno žalio iz svih razloga predviđenih članom 208. ZPP, koji je predložio da se žalba uvaži, pobijano rješenje ukine, te naloži prvostepenom sudu da se postupak protivizvršenja u predmetnoj stvari nastavi, s tim da se, u skladu s Presudom Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine, kao predmet protivizvršenja odredi iznos od 19.833,10 KM.

12. Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 I 005223 15 Gž od 5. februara 2016. godine žalba protivizvršioca je uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

13. Kako je utvrdio Okružni sud, i dalje postoji izvršna isprava protivizvršenika (apelanta) za isplatu iznosa od 8.494,00 KM na ime troškova prevoza za period od 1. juna 2006. do 14. novembra 2008. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 14. novembra 2008. godine, kao i troškova postupka u iznosu od 1.253,60 KM, te se u tom dijelu ne bi moglo tražiti protivizvršenje onoga što je apelant (protivizvršenik) već naplatio od protivizvršioca (Republike Srpske - Osnovni sud Bijeljina), dok u ostalom dijelu, preko onoga što je dosuđeno stavom II izreke navedene Presude Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 15 Rev 2 od 30. juna 2015. godine, postoji izvršna isprava za nastavak postupka protivizvršenja. Kako zaključuje Okružni sud, ne postoji osnov da se postupak protivizvršenja u potpunosti obustavi, osim u dijelu u kome je revizija odbijena navedenom odlukom Vrhovnog suda od 30. juna 2015. godine.

III.3Rješenje Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. novembra 2016. godine i Rješenje Okružnog suda broj 83 0 I 005223 17 Gž 6 od 17. marta 2017. godine

14. Ovaj postupak se vodio po prijedlogu za protivizvršenje protivtražioca izvršenja Republike Srpske – Osnovni sud u Bijeljini, zastupan po Pravobranilaštvu RS, protiv protivizvršenika Dževada Ćejvanovića (apelant).

15. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. novembra 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 I 005223 17 Gž 6 od 17. marta 2017. godine, prigovor izvršenika (protivizvršenika – apelanta), izjavljen na prethodno doneseno Rješenje Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. maja 2016. godine, odbijen je kao neosnovan, te se navedeno rješenje u cijelosti održava na snazi.

16. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da protivizvršenik (apelant) u žalbi na odluku donesenu u izvršnom postupku ističe da Vrhovni sud (a njegova odluka je poslužila kao osnov protivtražiocu izvršenja za pokretanje postupka protivizvršenja) nije izvršio odluku Ustavnog suda, te da je donesena skoro ista odluka kao i prethodna s obzirom na to da je Vrhovni sud primijenio prekluzivni rok umjesto roka zastarjelosti, dok je Ustavni sud (misli se na Odluku broj AP 3466/11) naveo da se radi o novčanom potraživanju kao šteti, na koje se treba primijeniti član 154, a u vezi sa članom 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) i može se osporavati samo prigovorom zastarjelosti, a koji u postupku nije istican. Okružni sud je naveo da sud u izvršnom postupku ne može preispitivati zakonitost presude Vrhovnog suda kao suda više instance, već je dužan postupiti u skladu s njom. Navedeni prigovor predstavlja prigovor materijalnog prava, pa je mogao biti cijenjen samo u parničnom, ali ne i u izvršnom postupku. Također, ni okolnost da je protivizvršenik (apelant) iz ovog razloga ponovo izjavio apelaciju Ustavnom sudu BiH, o kojoj još nije donesena odluka, nema utjecaja ni na tok ovog postupka, ni na obavezu suda da u izvršnom postupku postupi u skladu s presudom koja u vrijeme odlučivanja po prigovoru protivizvršenika predstavlja izvršnu ispravu.

17. Kako se dalje navodi u obrazloženju, Odluka Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine jeste nova odluka, ali je donesena u istom postupku u kome je taj sud ponovo odlučivao o žalbi izvršenika odnosno protivtražioca izvršenja (apelanta) i, s pozivanjem na pravno shvaćanje Ustavnog suda dato u apelacionoj odluci, donio navedenu presudu. Stoga je, kako navodi Okružni sud, neosnovan žalbeni prigovor da se po navedenoj presudi Vrhovnog suda morao voditi novi izvršni postupak, a ne postupak protivizvršenja jer bi isto bilo u suprotnosti sa članom 54. ZIP-a. Pobijanim rješenjem prvostepeni sud je odlučio o prigovoru protivizvršenika na rješenje kojim je određeno protivizvršenje po prijedlogu protivtražioca izvršenja, dakle o dozvoli protivizvršenja. Stoga, navedeni sud osnovano ističe da će se zakonska zatezna kamata na iznos glavnog duga obračunati u fazi provođenja rješenja o protivizvršenju, zbog čega nije bila neophodna odluka o načinu obračuna istih prilikom dozvole protivizvršenja.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te čl. 2. stav 1. i čl. 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

19. Apelacijom kojom se osporava presuda Vrhovnog suda naglašava se da, umjesto da se apelantu prizna pravo na naknadu troškova prevoza i time (shodno uputama Ustavnog suda) otklone uočene povrede, ponovo se čine iste povrede i od apelanta traži da vrati, i to ne samo ono što je naplatio nego i daleko veći iznos. Dakle, apelantu ne samo da nisu namireni troškovi prevoza, što bi bilo u duhu stavova iznesenih u odluci Ustavnog suda, nego upravo suprotno, morat će platiti i dodatnih 15.000 KM, odnosno ukupno 45.000 KM, što nije iznos od 45% koji se navodi u novoj odluci, nego iznos od 150% koje apelant mora vratiti. Dakle, samo je prividno donijeta nova odluka, a ustvari je, prema apelantovom mišljenju, donijeta ista odluka.

20. Apelant je, u veoma opširnoj dopuni apelacije od 9. novembra 2015. godine, istakao da je u okviru reforme pravosudnog sistema i uspostavljanja nacionalnog balansa u pravosuđu 8. marta 2004. godine imenovan za sudiju u Osnovnom sudu, a zatim je 1. decembra 2010. godine imenovan za Okružnog tužioca u Okružnom tužilaštvu u Bijeljini. Dalje je istakao da ima prebivalište u Tuzli, gdje živi sa svojom porodicom, odakle svojim automobilom odlazi na posao u Bijeljinu i istog se dana vraća s posla u Tuzlu. Apelant smatra da su mu neisplaćivanjem naknade troškova prevoza na posao i s posla na relaciji Tuzla - Bijeljina povrijeđena navedena prava. Istakao je da je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da se pojam „putni troškovi“ iz člana

14. Zakona o plaćama odnosi i na troškove prevoza dolaska i odlaska i da ga treba tumačiti na način kao što je to učinio Okružni sud. Također ističe da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno jer se na njegov zahtjev mogu primijeniti Opći kolektivni ugovor i Posebni kolektivni ugovor za oblast pravosuđa, kojima je priznato pravo na troškove prevoza. Dalje navodi da plaćanje troškova prevoza, koje je snosio iz svoje plaće, predstavlja umanjenje njegove imovine, što je imalo negativne materijalno-finansijske posljedice za njegov život i život njegove porodice. Zbog toga je morao napustiti posao u Bijeljini i vratiti se u Tuzlu. Apelant, također, navodi da je diskriminiran u odnosu na svoje kolege sudije koji ne putuju, kao i u odnosu na sve druge zaposlenike koji prema izričitim zakonskim odredbama kao zaposlenici u pravosudnim institucijama, upravi ili zaposlenici na koje se primjenjuje Kolektivni ugovor imaju priznato pravo na troškove prevoza dolaska na posao i odlaska s posla i ta im se naknada uredno isplaćuje. Apelant opširno obrazlaže zašto smatra da mu pripadaju troškovi prevoza s obzirom na to da je imenovan za sudiju u Osnovnom sudu, pozivajući se na tumačenja odredaba Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, Zakona o radu, Kolektivnom ugovoru i drugim aktima. Predlaže da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda navedenih ustavnih prava, ukine osporena presuda, odbije revizija i potvrdi Presuda Okružnog suda broj 83 0 P 001846 09 Gž od 24. septembra 2009. godine.

21. Dopunom apelacije od 7. aprila 2016. godine se osporava Rješenje Okružnog suda broj 83 0 I 005223 15 Gž od 5. februara 2016. godine navodeći da Okružni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo i ista ona prava koja su već navedena u dosadašnjim apelacijama. Traži donošenje privremene mjere.

22. Nadalje, apelant je dopunio apelaciju 20. januara 2017. godine kojom je tražio donošenje privremene mjere protiv Rješenja Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. novembra 2016. godine, te je osporio i ovo rješenje.

23. I konačno, apelant je dopunio apelaciju i protiv Rješenja Okružnog suda broj 83 0 I 005223 17 Gž 6 od 17. marta 2017. godine. Smatra da osporenim rješenjem nije zadovoljen standard prava na pravično suđenje jer sud nisu odlučio o svim navodima iz prigovora, a posebno o prijedlogu za nastavak postupka izvršenja za potraživanja koja su u međuvremenu dospjela, čak ga nigdje ni ne spominju. Osim toga, u osporenoj odluci se spominje obaveza poštovanja stava suda više instance, a očito je da se pri tome samo Vrhovni sud smatra sudom više instance, dok se odluke Ustavnog suda, koje su konačne i obavezujuće potpuno ignoriraju. Obaveza je redovnog suda da postupa u skladu s odlukama Ustavnog suda kao suda najviše instance, te da u cijelosti postupi po predmetnoj Odluci broj AP 3466/11 u kojoj je decidirano navedeno da predmetno potraživanje predstavlja štetu u smislu člana 154. ZOO, za koje važe zastarni, a ne i prekluzivni rokovi, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i zabranu diskriminacije. Traži donošenje privremene mjere obustave protivizvršenja donošenja konačne odluke suda po apelaciji.

Odgovor na apelaciju

24. Iznoseći hronološki tok postupka, Osnovni sud je naveo da je nakon donošenja Rješenja Okružnog suda broj 83 0 I 005223 17 Gž 6 od 17. marta 2017. godine, Osnovni sud apelantovom poslodavcu Tužilaštvu Tuzlanskog kantona dostavio pravomoćno rješenje o protivizvršenju broj 83 0 I 005223 11 I 3 od 7. maja 2014. godine, a koje je pravomoćno 12. septembra 2014. godine, pravomoćno Rješenje broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. maja 2016. godine, a koje je pravomoćno 17. marta 2017. godine i prijedlog za protivizvršenje tražioca protivizvršenja radi izvršenja na plaći apelanta-protivizvršenika.

25. Vrhovni sud nalazi da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke suda, pa samim tim i da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskim konvencijom i zakonom.

26. Tužena navodi da su sve prethodne odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite i da istima nisu povrijeđena apelantova prava, pa predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju podnosioca apelacije u gore navedenoj pravnoj stvari. Smatra da podnosilac apelacije tokom cijelog postupka protivizvršenja vrši zloupotrebu prava i odugovlači ga, a što ima posebnu težinu jer se radi o nosiocu sudske i tužilačke funkcije.

V.Relevantni propisi

27. U Zakonu o sudovima i sudskoj službi („Službeni glasnik RS“ br. 13/00, 16/00, 70/01, 77/02 i 85/03) relevantne odredbe glase:

Član 93.

Sudija ima pravo i na druga lična primanja i naknade:

1) naknada troškova prevoza za prevoz na posao i sa posla; (....)

28. U Zakonu o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 111/04, 109/05, 37/06, 119/08, 58/09 i 116/09) relevantne odredbe glase:

Prestanak važenja ranijih propisa Član 79.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o sudovima i sudskoj službi (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 13/00, 15/00, 16/00, 70/01, 77/02, 85/03 i 114/03), osim odredbi čl. 87. do 95. tog zakona, koje se primjenjuju i dalje do donošenja posebnog Zakona o platama sudija.

Stupanje na snagu Član 80.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”.

29. U Zakonu o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 115/05) relevantne odredbe glase:

Član 14.

Sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. ovog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju.

30. U Zakonu o radu („Službeni glasnik RS“ br. 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantne odredbe glase:

Član 105.

Ako se između poslodavca i radnika ne postigne saglasnost o visini i načinu naknade štete, oštećena strana svoje pravo na naknadu štete ostvaruje putem nadležnog suda, u skladu sa zakonom.

31. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) relevantne odredbe glase:

Razlozi za prigovor Član 47.

Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:

(…) 2) ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka, (…) 4) ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje, (....)

Rješenje o prigovoru Član 49.

(1) Rješenje o prigovoru donosi sudija.

(2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.

(3) Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje.

Rješenje o protivizvršenju Član 56.

(1) Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja kojim je tražiocu izvršenja naloženo da izvršeniku vrti ono što je izvršenjem dobio, sud će, na prijedlog izvršenika, donijeti rješenje o protivizvršenju.

(2) Protivizvršenje se sprovodi po odredbama ovog zakona o izvršenju.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Apelacija preuranjena

34. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

35. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

36. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 I 005223 15 Gž od 5. februara 2016. godine žalba protivizvršenika uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, zbog čega apelant u ovom dijelu nije došao do konačne odluke u ovom predmetu.

37. Prema praksi Ustavnog suda, apelant je dužan prije podnošenja apelacije iscrpiti sve djelotvorne pravne lijekove u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Apelant odlučuje koji će pravni lijek koristiti, bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja apelantovih prava je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima u skladu s pozitivnim propisima. Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke prvostepenog suda kome je vraćen predmet da o njemu odluči prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju apelacija preuranjena jer je podnesena prije donošenja konačne odluke nadležnog suda.

38. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Apelacija ratione materiae nedopustiva

39. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

40. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. novembra 2016. godine i Rješenje Okružnog suda broj 83 0 I 005223 17 Gž 6 od 17. marta 2017. godine.

41. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

42. U konkretnim slučajevima, osporenim rješenjima se odlučivalo o apelantovom prigovoru i žalbi koji je imao svojstvo izvršenika, u kojem je njegov prigovor odbijen Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 16 I 4 od 16. maja 2016. godine, a žalba također odbijena Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 P 061391 15 Gž od 17. marta 2017. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“. U konkretnom slučaju, postupak utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine. Upravo se osporena rješenja, donesena u predmetnom izvršnom postupku, pozivaju na navedenu presudu Vrhovnog suda koja je izvršna isprava na osnovu koje se provodi ovo izvršenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, slijedom čega je predmetna apelacija u odnosu na te navode ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

43. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Osporena odluka

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 6. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Protiv navedene presude iscrpljeni su svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

46. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 2. stav 1. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

47. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda od 14. septembra 2015. godine odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

48. Apelant smatra da je Vrhovni sud donio presudu suprotno prethodnoj Odluci Ustavnog suda broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine. Apelant navodi da Vrhovni sud nije poštovao stavove iz odluke Ustavnog suda te da je, u suštini, donio istu presudu. Posebno se naglašava da Vrhovni sud nije uzeo u obzir da apelant ima pravo na naknadu troškova prevoza, kao i da je proizvoljno odlučeno kada je jedan dio apelantovog potraživanja odbačen kao neblagovremen.

49. Suština obrazloženja osporene odluke je da je Vrhovni sud naglasio da je apelantu zakonom priznato pravo na putne troškove, u koje bez sumnje spadaju i troškovi prevoza od mjesta stanovanja do posla i natrag. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da sama činjenica što tužena internim aktima nije regulirala apelantovo pravo na troškove prevoza ne može utjecati na njegovo pravo da mu se ti troškovi priznaju u visini povratne karte u javnom saobraćaju. Imajući u vidu da se radi o apelantovom potraživanju iz radnog odnosa, Vrhovni sud je zaključio da je revizijom pravilno ukazano da je apelantova tužba neblagovremena u smislu odredbi člana 105. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07 - u daljnjem tekstu ZOR) za njegovo potraživanje od 8. marta 2004. do 31. maja 2006. godine jer je tužba prvostepenom sudu podnesena 31. maja 2007. godine. Shodno tome, Vrhovni sud je u skladu s odredbama člana 249. stav 2. u vezi sa članom 456.a) Zakona o parničnom postupku odlučio kao u stavu 1. izreke. U preostalom dijelu, Vrhovni sud je ocijenio da je osnovan apelantov zahtjev radi naknade troškova prevoza za period od 1. juna 2006. do 14. novembra 2008. godine te dalje sve dok se ne promijene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja, te je u svemu prihvatio razloge drugostepene presude Okružnog suda u pogledu visine troškova prevoza koji su dosuđeni apelantu.

50. Imajući u vidu navedeno obrazloženje iz osporene presude Vrhovnog suda, te relevantne navode iz apelacije, Ustavni sud kao prvo primjećuje da je Vrhovni sud promijenio stav iz ranije odluke, te da više (ne)smatra da je (ne)prihvatljiv stav iz presude Okružnog suda da se tužena ne može osloboditi obaveze da apelantu naknadi putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlaska s posla samo zato što nije donijela akte odnosno propise o unutrašnjem poslovanju. Štaviše, u osporenoj odluci Vrhovni sud je potvrdio stav Okružnog suda u pogledu apelantovog prava na naknadu putnih troškova. Stoga ne može biti govora o tome da u novoj presudi Vrhovni sud nije poštovao stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3466/11 jer je u navedenoj odluci Ustavni sud upravo ukazao da nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana 6.1 Evropske konvencije da se apelantu uskraćuje zakonom propisano pravo na naknadu troškova prevoza samo zato što njegov poslodavac o tome nije donio unutrašnje propise. Prema osporenoj presudi Vrhovnog suda apelant sada ima pravo na naknadu putnih troškova u određenom iznosu i u trajanju dok za to postoje uvjeti, dok iz navoda apelacije proizlazi da apelant očigledno nije zadovoljan visinom iznosa tih troškova, što je pitanje koje Ustavni sud u načelu ne ispituje jer je utvrđivanje činjenica te vrste u isključivoj nadležnosti redovnih sudova, a u konkretnom slučaju nema naznaka da je u tom segmentu bilo proizvoljnosti.

51. Osim toga, Ustavni sud naglašava da u ranijoj Odluci broj AP 3466/11 nije ulazio u ispitivanje blagovremenosti bilo kojeg segmenta potraživanja iz apelantove tužbe. Također, Ustavni sud nije razmatrao ni da li se blagovremenost apelantovog potraživanja treba cijeniti s aspekta prekluzivnih ili zastarnih rokova. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je na osnovu ranije utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelantova tužba, u jednom segmentu, podnesena neblagovremeno. U apelaciji apelant nije dao relevantne navode da je Vrhovni sud u tom dijelu postupio proizvoljno, niti tako nešto proizlazi iz obrazloženja osporene odluke.

52. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

53. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima kao i u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

54. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda nije ponudio argumente, ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu neosnovani.

Ostali navodi

55. Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava iz člana 2. stav 1. i člana

26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava, također, vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S obzirom na to da proizlazi, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, da u konkretnom slučaju materijalno i procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno na apelantovu štetu, kao i da apelant nije bio diskriminiran u predmetnom postupku, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer Vrhovni sud, prilikom donošenja osporene odluke, nije proizvoljno primijenio pravo, te je poštovao stavove iz ranije Odluke Ustavnog suda broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine.

57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

58. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer apelant nije ponudio dokaze i argumente koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

59. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 2. stav 1. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4521/15 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio