Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3986/17 (M. P., R. H. i K. A.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3986/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3986/17, rješavajući apelaciju Marije Petrović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Marija Petrović, Rijad Hadžić i Kadro Aljukić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016548 13 Rsž od 11.

novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marija Petrović, Rijad Hadžić i Kadro Aljukić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijeli su 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016548 17 Rev od 29. avgusta 2017. godine kojom je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016548 13 Rsž od 11. novembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet AP-4604/16, konstatuje se da je navedena Presuda Kantonalnog suda od 11. novembra 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Tuzlanski kanton) i preinačena Presuda Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 016548 12 Rs od 9. septembra 2013. godine na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime manje obračunate i isplaćene naknade plaća, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) i za rad u dane vjerskih praznika, koji su po zakonu neradni dani, isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelanti tužbeni zahtjev temelje na odredbama člana 87, 90. i 99. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), te na odredbi člana 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine i Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih ličnih primanja policijskih službenika MUP TK od 27. aprila 2007. godine. Kantonalni sud je naveo da je radno-pravni status policijskih službenika propisan odredbama Zakona o policijskim službenicima koji je stupio na snagu 1. avgusta 2006. godine. Kantonalni sud je ukazao da je prema odredbama člana 99. Zakona o policijskim službenicima policijski službenik obavezan raditi u posebnim uslovima u slučaju kada su takvi uslovi neophodni za izvršavanje zadataka policijskog organa, dok se posebnim uslovima smatraju rad po vanredno rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama. Za ove poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim časovima, a na prijedlog policijskog komesara, ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada. Kantonalni sud je naveo da za ove uslove posebnog rada, policijskim službenicima pripada dodatak za posebne uslove rada u smislu odredaba člana 87. istog zakona, koji iznosi do 30% od osnovne plaće, po osnovu koje je apelantima za čitav traženi period isplaćen taj dodatak. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prekovremeni rad i plaćanje prekovremenog rada posebna kategorija regulisana odredbama čl. 90. i 100. Zakona o policijskim službenicima koji postoji kada je potrebno obaviti hitan posao ili zadatak do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu, a za koji je obavezno izdavanje naredbe i naloga policijskim službenicima za prekovremeni rad koji može trajati do četiri časa dnevno, a ne više od dvadeset časova sedmično, dok se plaćanje prekovremenog rada vrši tako da se osnovna plaća policijskog službenika koji radi prekovremeno uvećava za 40% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 22:00 časa i 07:00 časova ili za 30% ukoliko je prekovremeni rad bio u periodu između 07:00 časova i 22:00 časa. Kantonalni sud je ukazao da apelanti tokom postupka u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva (neisplaćene naknade za prekovremeni rad) nisu dokazali osnovanost potraživanja i da su za iskazane sate prema evidenciji knjige sati rada, prema kojoj je rađen nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, bile izdate naredbe i nalozi od strane njihovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu. U odnosu na potraživanu naknadu za noćni rad i rad u dane sedmičnog odmora, Kantonalni sud je ukazao da je taj dio tužbenog zahtjeva bio isključivo temeljen na odredbama člana 87. Zakona o policijskim službenicima, kao dodatku za posebne uslove rada, koji prema odredbama stava 3. navedenog člana iznosi do 30% osnovne plate i koji rad se ima smatrati kao rad u posebnim uslovima po odredbama člana 99. stav 2. Zakona o policijskim službenicima, a za koji su apelanti, u skladu sa stavom 5. ovog člana već ostvarili naknadu u novcu, što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i koja ukupna naknada im je isplaćivana u većim iznosima nego što bi im i pripadala, jer je tuženi prilikom obračuna plaća apelantima za sporni period i dalje primjenjivao Odluku Vlade Tuzlanskog kantona od 21. avgusta 2002. godine (uvećanje od 30%).

3. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene odluke, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a stavom 3. istog člana da vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude u pravomoćnom odbijajućem dijelu ni za jednog apelanta ne prelazi vrijednosni kriterij od 10.000,00 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uslova za dopuštenost revizije iz člana 237. stav

2. ZPP nije ostvaren, slijedom čega revizija nije dopuštena. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nema osnova za izuzetno odlučivanje o izjavljenoj reviziji u smislu odredaba člana 273. stav 3. ZPP, iz razloga što odlučivanje po reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti , u suštini, smatraju, da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud morao dopustiti reviziju, jer su ispunjeni uslovi za izuzetno odlučivanje prema odredbama člana 237. stav 3. ZPP. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija i zloupotreba prava), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda ,Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim ukazao da se navodi apelanta o kršenju njihovih prava zasnivaju na tvrdnjama da su pogrešno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, a da je Ustavni sud je utvrdio da materijalno ili procesno pravo nije ni na koji način primijenjeno na štetu apelanata, kao i da su sudovi o svojim odlukama dali dovoljna i relevantna obrazloženja, slijedom čega je odbio apelacije kao neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Što se tiče navoda apelanata kojima ukazuju da je Vrhovni sud, odbacujući njihovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP, Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3986/17 (M. P., R. H. i K. A.) | Sudska praksa | Aktio