Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4969/17 (S.H.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4969/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4969/17, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. H.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 027990 17 Mož od 26. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 24. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 027990 17 Mož od 26. septembra 2017. godine. Apelant je također od Ustavnog suda zatražio da donese privremenu mjeru kojom će odrediti mjeru osiguranja u predmetnom postupku, na način da se naloži protivnicima osiguranja u predmetnom postupku (M. H. i M. H.) da uklone sve prepreke na predmetnoj parceli, a za neometan pristup apelanta određenim parcelama, te da im zabrani bilo kakvo ometanje prava služnosti na predmetnoj parceli (sve nekretnine bliže opisane u obrazloženju osporene odluke Kantonalnog suda). U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje predmetne sudske mjere osiguranja (naprijed navedene).

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su osnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je među parničnim strankama bila nesporna činjenica da apelant za dolazak do svojih parcela ima pristup određenim javnim putem (bliže opisanim u osporenoj odluci, u daljnjem tekstu: javni put), u situaciji kada je apelant u tužbi i tokom postupka tvrdio da su protivnici predlagača zauzeli dio predmetnog puta i da je isti u svojoj širini i prohodnosti smanjen, dok su protivnici predlagača tvrdili da se predlagač za dolazak do svojih parcela može koristiti navedenim javnim putem. Međutim, da ta činjenica nije od uticaja na pravilnost zaključka prvostepenog suda da apelant za dolazak do svojih parcela ima javni put, jer da apelant za svoju tvrdnju da mu je „otežano korištenje i prilaz parcelama tim putem, jer isti sada svojom površinom, širinom i izgledom nije pogodan za prolaz motornim vozilima, pa čak ni pješice" nije predložio, niti izveo ni jedan odgovarajući dokaz, a niti su se o tome izjasnili svjedoci O. H. i H. H., čije saslušanje je apelant predložio. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, savjesnom i brižljivom ocjenom izvedenih dokaza, cijeneći da ni protivnici predlagača nisu sporili činjenicu da se apelant ponekad koristio predmetnim putem za prolaz, ali samo pješice, a što je potvrdio i svjedok H. H., kojeg je predložio i sam apelant da se izjasni na okolnosti načina korištenja predmetnim putem od strane apelanta, pravilno izveo zaključak da se apelant samo ponekad koristio predmetnim putem za prolaz pješice. Naime, da ni sam apelant u svom iskazu nije sporio da je u septembru 2016. godine angažovao majstore da mu štemaju betonsko coklo, koje čini dio ograde njegovog dvorišta i to u dijelu prema predmetnom putu, kako bi postavio kliznu kapiju kroz koju bi iz dvorišta izlazio na predmetni put, a što se vidi i na dvije fotografije koje su protivnici predlagača dostavili (u koje je u dokaznom postupku izvršen uvid), a iz kojih se vidi da se naspram uklonjenog betonskog cokla, u apelantovom dvorištu nalazi jedno manje voćno stablo. U vezi s tim je istaknuto, da je sve to davalo dovoljno osnova prvostepenom sudu za zaključak da se apelant predmetnim putem nikada nije koristio za prolaz motornim vozilom, a posebno iz razloga što su ulaz njegovog stambenog objekta i garaža okrenuti prema kliznoj kapiji kroz koju se izlazi na navedeni javni put. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se ne može prihvatiti ni apelantova tvrdnja da zbog postupanja protivnika on trpi štetu jer mu je „onemogućeno da pristupi svom domaćinstvu“, kod činjenice da apelant za dolazak do svojih nekretnina ima pristup navedenim javnim putem, kako motornim vozilom, tako i pješice. Nadalje, da kako je odredbom člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), propisano da će sud mjeru osiguranja odrediti: ako predlagač učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja, a koji uvjeti se moraju kumulativno ispuniti da bi se odredila mjera osiguranja, te kako apelant tokom postupka nije dokazao postojanje ni jednog od navedenih uvjeta, to je po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud s pravom odbio apelantov prijedlog za donošenje mjere osiguranja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da su sudovi pogrešno cijenili izvedene dokaze, da je apelant nesporno dokazao činjenicu da on svojim nekretninama može pristupiti jedino spornim putem na kojem ima prepreka koju su postavili protivnici predlagača, te da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepenog rješenja, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4969/17 (S.H.) | Sudska praksa | Aktio