Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4255/17 ("Pero" d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4255/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4255/17, rješavajući apelacije „Pero“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „Pero“ d.o.o. Zenica protiv:
- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006792 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine,
- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 008318 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine i
- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 008809 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4255/17
1. "Pero" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 14. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 006792 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 006792 17 U 2 od 6. marta 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Drugostepena komisija za rješavanje po žalbi protiv rješenja u prvostepenom postupku Općine Zenica) kojim je odbijena njegova žalba podnesena protiv rješenja Javnog preduzeća za prostorno planiranje i uređenje grada „Zenica“ d.o.o. Zenica od 28. juna 2013. godine kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2013. godinu za poslovne prostore, otvoreni prostor, proizvodni kompleks i zatvoreno skladište koji se nalaze u Zenici (II poslovna zona) u ukupnom godišnjem iznosu od 16.571,40 KM.
AP-4256/17
2. Apelant, kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 14. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 008318 17 Uvp od 11. august 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 008318 17 U 2 od 7. marta 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Drugostepena komisija za rješavanje po žalbi protiv rješenja u prvostepenom postupku Grada Zenica) kojim je odbijena njegova žalba podnesena protiv rješenja Javnog preduzeća za prostorno planiranje i uređenje grada „Zenica“ d.o.o. Zenica od 18. decembra 2015. godine kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2015. godinu za poslovne prostore, otvoreni prostor, proizvodni kompleks i zatvoreno skladište koji se nalaze u Zenici (II poslovna zona) u ukupnom godišnjem iznosu od 16.571,40 KM.
AP-4282/17
3. Apelant je 13. oktobra 2017. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 008809 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 008809 16 U od 21. februara 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Drugostepena komisija za rješavanje po žalbi protiv rješenja u prvostepenom postupku Grada Zenica) kojim je odbijena njegova žalba podnesena protiv rješenja Javnog preduzeća za prostorno planiranje i uređenje grada „Zenica“ d.o.o. Zenica od 8. aprila 2016. godine kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2016. godinu za poslovne prostore, otvoreni prostor, proizvodni kompleks i zatvoreno skladište koji se nalaze u Zenici (II poslovna zona) u ukupnom godišnjem iznosu od 16.571,40 KM Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4255/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
5. U obrazloženjima osporenih odluka je navedeno da je prvostepeni organ, u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijanih rješenja, putem nadležne komisije uz učešće apelanta kao stranke u postupku, uviđajem na licu mjesta i uvidom u ZK izvatke o upisu prava vlasništva na poslovnim prostorima, proizvodnom kompleksu i zatvorenom skladištu apelanta i uvida u priloženu fotodokumentaciju sa fotokopijama tlocrta svih objekata, utvrdio da je apelant u 2013, 2015. i 2016. godini vlasnik i korisnik istih. Dalje je navedeno da apelant u pogledu utvrđene površine predmetnih poslovnih prostora i ostalih objekata, te poslovne zone u kojoj se isti nalaze, nije prigovarao, osim što je prigovarao na pravni osnov za plaćanje naknade, ističući da kao vlasnik predmetnih objekata, prostora i zemljišta na kojem su isti izgrađeni, nije obveznik plaćanja predmetne naknade u smislu odredaba Zakona o stvarnim pravima u Federaciji Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 63. Zakona o građevinskom zemljištu propisano, između ostalog, da se naknada za korištenje građevinskog zemljišta utvrđuje prema osnovama i mjerilima propisanim ovim zakonom i odlukom općinskog vijeća, te da se niko ne može osloboditi obaveze plaćanja predmetne naknade, osim u slučajevima predviđenim odredbama čl. 90. i 91. ovog zakona. Isto tako, u obrazloženjima osporenih odluka je navedeno da je odredbama člana 73. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da se odlukom općinskog vijeća uvodi obaveza plaćanja naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) te osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade, dok je odredbama člana 75. stav 1. istog zakona propisano da su obveznici naknade suvlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, a stavom 2. istog člana propisano je da se obveznik naknade utvrđuje prema podacima iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga i uviđaja na licu mjesta. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 56. stav 2. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica utvrđena visina mjesečnog iznosa naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta po m korisne površine, zavisno od vrste djelatnosti i poslovne zone pravnih i fizičkih lica, koji su prema citiranim materijalnim propisima obveznici plaćanja predmetne naknade. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi za vanredno preispitivanje sudske odluke da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za utvrđivanje obaveze plaćanja predmetne naknade, te da je stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima za apelanta kao vlasnika i korisnika predmetnih poslovnih prostora prestala obaveza plaćanja naknade. S tim u vezi ukazano je da je odredbama člana 371. Zakona o stvarnim pravima (koji se primjenjuje od 5. marta 2014. godine) izričito propisano koji zakoni prestaju da važe početkom primjene ovog zakona, a da je stavom 2. istog člana predviđeno da će se propisi o građevinskom zemljištu usuglasiti s odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog zakona, dok je stavom 3. istog člana propisano da u slučaju kolizije odredaba ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovog zakona. Imajući u vidu da do dana donošenja pobijanih rješenja upravnih organa odredbe čl. 67, 73. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu nisu stavljene van snage, niti je od strane nadležnog organa utvrđeno da su iste u koliziji s odredbama Zakona o stvarnim pravima, djelomičnom Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 8. jula 2016. godine je utvrđeno da je odredba člana 56. stav 2. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da su odredbe čl. 63, 73. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu i citirane odredbe odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da kao vlasnik nije dužan plaćati naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Takođe, apelant smatra da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima, te odbiti određivanje obaveze plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, jer je pravni osnov za određivanje ove naknade prestao da važi stupanjem na snagu navedenog zakona.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnim slučajevima Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu i Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4976/16 od 1. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman