Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3826/15 (M. P.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Protek roka
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Stanarsko pravo
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3826/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3826/15, rješavajući apelaciju Milorada Pilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačke a) i b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Pilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050415 15 Rev od 22. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050415 15 Gž 2 od 16. septembra 2014.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050415 12 P 2 od 10. marta 2014. godine u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Pilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050415 15 Rev od 22. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050415 15 Gž 2 od 16. septembra 2014.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050415 12 P 2 od 10. marta 2014. godine u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Pilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Zoran Bubić i Bojana Duka-Bubić, advokati iz Banje Luke, podnio je 31. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050415 15 Rev od 22. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050415 15 Gž 2 od 16. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050415 12 P 2 od 10. marta 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio“ izvršenje navedenih osporenih presuda Osnovnog suda i Okružnog suda do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na sjednici Malog vijeća održanoj 16. septembra 2015. godine Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3826/15 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Zajednice etažnih vlasnika u ulici Miloša Obilića br. 54-56 (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) zatraženo je 3. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj-protivtuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 20. aprila do 24. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Rješenjem Komande garnizona Odsjek za garnizonske poslove od 18. januara 2000. godine apelantu su kao nužni smještaj dodijeljene zajedničke prostorije (u daljnjem tekstu: predmetne prostorije) koje se nalaze u suterenu zgrade br. 54 i 56 u ulici Miloša Obilića u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada). Navedeno rješenje je potvrđeno drugostepenim rješenjem Komande garnizona Banja Luka, Međugarnizonske stambene komisije u Banjoj Luci od 3. septembra 2003. godine. U tački 3. dispozitiva ovog rješenja navedeno je da se predmetne prostorije daju na trajno korištenje, a da rješenje služi kao osnov za pokretanje postupka kod nadležnog organa kod gradske uprave za pretvaranje predmetnih prostorija u stambenu jedinicu, a po ishođenju upotrebne dozvole za korištenje stambene jedinice i utvrđivanju suvlasništva, za zaključenje ugovora o zakupu dijela stana u svojini Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane). Ministarstvo odbrane je 22. oktobra 2003. godine podnijelo zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za legalizaciju izgrađene stambene jedinice nastale pretvaranjem zajedničkih u stambene prostorije Odjeljenju za prostorno uređenje Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje) koje je rješenjem od 18. avgusta 2005. godine taj zahtjev odbilo. Navedeno prvostepeno rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje) od 13. decembra 2005. godine.

Osporeni postupak

7. Tužitelj-protivtuženi je 2005. godine podnio tužbu (v. sp. 10.100,00 KM) protiv apelanta radi predaje u posjed predmetnih prostorija, navodeći da ih etažni vlasnici predmetne zgrade ne koriste od apelantovog useljenja (2000. godine), a koje su im do tada služile za održavanje sastanaka kućnog savjeta, zbora stanara, razne svečanosti i sl. Kako apelant nezakonito drži u posjedu predmetne prostorije, tužitelj-protivtuženi je tužbom tražio da sud obaveže apelanta da mu ih preda.

8. U odgovoru na tužbu apelant je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, te naveo da je ostvario pravo na posjed predmetnih prostorija kao stana koji koristi po zakonitom pravnom osnovu.

9. U toku postupka apelant je podnio protivtužbu kojom potražuje od tužitelja-protivtuženog isplatu određenog novčanog iznosa uloženog u adaptaciju predmetnih prostorija.

10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050415 05 P od 13. jula 2011. godine odbijeni su u cijelosti kao neosnovani i tužbeni i protivtužbeni zahtjevi.

11. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 050415 11 Gž od 14. maja 2012. godine uvažene su žalbe parničnih stranaka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

12. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 050415 12 P 2 od 10. marta 2014. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev.

13. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je pojam zajedničkih prostorija definisan odredbom člana 4. stav 1. Zakona o održavanju stambenih zgrada, kao i odredbom člana 4. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Zatim, odredbom člana 4. Zakona o svojini na dijelovima zgrada propisano je da dijelovi zgrade, koja nije u društvenoj svojini, a koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, nedjeljiva su zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika, čijim posebnim dijelovima služe. Odredbom člana

15. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini (u daljnjem tekstu: Zakon o pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove) propisano je da se zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti podnosi opštinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma najkasnije u roku od 30 dana od dana konačnosti rješenja o pravu na pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove, te da se nadziđivanje odnosno pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove mora završiti najkasnije u roku od godinu dana od dana konačnosti rješenja o odobrenju za građenje. Osnovni sud je istakao da je tužitelj-protivtuženi dokazao sva tri elementa predviđena članom 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), svojina na stvari, faktičku vlast držaoca stvari i identifikaciju stvari, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu presude u odnosu na tužbeni zahtjev.

14. Nadalje je Osnovni sud naveo, u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, da je apelant pred tim sudom 7. aprila 2011. godine ostao pri prvobitnom iskazu da se u predmetne prostorije uselio 2000. godine, i to na osnovu rješenja od 18. januara 2000. godine, i da koristi nekih 86 m² tog prostora za stanovanje, te da je jedan dio sredstava za adaptaciju ovog prostora uložilo Ministarstvo odbrane kao jednokratnu pomoć licima koja su napuštala ranije stanove, a ostali dio sredstava je on uložio i da nema drugi smještaj. Zatim je Osnovni sud istakao da je apelant ponovo saslušan pred tim sudom i da je izjavio da je vlasnik stambenog objekta u Trnu i da ne posjeduje niti jedan račun o kupovini građevinskog materijala ili o plaćanju izvedenih građevinskih radova, te da ne zna kolikim iznosom mu je Ministarstvo odbrane pomoglo za adaptaciju „stana“ i da se ne može sjetiti u kojim sve trgovinama je kupovao građevinski materijal. Nadalje je Osnovni sud istakao da se uviđajem na licu mjesta uvjerio da su predmetne prostorije uređene kao stambeni prostor, te da nema dileme da je vršeno ulaganje kako bi se predmetne (zajedničke) prostorije uredile kao prostor pogodan za življenje. Međutim, sporno je da li je apelant iz svojih sredstava vršio ulaganja. Kako apelant nije, u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazao da je o svom trošku i na teret svojih finansijskih sredstava izvršio adaptaciju predmetnih prostorija, tj. zajedničkih prostorija tužitelja-protivtuženog, odlučeno je kao u dispozitivu presude u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev.

15. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 050415 15 Gž 2 od 16. septembra 2014. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

16. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev. S tim u vezi je Okružni sud istakao da je apelant nesavjestan držalac predmetnih prostorija jer je bez odobrenja za građenje i urbanističke saglasnosti nadležnog organa uprave izvršio prenamjenu predmetnih prostorija u stan, dakle, bez pravnog osnova. Prema odredbi člana 39. ZOSPO-a, nesavjestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova koje bi imao vlasnik stvari da se stvar nalazila kod njega. Nesavjestan držalac ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika. Nesavjestan držalac nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari kad se ona može odvojiti bez oštećenja stvari. Dakle, apelant nema pravo na naknadu za izvršena ulaganja jer ta ulaganja nemaju nikakvu korist za tužitelja-protivtuženog, a postoji mogućnost da apelant odnese stvar koju je ugradio kad se ona može odvojiti bez oštećenja stvari. Zbog toga je Okružni sud naveo da nije bilo mjesta usvajanju apelantovog protivtužbenog zahtjeva jer nikakvu korist od izvršenog ulaganja nema tužitelj-protivtuženi, nego je sva ulaganja apelant vršio isključivo u svoju korist.

17. Presudom Vrhovnog suda 71 0 P 050415 15 Rev od 22. aprila 2015. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude u dijelu kojim je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o njegovom protivtužbenom zahtjevu, dok je odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude u dijelu kojim je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su predmetne prostorije zadržale karakter zajedničkih prostorija, budući da Ministarstvo odbrane (kao investitor pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove u smislu odredbe člana 5. Zakona o pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove) nije steklo pravo pretvaranja predmetnih prostorija u stan u smislu odredbi člana 4. Zakona o svojini na dijelovima zgrada, člana 4. Zakona o privatizaciji državnih stanova i člana 4. Zakona o održavanju stambenih zgrada. Na predmetnim prostorijama kao zajedničkim pravo korištenja imaju etažni vlasnici (čl. 7. i 8. Zakona o svojini na dijelovima zgrada) koji u smislu odredbe člana 17. Zakona o održavanju stambenih zgrada tim prostorijama i upravljaju i koje su shodno odredbi člana 18. ZOSPO-a u njihovoj zajedničkoj svojini. Kod ovakvog stanja stvari i činjenice da je apelant pretvaranje predmetnih (zajedničkih) prostorija u stan izvršio prije podnošenja zahtjeva Ministarstva odbrane za izdavanje urbanističke saglasnosti, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je apelant nesavjestan posjednik predmetnih prostorija (član 39. ZOSPO-a).

19. Nadalje je Vrhovni sud istakao da je pravilno drugostepeni sud primijenio i materijalno pravo kada je našao da radovi koje je apelant izvršio u predmetnim prostorijama nemaju karakter nužnih troškova koje predviđa odredba člana 39. stav 4. ZOSPO-a jer se ne radi o troškovima koje bi imao i tužitelj-protivtuženi da su se predmetne prostorije nalazile kod njega. Prema odredbi člana 39. stav 5. ZOSPO-a, nesavjestan posjednik ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni za vlasnika. Kod naknade korisnih troškova nesavjesnom posjedniku nije mjerodavan objektivni kriterij korisnosti troškova za samu stvar, već je mjerodavan subjektivni kriterij korisnosti za samog vlasnika stvari, po kojem se nesavjesnom posjedniku ovi troškovi nadoknađuju samo ako su lično korisni za vlasnika stvari. Kada se ima u vidu sadržaj navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je naveo da sredstva uložena u pretvaranje predmetnih prostorija u stambeni prostor po prirodi stvari ne predstavljaju korisne troškove za tužitelja-protivtuženog koji je tokom postupka isticao da mu predmetne prostorije trebaju (u stanju u kakvom su bile prije adaptacije) radi održavanja sastanaka skupštine etažnih vlasnika. Stoga je Vrhovni sud naveo da je drugostepeni sud pravilno sudio kada je našao da nema osnova u utvrđenom činjeničnom stanju, ni u odredbi člana 39. st. 4. i 5. ZOSPO-a za dosuđivanje naknade navedenih troškova apelantu, tj. usvajanje njegovog protivtužbenog zahtjeva.

20. S druge strane je Vrhovni sud naveo da nije dozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv dijela drugostepene presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog. Naime, predmetna parnica vodi se po dva zahtjeva: zahtjev tužitelja-protivtuženog protiv apelanta i apelantov zahtjev protiv tužitelja-protivtuženog, pa se u ovom slučaju vrijednost spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva u smislu odredbe člana 318. stav 2. ZPP. Zatim je Vrhovni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 237. ZPP, te istakao da je u konkretnom slučaju prvostepena presuda donesena 10. marta 2014. godine, dakle nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (27. jula 2013. godine), slijedom čega se dopuštenost revizije, saglasno odredbi člana 456a tog zakona, ima ocijeniti prema imovinskom cenzusu od 30.000,00 KM. Nadalje, prema odredbi člana 321. stav 2. ZPP, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna vrijednost predmeta spora je ona koju je tužitelj označio u tužbi. Vrijednost spora po predmetnoj tužbi, koja se odnosi na nenovčano potraživanje-iseljenje i predaju u posjed predmetnih prostorija, tužitelj-protivtuženi je označio na pripremnom ročištu 21. februara 2013. godine u iznosu od 10.100,00 KM. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da prvostepeni sud nije u smislu odredbe člana 321. stav 2. ZPP na pripremnom ročištu preduzimao radnje s ciljem provjere tačnosti vrijednosti predmeta spora koju je označio tužitelj-protivtuženi, pa je u ovoj parnici za ocjenjivanje dozvoljenosti revizije po tužbenom zahtjevu mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj-protivtuženi označio. Kako vrijednost spora po tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog iznosi 10.100,00 KM, što ujedno predstavlja pobijani dio pravosnažne presude u odnosu na taj dio zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da nije ispunjen uslov dozvoljenosti revizije propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP protiv pravosnažnog dijela presude po tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelant u izjavljenoj reviziji nije tražio odlučivanje po reviziji u smislu odredbi člana 237. ZPP protiv ovog pravosnažno presuđenog dijela drugostepene presude, pa time ni po ovim zakonskim odredbama nema mjesta odlučivanju o izjavljenoj reviziji. Stoga je odlučeno kao u dispozitivu presude u ovom dijelu na osnovu odredbe člana 247. stav 4. ZPP, u vezi sa članom 237. st. 2. i 4. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pozitivne propise u predmetnoj pravnoj stvari kako u pogledu njegovog protivtužbenog zahtjeva tako i u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja-protivtuženog.

22. Naime, apelant prvenstveno ukazuje da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda onemogućeno raspravljanje pred tim sudom u dijelu u kojem je njegova revizija odbačena kao nedozvoljena. Zbog toga apelant navodi da je njegovu reviziju trebalo razmatrati u meritumu i u pogledu tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnih prostorija koje apelant smatra stanom. Pri tome, apelant ističe da su nižestepeni sudovi u osporenoj prvostepenoj i drugostepenoj odluci proizvoljno zaključili da on nema pravo na posjed predmetnih prostorija (stana), primjenjujući proizvoljno relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, apelant se u svoju korist poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 2586/09 od 13. novembra 2012. godine, navodeći da se radi o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom stanju i za koju apelant smatra da je primjenjiva u konkretnom slučaju. Pored toga, apelant navodi da su redovni sudovi trebali da odluče da li apelant ima zakonit pravni osnov na posjed predmetnih prostorija, a ne da utvrđuju ima li apelant pravo na pretvaranje predmetnih prostorija u stan za koji apelant tvrdi da predstavlja njegov dom. Nadalje, apelant ukazuje da je nezakonita osporena odluka Vrhovnog suda o neosnovanosti njegovog protivtužbenog zahtjeva budući da on smatra da je dokazao visinu protivtužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. S tim u vezi, apelant također navodi da je „začuđujući“ stav Vrhovnog suda da apelant nema pravo na povratak uloženih sredstava jer je nesavjestan. Suprotno tome, apelant ističe da nije nesavjesno postupao kada je vršio ulaganja u predmetne prostorije. Slijedom navedenog, apelant smatra da je njegov protivtužbeni zahtjev osnovan.

II.Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelant daje svoju ocjenu provedenih dokaza i pravno karakteriše predmetni materijalnopravni odnos zasnovan između parničnih stranaka onako kako njemu to odgovara, a ne na osnovu utvrđenih činjenica i na osnovu pravno relevantnih odredaba materijalnog prava. Između ostalog, Vrhovni sud je naveo da nisu prihvatljivi navodi apelacije u dijelu kojim se pobija odluka tog suda kojim je apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da, kako prvostepeni sud nije našao da je vrijednost predmeta spora određena suviše nisko i kako tako označenoj vrijednosti predmeta spora ni jedna od stranaka nije prigovarala, apelant ne može sa osnovom na to ukazivati u apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim navodima i pravnim zaključcima datim u obrazloženju konačno osporene presude, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

24. Okružni sud je naveo da ne stoje tvrdnje koje je apelant iznio, te da taj sud ostaje pri svim navodima iz obrazloženja svoje drugostepene odluke od 16. septembra 2014. godine, slijedom čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Osnovni sud je naveo da je svoju prvostepenu odluku od 10. marta 2014. godine donio pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja.

26. Tužitelj-protivtuženi je naveo da su u cijelosti neosnovani apelacioni navodi koji se odnose na osporene odluke. Također je, između ostalog, naveo da predmetne prostorije ne predstavljaju apelantov dom jer on ne živi u njima, već u Trnu. U prilog iznesenim tvrdnjama tužitelj-protivtuženi je priložio i dokumentaciju koja se tiče izvršnog postupka koji je pokrenuo protiv apelanta u vezi s predmetnim prostorijama radi iseljenja i predaje u posjed.

V.Relevantni propisi

27. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 18. stav 2.

2) Zajednička svojina je svojina više lica na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi ali nisu unaprijed određeni.

Član 39. st. 4. i 5.

4) Nesavjesni držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova koje bi imao vlasnik da se stvar nalazila kod njega.

5) Nesavjesni držalac ima pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika.

28. U Zakonu o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02 i 65/03) relevantne odredbe glase:

Član 4. stav 1.

1) Zajednički dijelovi i uređaji zgrade su nedjeljiva i nepodijeljena imovina etažnih vlasnika koja predstavlja osnov suvlasničke zajednice sa jednakim obimom prava i obaveza (u daljem tekstu: zajedničari), u skladu sa zakonom i njihovim međusobnim ugovorom.

29. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 17/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/07, 38/07, 60/07, 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Zajedničkim dijelovima stambene zgrade smatraju se, u smislu ovog zakona, dijelovi i uređaji koji služe zgradi kao cjelini ili posebnim dijelovima zgrade, a naročito: temelji, glavni zidovi, rov, stepenište, dimnjaci, liftovi, fasada, podrum, tavan, hodnici, svjetlarnici, praonice i sušionice, prostorije za smeće, prostorije za kućni savjet i kućepazitelja, električna, gromobranska, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, gasne i toplovodne instalacije i televizijske antene.

30. U Zakonu o svojini na dijelovima zgrada („Službeni list SRBiH“ broj 33/77) relevantne odredbe glase:

Član 4.

1) Na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi, kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasada, stepenice, hodnici, liftovi, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, televizijske antene, prostorije za pranje i sušenje rublja, uređaji za zagrijavanje, dimnjaci i sl.) ako je zgrada u društvenoj svojini, svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korišćenja.

2) Na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe samo nekim a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebna ulazna vrata, stepenište, dimnjaci, liftovi i drugi uređaji, tavanske i podrumske prostorije, terase, pregradni zidovi između dva stana ili prostorije i si.) ako je zgrada u društvenoj svojini, etažni vlasnici tih posebnih dijelova imaju zajedničko pravo korišćenja.

3) Dijelovi zgrade, koja nije u društvenoj svojini, a koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, nedjeljiva su zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe.

31. U Zakonu o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 32/87) relevantne odredbe glase: Član 5. stav 1.

1) Investitor nadziđivanja odnosno pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove (u daljnjem tekstu: investitor) može biti samo društveno pravno lice.

32. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost apelacije u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog

35. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud svojom presudom broj 71 0 P 050415 15 Rev od 22. aprila 2015. godine odbacio (zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa) kao nedozvoljenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude u dijelu u kojem je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u ovakvim slučajevima konačna odluka po kojoj Ustavni sud utvrđuje dopustivost apelacije posljednja odluka kojom je odlučeno o meritumu predmeta. U konkretnom slučaju, konačna odluka o tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog je drugostepena presuda Okružnog suda broj 71 0 P 050415 15 Gž 2 od 16. septembra 2014. godine.

36. S tim u vezi, a ispitujući dopustivost apelacije u odnosu na navedenu odluku Okružnog suda, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

37. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. Član 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

39. S obzirom na to da je osporenu drugostepenu presudu Okružnog suda od 16. septembra 2014. godine apelant nesumnjivo primio prije 21. januara 2015. godine (kada je izjavio reviziju protiv navedene drugostepene presude), a apelacija je podnesena 31. jula 2015. godine, tj. nakon proteka roka od 60 dana koji je propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog podnesena nakon proteka roka za podnošenje apelacije. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu drugostepenu presudu.

b) Dopustivost apelacije u odnosu na odluku o apelantovom protivtužbenom zahtjevu

40. U konkretnom slučaju konačna odluka je osporena presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050415 15 Rev od 22. aprila 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 2. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2015. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na odluku o apelantovom protivtužbenom zahtjevu.

VII.Meritum

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

45. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega zapaža da je suština predmetnog postupka bio tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog da se apelant iseli i preda mu u posjed predmetne prostorije. Na drugoj strani, apelant je postavio supsidijarni protivtužbeni zahtjev (ukoliko se usvoji tužbeni zahtjev) da mu tužitelj-protivtuženi naknadi uložena sredstva u adaptaciju i prilagođavanje predmetnih prostorija u prostor za stanovanje.

48. Ocjenjujući osnovanost apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačno osporenoj odluci potvrdio stav nižestepenih sudova u tom dijelu. Naime, apelantovo pravo na isplatu novčanog iznosa uloženog u adaptaciju predmetnih prostorija je prvenstveno ovisilo o utvrđenju savjesnosti njegovog posjeda predmetnih prostorija, što je u konkretnom slučaju bilo u direktnoj kauzi s pitanjem prava svojine kao odlučujućim aspektom osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja-protivtuženog. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi zauzeli stav da je nesporno da su predmetne prostorije dodijeljene 2000. godine apelantu kao nužni smještaj na osnovu odluke nadležnog vojnog organa i da je stoga apelant imao pravni osnov za useljenje u predmetne prostorije. Međutim, korištenje predmetnih prostorija je bilo uslovljeno njihovom prenamjenom iz zajedničkih prostorija u stambeni prostor, odnosno stan. Budući da Ministarstvo odbrane kao investitor nije u naknadnom upravnom postupku ishodilo odluku o pretvaranju predmetnih prostorija u stambeni prostor (odbijajuće rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje od 18. avgusta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje od 13. decembra 2005. godine), redovni sudovi su zaključili da su predmetne prostorije zadržale karakter zajedničkih prostorija. Posljedično utvrđenju karaktera predmetnih prostorija, redovni sudovi su zauzeli pravni stav da su otkupom svojih stanova u predmetnoj zgradi na osnovu Zakona o privatizaciji državnih stanova vlasnici stanova odnosno tužitelj-protivtuženi (čiji su članovi vlasnici stanova) stekli pravo zajedničke svojine i na predmetnim prostorijama kao posebnom dijelu predmetne zgrade. Analogno zaključku u pogledu prava svojine na predmetnim prostorijama, redovni sudovi su zauzeli stav da je apelant nesavjestan posjednik predmetnih prostorija. Osim toga, redovni sudovi su zaključili da je apelant i nesavjestan držalac predmetnih prostorija jer je ulaganja u prenamjenu vršio bez odobrenja, odnosno pravnog osnova. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da radovi koje je apelant izvršio u predmetnim prostorijama nemaju karakter nužnih troškova koje predviđa odredba člana 39. stav 4. ZOSPO-a jer se ne radi o troškovima koje bi imao i tužitelj-protivtuženi da su se predmetne prostorije nalazile kod njega. Stoga je apelant bio u obavezi dokazati (čl. 7. i 123. ZPP) da su izvršeni radovi korisni i za vlasnika, tj. tužitelja-protivtuženog u konkretnom slučaju (član 39. stav 5. ZOSPO-a). Međutim, redovni sudovi su zaključili da tužitelj-protivtuženi kao vlasnik predmetnih prostorija nema nikakve koristi od ulaganja koja je apelant vršio, te da (po ocjeni Vrhovnog suda) sredstva uložena u pretvaranje predmetnih prostorija u stambeni prostor po prirodi stvari ne predstavljaju korisne troškove za tužitelja-protivtuženog.

49. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka u odnosu na njegov protivtužbeni zahtjev u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na odluku o njegovom protivtužbenom zahtjevu.

51. Ustavni sud zapaža da se apelant u svoju korist pozvao na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-2586/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2586/09 od 13. novembra 2012. godine) navodeći da se radi o gotovo identičnoj činjenično-pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju, slijedom čega se stavovi Ustavnog suda iz navedene odluke mogu primijeniti i u okolnostima konkretnog predmeta. Ustavni sud podsjeća da se u navedenom predmetu raspravljalo o pitanju sticanja stanarskog prava i predaje u posjed zajedničkih prostorija. Dakle, navedeni predmet eventualno koincidira s apelacionim navodima koji se tiču tužbenog zahtjeva tužitelja-protivtuženog u konkretnom slučaju (predaja u posjed predmetnih prostorija). Međutim, Ustavni sud ne može dati ocjenu ovog apelantovog navoda zato što je zaključio da je apelacija nedopustiva zbog proteka roka u tom dijelu.

Ostali navodi

52. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama također povrijeđeni i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na odluku o njegovom protivtužbenom zahtjevu također neosnovani. VIII.Zaključak

53. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu u odnosu na odluku o njegovom protivtužbenom zahtjevu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.

54. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu u odnosu na odluku o njegovom protivtužbenom zahtjevu.

55. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3826/15 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio