Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4526/15 (A. R.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Kamata
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4526/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4526/15, rješavajući apelaciju Anite Ristanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Anite Ristanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047744 15 Rev od 27. augusta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anita Ristanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijela je 6. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047744 15 Rev od 27. augusta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Vildane Kapo (prvotužiteljica u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: prvotužiteljica), Bojana Glamočanina (drugotužitelj u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: drugotužitelj), Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka (drugotuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Kliničkog centra Banja Luka (trećetuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je u periodu od 13. oktobra do 6. novembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pošto se pismeno upućeno prvotužiteljici vratilo s naznakom pošte „inconnu“ („nije poznato“), Ustavni sud je dostavljanje pismena prvotužiteljici obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 28. novembra 2017. godine, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, drugotužitelj i trećetuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 18. do 24. oktobra 2017. godine, dok prvotužiteljica i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Prethodna napomena
5. Odlukom Ustavnog suda broj AP 4525/10 od 20. decembra 2011. godine odbijene su apelacije drugotužitelja i apelantice, podnesene protiv odluka nadležnih sudova i organa, donesenih u upravnim postupcima izvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 24. oktobra 2000. godine, kojom je potvrđeno da je prvotužiteljica 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci (bliže označen u činjeničnom dijelu odluke, u daljnjem tekstu: predmetni stan). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo drugotužitelja i apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4525/10 od 20. decembra 2011. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Postupak okončan osporenom presudom
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 047744 12 P2 od 23. maja 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev prvotužiteljice i utvrđeno da su apsolutno ništavi ugovor o zakupu predmetnog stana od 11. oktobra 2002. godine, koji je zaključen između apelantice i trećetuženog (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zakupu) i ugovor o otkupu predmetnog stana od 29. aprila 2003. godine, koji je zaključen između apelantice i trećetuženog, kojeg je zastupao drugotuženi, i aneks navedenog ugovora (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o otkupu) (stav I izreke).
7. Nadalje, stavom II izreke presude usvojen je tužbeni zahtjev prvotužiteljice i drugotužitelja i utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen 11. novembra 2005. godine između drugotužitelja, kao kupca, i apelantice, kao prodavca (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kupoprodaji).
8. Stavom III izreke presude usvojen je tužbeni zahtjev drugotužitelja i obavezana apelantica da drugotužitelju vrati kupoprodajnu cijenu u iznosu od 75.000,00 KM i iznos od 1.586,03 KM, plaćen na ime poreza na promet, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. novembra 2005. godine pa do konačne isplate.
9. Stavovima IV i V izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev drugotužitelja kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate štetu na ime troškova pretvaranja stana u poslovni prostor u određenom iznosu, te je odbijen tužbeni zahtjev prvotužiteljice i drugotužitelja u odnosu na drugotuženog.
10. Nadalje, stavom VI izreke presude odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se drugotuženi i trećetuženi obavežu da solidarno isplate apelantici iznos od 75.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene koju je isplatio drugotužitelj, te određene novčane iznose na ime iznosa plaćenog na ime poreza na promet i na ime pretvaranja predmetnog stana u poslovni prostor, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
11. Stavom VII izreke presude odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je prvotužiteljici prestalo pravo za predaju u posjed predmetnog stana.
12. Stavom VIII izreke presude obavezani su apelantica i trećetuženi da tužiteljima solidarno nadoknade troškove parničnog postupka, dok je odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova preko dosuđenog, kao i zahtjev za naknadu troškova u odnosu na drugotuženog.
13. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz izvedenih dokaza proizlazilo da je prvotužiteljica bila prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je 1994. godine trećetuženi dodijelio apelantici na privremeno korištenje, a zatim je apelantica zaključila predmetni ugovor o zakupu i predmetni ugovor o otkupu sa trećetuženim, odnosno drugotuženim. Dalje je navedeno da je nakon toga apelantica prodala predmetni stan drugotužitelju, koji je predmetni stan, uz potrebna odobrenja, pretvorio u poslovni prostor i uknjižio se kao vlasnik novog poslovnog prostora. Osnovni sud je, također, istaknuo da je nadležni organ uprave, postupajući po zahtjevu prvotužiteljice za izvršenje odluke CRPC-a od 24. oktobra 2000. godine, donio zaključak o dozvoli izvršenja od 18. marta 2008. godine, kojim je potvrdio da je navedena odluka CRPC-a „konačna, obavezujuća i izvršna“, utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana drugotužitelju, kao privremenom korisniku, i pozvan drugotužitelj da predmetni stan preda u posjed prvotužiteljici. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je prvotužiteljica, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine-prečišćeni tekst, ostvarila svoje pravo na vraćanje predmetnog stana na kojem je bila nosilac stanarskog prava. Nadalje, zaključio je i da je, imajući u vidu postupke koje je prvotužiteljica vodila pred nadležnom organima uprave oko vraćanja predmetnog stana u posjed, u vrijeme otkupa predmetnog stana, tj. ovjere stana, postojao spor u vezi sa predmetnim stanom. Samim tim, po stavu Osnovnog suda, predmetni ugovor o zakupu i predmetni ugovor o otkupu su pravno ništavi, jer su zaključeni suprotno odredbama člana 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova, odnosno člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Slijedom navedenog zaključka, odnosnopošto je ništav predmetni ugovor o otkupu, Osnovni sud je zaključio da je ništav i predmetni ugovor o kupoprodaji, jer je apelantica stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu na osnovu ništavog pravnog posla. Osnovni sud je istaknuo da je posljedica ništavosti ugovora, u smislu člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), restitucija, te da između stranaka nije bilo sporno da je drugotužitelj isplatio apelantici kupoprodajnu cijenu, kao i da je platio porez na promet nekretnina. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati Osnovni sud je donio na osnovu člana 277. ZOO i dosudio kamatu od dana isplate kupoprodajne cijene apelantici, tj. od 11. novembra 2005. godine.
14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 047744 14 Gž 2 od 4. decembra 2014. godine odbijene su žalbe apelantice i trećetuženog i presuda Osnovnog suda u st. I, II, III, VI, VII i VIII izreke potvrđena.
15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, te da je u cijelosti prihvatio razloge i pravne zaključke date u prvostepenoj presudi. Okružni sud je, između ostalog, istaknuo da apelantica pravo vlasništva na predmetnom stanu nije stekla na zakonit način, te stoga nije ni imala zakonsko ovlaštenje da raspolaže njime, slijedom čega je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav na osnovu člana 103. stav 1. ZOO. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da, u slučaju ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, otpao je pravni osnov po kojem je apelantica primila novčani iznos na ime kupoprodajne cijene od drugotužitelja, te je prvostepeni sud pravilno obavezao apelanticu da vrati drugotužitelju primljeno, prema pravilima stečenog bez pravnog osnova, na osnovu odredbe člana 210. ZOO. Nadalje, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno apelanticu, kao nesavjesnu ugovornu stranu (znala je da drugotužitelju prodaje stan u vezi s kojim nije pravosnažno okončan postupak vraćanja u posjed nosiocu stanarskog prava), obavezao da drugotužitelju, na osnovu odredbe člana 214. ZOO, plati zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno prijema novčanih iznosa, pa do konačne isplate. Pošto je apelantica drugotužitelju na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji predala u posjed predmetni stan na kojem je prvotužiteljica imala jače pravo (posjeduje zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a, kojim je, između ostalog, utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana od drugotužitelja), Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da prvostepenom odlukom nije odlučeno o istovremenom vraćanju predmetnog stana od drugotužitelja apelantici. S tim u vezi, obrazloženo je da su tužitelji imali pravni interes da pred nadležnim sudom traže da se utvrdi da su ništavi predmetni ugovori bez obzira na to što nadležni organ uprave nije okončao postupak izvršenja iseljenjem privremenog korisnika predmetnog stana. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da su bili neosnovani apelanticini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije na osnovu člana 104. ZOO odlučio o istovremenoj restituciji, odnosno vraćanju od drugotužitelja apelantici onog što je primio, jer u konkretnom slučaju navedeno vraćanje nije ni moguće, na osnovu odluke nadležnog organa uprave.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 047744 15 Rev od 27. augusta 2015. godine odbijena je apelanticina revizija podnesena protiv presude Okružnog suda.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da, pošto prvotužiteljici stanarsko pravo na predmetnom stanu nije nikada prestalo u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, pravilno je odlučeno da su ništavi predmetni ugovor o zakupu i ugovor o otkupu predmetnog stana. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno primjenjena odredba člana 103. ZOO, kada je utvrđeno da je apsolutno ništav predmetni ugovor o kupoprodaji. S tim u vezi, obrazloženo je da ništav ugovor ne proizvodi pravne posljedice od samog početka, a svi daljnji pravni poslovi koji su proizašli iz ništavog ugovora ne mogu, također, da proizvode pravne posljedice. Vrhovni sud je istaknuo da je osnovna posljedica ništavosti ugovora (član 104. ZOO) restitucija, ali se ona ne odvija automatski, već je potrebno da svaka strana iz ništavog ugovora podnese sudu zahtjev za vraćanje onoga što je dala po osnovu tog ugovora. Dalje je istaknuo da je navedeno u skladu sa odredbom člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni tokom parnice. Vrhovni sud je naveo da u apelanticinom protivtužbenom zahtjevu nije bilo zahtjeva za restituciju datog po osnovu ništavog ugovora u odnosu na drugotužitelja (vraćanje predmetnog stana). Međutim, pošto se predmetni stan u upravnom postupku izvršenjem odluke CRPC-a vraća u posjed prijeratnog nosioca stanarskog prava - prvotužiteljice, Vrhovni sud je ocijenio da se drugotužitelj, čak i da je takav zahtjev postavljen, nije ni mogao obavezati da ga preda u posjed apelantici.
18. Vrhovni sud je istaknuo da se restitucija po odredbi člana 104. stav 1. ZOO treba ocijeniti u vezi s odredbom člana 214. ZOO, jer je ništavošću ugovora otpao pravni osnov po kome je ugovarač nešto primio u izvršenju ugovora. Pri tome citiran je član 214. ZOO, kojim je propisano da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da u predmetnom ugovoru o kupoprodaji (član 3) prvoapelantica „garantira da na nekretninama ne može niko treći imati bilo kakva prava osim navedenog kupca“ (drugotužitelja) iako je iz činjenica utvrđenih tokom postupka proizlazilo da je apelantica znala da je predmetni stan koji je prodala drugotužitelju sporan, jer je postojao zahtjev prvotužiteljice za vraćanje stana. Navedeno je, po mišljenju Vrhovnog suda, proizlazilo iz činjenice da je apelantica aktivno učestvovala u upravnom postupku koji je pokrenut po zahtjevu prvotužiteljice za izvršenje odluke CRPC-a o vraćanju predmetnog stana. S obzirom na navedeno, bez obzira na to što je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji apelantica bila upisana kao vlasnik u knjizi položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, Vrhovni sud je zaključio da je apelantica bila nesavjesna u momentu njegovog zaključenja. Naime, obrazloženo je da je apelantica znala da postoji pravo trećeg lica koje isključuje ili ograničava njeno pravo vlasništva na predmetnom stanu, a o toj činjenici nije obavijestila kupca. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je pravilno suđeno kada je apelantica obavezana da vrati drugotužitelju iznos primljene kupoprodajne cijene sa zateznom kamatom koja će se obračunati počev od dana stjecanja, tj. isplate 11. novembra 2005. godine, kako je i traženo u tužbenom zahtjevu. Slijedom navedenog, zaključio je da su neosnovani apelanticini revizioni prigovori o pogrešnoj primjeni odredbe člana 277. ZOO i da se zatezna kamata mogla dosuditi od dana presuđenja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni odredaba čl. 103. i 104. ZOO. S tim u vezi, apelantica navodi da su sudovi utvrdili ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji pri čemu, u smislu člana 104. stav 2. ZOO, nisu odlučili o vraćanju onog što je u izvršenju navedenog ugovora jedna strana dala drugoj. Apelantica smatra da je drugotužitelj, kao kupac, trebalo da vrati predmetni stan apelantici, kao prodavcu, a koja vraća drugotužitelju kupoprodajnu cijenu, na koji način se udovoljava načelu obligacionog prava jednake vrijednosti davanja. Ističe da sudovi u konkretnom slučaju nisu tako postupili, jer su obavezali samo apelanticu da vrati kupoprodajnu cijenu i iznos na ime plaćenog poreza sa zakonskom zateznom kamatom, pri čemu nisu odlučili o vraćanju predmetnog stana apelantici. Također, apelantica smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je obavezana da drugotužitelju plati zakonsku zateznu kamatu od 11. novembra 2005. godine, kada je zaključen predmetni ugovor o kupoprodaji, a ne od dana vraćanja u posjed predmetnog stana apelantici kao ugovornoj strani iz ništavog ugovora.
II.Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri navodima iznesenim u osporenoj presudi, te da primjena materijalnog prava nije proizvoljna, jer je zasnovana na utvrđenom činjeničnom stanju, kao i da su detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih je revizija odbijena.
21. Okružni sud navodi da ostaje kod stava datog u obrazloženju presude, te smatra apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje neosnovanim.
22. Osnovni sud navodi činjenični tok predmeta kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te smatra da je postupak proveo u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku i presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava.
23. Drugotužitelj smatra apelaciju neosnovanom, te da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava. Ističe da je u podnesenoj tužbi tražio povrat ugovorene cijene za predmetni stan, te da se predmetni stan nije mogao vratiti apelantici, jer se predmetni stan u upravnom postupku izvršenjem odluke CRPC-a vraća u posjed prvotužiteljice, kao prijeratnog nosioca stanarskog prava. Ističe da su sudovi pravilno odlučili i o zakonskoj zateznoj kamati, jer je apelantica bila nesavjesna u momentu zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji, što nije negirala tokom postupka. Na kraju, drugotužitelj navodi da je vlasnik predmetnog stana na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog sa prvotužiteljicom, nakon vraćanja predmetnog stana prvotužiteljici pred nadležnim organima uprave, te da je apelantica pokrenula novi parnični postupak radi vraćanja predmetnog stana koji još uvijek nije okončan.
24. Trećetuženi smatra da je Vrhovni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanticinu reviziju i potvrdio nižestepene odluke u dijelu kojim je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se drugotuženi i trećetuženi obavežu da joj solidarno isplate određeni novčani iznos na ime kupoprodajne cijene predmetnog stana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103. stav 1.
Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Član 104.
U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.
Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.
Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Član 277. stav 1.
Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047744 15 Rev od 27. augusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin opunomoćenik je primio 25. septembra 2015. godine a apelacija je podnesena 6. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na utvrđivanje ništavosti ugovora i isplate određenih novčanih potraživanja, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je njeno ustavno pravo povrijeđeno odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetu, jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 103. i 104. ZOO) kada prilikom utvrđenja apsolutne ništavosti ugovora o kupoprodaji nije odlučeno o vraćanju predmetnog stana apelantici, kao i u odluci o zakonskim zateznim kamatama na dosuđene novčane iznose. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti osporenu odluku Vrhovnog suda samo u dijelu na koji se odnose apelantičcni navodi - u dijelu koji se odnosio na pitanje restitucije po osnovu ništavog ugovora o kupoprodaji i u dijelu koji se odnosio na zakonske zatezne kamate. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
36. Ustavni sud zapaža da iz osporene presude proizlazi da su redovni sudovi, između ostalog, na osnovu relevantnih odredaba ZOO, utvrdili da je apsolutno ništav predmetni ugovor o kupoprodaji, kojim je apelantica prodala predmetni stan drugotužitelju, te su obavezali apelanticu da drugotužitelju vrati određene novčane iznose isplaćene na ime kupoprodajne cijene i na ime poreza sa zakonskom zateznom kamatom od dana isplate kupoprodajne cijene apelantici (11. novembar 2005. godine). S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je osnovna posljedica ništavosti ugovora (član 104. ZOO) restitucija, ali se ona ne odvija automatski, već je potrebno da svaka strana iz ništavog ugovora podnese sudu zahtjev za vraćanje onoga što je dala po osnovu tog ugovora. Nadalje, ukazao je da takav zahtjev apelantica nije postavila u svom protivtužbenom zahtjevu, a čak i da je postavila, drugotužitelj se nije mogao obavezati da preda predmetni stan u apelanticin posjed, jer se predmetni stan u upravnom postupku izvršenjem odluke CRPC-a vraća u posjed prijeratnog nosioca stanarskog prava - prvotužiteljice. Također, u vezi sa dosuđivanjem zakonske zatezne kamate od 11. novembra 2005. godine, kao dana isplate kupoprodajne cijene apelantici, u presudi Vrhovnog suda je navedeno da je apelantica bila nesavjesna u momentu zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji, jer je znala da postoji pravo trećeg lica koje isključuje ili ograničava njeno pravo vlasništva na predmetnom stanu, a o toj činjenici nije obavijestila kupca – drugotužitelja. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se restitucija, po odredbi člana 104. stav 1. ZOO, trebala ocijeniti u vezi s odredbom člana 214. ZOO, kojom je propisano da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada je zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev drugotužitelja za vraćanje kupoprodajne cijene i određenog iznosa na ime poreza i kada je na navedene iznose zakonska zatezna kamata dosuđena od dana isplate kupoprodajne cijene apelantici, te kada nije donesena odluka o vraćanju predmetnog stana apelantici. Po mišljenju Ustavnog suda, u osporenom dijelu odluke Vrhovni sud je dao jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka pri čemu nema naznaka da su proizvoljno primijenjene relevantne zakonske odredbe.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene odredaba materijalnog prava na pitanje restitucije po osnovu ništavog ugovora o kupoprodaji i dosudi zakonske zatezne kamate, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman