Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4738/17 (M. N.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4738/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4738/17, rješavajući apelaciju Mirka Nožice, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Nožica protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 210002 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Nožica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 15. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 210002 17 Rsž od 29. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 210002 15 Rs od 7. oktobra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena (Republika Srpska, Vlada Republike Srpske, Ministarstvo trgovine i turizma) na ime naknade za aktivnosti koordinatora i člana komisije u vezi sa pokretnom imovinom koja je vraćena Republici Srpskoj isplati određene novčane iznose za periode od januara 2014. godine zaključno sa februarom 2015. godine.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud tokom postupka utvrdio da je rješenjem od 23. aprila 2010. godine Vlada Republike Srpske imenovala apelanta za koordinatora aktivnosti u vezi sa ostalom pokretnom vojnom imovinom koja je vraćena Republici Srpskoj, na period do okončanja postupka rješavanja ove imovine. Takođe je navedeno da je istim rješenjem određeno da će apelant pravo na naknadu ostvarivati u Republičkoj direkciji za promet naoružanja i vojne opreme i da je rješenjem Republičke direkcije od 17. maja 2010. godine određena visina naknade od 1.500,00 KM, umanjena za 10%, te da je apelantu isplaćivana naknada u mjesečnim iznosima od 1.350,00 KM. Dalje je ukazano da je rješenjem od 15. aprila 2014. godine Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske imenovalo Komisiju za popis ostale pokretne vojne imovine u Republici Srpskoj (osim apelanta, imenovana još tri lica), da je zadatak te komisije da izvrši popis ove imovine i sačini izvještaj o utvrđenom stanju i isto dostavi ministru. Isto tako, istaknuto je da ovim rješenjem nije određena naknada za rad članovima komisije, da apelant nije izjavljivao prigovor na rješenje, odnosno nije zahtijevao jasno definisanje prava na naknadu. Shodno tome, Okružni sud je naveo da apelant pravo na naknadu za 2014. i 2015. godinu za aktivnosti koordinatora zasniva na rješenju Vlade Republike Srpske od 23. aprila 2010. godine kojim je definisana naknada, a ne po rješenju od 15. aprila 2014. godine kojim ova vrsta naknade nije određena. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je za utuženi period na snazi rješenje Ministarstva trgovine i turizma Republike Srpske od 15. aprila 2014. godine, pa je pravo na eventualnu novčanu naknadu apelant, kao koordinator aktivnosti mogao ostvarivati po navedenom rješenju, ukoliko je ista predviđena, pošto se pravo na naknadu ostvaruje za poslove, odnosno zadatke određene rješenjem. S obzirom da apelant pravo na naknadu crpi iz rješenja Vlade Republike Srpske od 23. aprila 2010. godine, kojim su određeni i zadaci apelanta, Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant bio dužan dokazati da je u periodu 2014. i 2015. godine obavljao aktivnosti određene rješenjem od 23. aprila 2010. godine, odnosno da je izvršio zadatke koji se odnose na vršenje koordinacije aktivnosti između Vlade Republike Srpske, resornih ministarstava i Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, te da o svom radu izvještava Vladu. Okružni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove žalbene tvrdnje da mu novčana naknada za 2014. i 2015. godinu pripada po rješenju od 23. aprila 2010. godine jer su „faktički“ isti zadaci koje je obavljao po rješenju Vlade i rješenju ministarstva od 15. aprila 2014. godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao, niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4738/17 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio