Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4613/17 (Zeničko - dobojski kanton)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4613/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4613/17, rješavajući apelacije Zeničko - dobojskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Zeničko

- dobojski kanton protiv:

- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Rs 010308 17 Rsž od 12. septembra 2017. godine,

- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Rs 010375 17 Rsž od 19. septembra 2017. godine i

- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Rs 010393 16 Rs od 13. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4613/17

1. Zeničko - dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 7. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 Rs 010308 17 Rsž od 12. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant (tj. Zeničko-dobojski kanton, MUP Zenica) da tužiocima (J. K., K. H. i E. B.) na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlike naknade za topli obrok, regres, jubilarne nagrade, prekovremeni rad i rad u državne praznike), za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose.

AP-4614/17

2. Apelant, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 7. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 42 1 Rs 010375 17 Rsž od 19. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocima (D. B., A. M., H. M. i T. M.) na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlike naknade za topli obrok, regres, jubilarne nagrade, prekovremeni rad i rad u državne praznike), za određeni vremenski period, isplati određene novčane iznose.

AP-4615/17

3. Apelant, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 7. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 42 0 Rs 010393 16 Rs od 13. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocima (M. B., B. J. i N. H.) na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlike naknade za topli obrok, naknade za noćni rad, prekovremeni rad, rad u državne praznike, regres i jubilarne nagrade), za određene vremenske periode, isplati određene novčane iznose.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4613/17.

5. U osporenim odluka, Kantonalni sud je naveo, u suštini, da su tužioci u predmetnim postupcima tužbenim zahtjevima tražili da se apelant obaveže da im isplati utužena potraživanja u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Nadalje, da su apelantovi žalbeni navodi, da je 1. januara 2006. godine stupio na snagu Kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, tačni. Međutim, da kako je članom 3. stav 3. Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno tim Kolektivnim ugovorom, Kolektivnim ugovorom na razini Kantona, Kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, da se primjenjuje za zaposlenika najpovoljnije pravo. Kantonalni sud je istakao da se stoga u konkretnim slučajevima, imaju primjeniti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, jer da je isti još uvijek na snazi i da obavezuje apelanta. U pojedinim osporenim odlukama, je navedeno da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da je stupanjem na snagu Zakona o državnoj službi u FBiH i Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federacije BiH prestala primjena Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Naime, da odredbama navedenih zakona nije regulisano da njihovim stupanjem na snagu prestaje primjena Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Nadalje, da je članom 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH, te odredbom člana 43. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH propisano da namještenici, odnosno državni službenici između ostalih naknada imaju pravo i na naknade za topli obrok, regres i jubilarnu nagradu, te da se visina tih naknada utvrđuje Kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana

1. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, propisano da se tim kolektivnim ugovorom uređuju prava i obaveze službenika iz rada i po osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama službenika u federalnim organima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim organima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno općinskim službama za upravu na teritoriji Federacije BiH. U vezi s tim je istaknuto da su tužioci zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, koji Kanton je dao saglasnost za potpisivanje navedenog Kolektivnog ugovora, a što proizilazi iz Preambule tog Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je također istakao da primjenjivost Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti proizilazi i iz Sporazuma o nastavku primjene kolektivnog ugovora o izmjenama kolektivnog ugovora, zaključen između Vlade Federacije i Samostalnog Sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u F BiH, tako da je njegova primjena produžena do 4. septembra 2016. godine, do kojeg perioda je vještak finansijske struke i izvršio obračun utuženih potraživanja (u AP-4613/17 i AP4614/17). Apelacioni navodi

6. U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, da je tužbeni zahtjev tužitelja potpuno neosnovan počev od 1. januara 2006. godine kada je stupio na snagu Kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, a kojim se utvrđuje visina plaće i dugih naknada službenima MUP-a Zeničko-dobojskog kantona. Apelant je, između ostalog, istakao da Kantonalni sud nije pravilno cijenio ni njegov prigovor da je stupanjem na snagu Zakona o državnoj službi u F BiH prestao da se primjenjuje Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka, kao konačnih odluka u predmetnim postupcima, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti i Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelacijama ponavlja navode koje je isticao u žalbama protiv prvostepenih presuda, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP- 4501/16 od 11. januara 2017. godine i AP-2403/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4613/17 (Zeničko - dobojski kanton) | Sudska praksa | Aktio