Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4736/17 („Pjesavica Company“ d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4736/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4736/17, rješavajući apelaciju „Pjesavica Company“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Pjesavica Company“ d.o.o. Brčko protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 097644 17 Gž od 8. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Pjesavica Company“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 15. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 097644 17 Gž od 8. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 097644 16 P od 19. aprila 2017. godine kojom je obavezan apelant da tužitelju Bečić Ramizu vl. Knjigovodstvenog biroa „Bečić“ s.p. Brčko isplati dug za izvršene knjigovodstvene usluge u periodu od 1. maja 2014. do 20. juna 2015. godine.
2. Osnovni sud je naveo, pored ostalog, da su apelant i tužitelj 1. maja 2014. godine zaključili ugovor o pružanju knjigovodstvenih usluga, kojim je tužitelj preuzeo obavezu da prati rad apelanta i propise, vrši knjiženja vezana za poslovanje apelanta, vrši kontrolu sastavljanja završnog računa i njegove predaje, vrši izradu kvartalnih obračuna, zastupa apelanta kod inspekcijskih kontrola i rješava nastale knjigovodstvene probleme, uz apelantovu mjesečnu naknadu u iznosu od 351,00 KM. Dalje, Osnovni sud je ukazao da je vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju naveo da je tužitelj u utuženom periodu obradio dokumente koji se odnose na apelanta i da je za izvršenje knjigovodstvenih usluga tužitelj izdao ukupno dvanaest računa na iznos od po 351,00 KM, a da je izvršena naplata tri računa, kao i da je dug od devet računa za knjigovodstvene usluge uredno evidentiran u apelantovim knjigama, a identičan je i u knjigama tužitelja, iz čega proizilazi da obaveza apelanta prema tužitelju iznosi 3.159,00 KM. Shodno tome, Osnovni sud je istakao da je u skladu sa odredbama člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev. Osim toga, u obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant ukazivao da je ugovor o pružanju knjigovodstvenih usluga zaključen 1. maja 2014. godine, a da je apelant osnovan tek 9. maja 2014. godine, te se kao dokaz ovoj tvrdnji pozvao na rješenje o registraciji od 9. maja 2014. godine, ali da sud uvidom u navedeno rješenje nije našao tačnom tvrdnju apelanta da je tek tada osnovan, jer je tim rješenjem upisana promjena naziva, sjedišta, osnivača i lica za zastupanje ranije osnovanog preduzeća. Osim toga, Apelacioni sud je istakao da je tužitelj u cijelosti ispunio ugovornu obavezu za utuženi period, a da je apelant platio uslugu samo za tri mjeseca, slijedom čega je pravilna odluka prvostepenog suda koji je primjenom odredaba člana
262. ZOO obavezao apelanta da isplati preostali iznos ugovorene naknade.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene odredaba Zakona o obligacionim odnosima, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman