Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4867/17 (Č. Đ.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4867/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4867/17, rješavajući apelaciju Čede Đukića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Čedo Đukić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 036046 16 Gž od 23. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Čedo Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 036046 16 Gž od 23. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (D. M.) i preinačena Presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 036046 14 P od 28. septembra 2015. godine na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu plati dug u iznosu od 17.834,03 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odnos advokata i stranke ugovorni odnos – ugovor o nalogu koji je predviđen odredbama člana 749. Zakona o obligacionim odnosima u kojem je advokat nalogoprimac, a stranka kojoj se obavezao na usluge je nalogodavac, a da je prema odredbama člana 751. istog zakona nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputstvima sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama. Dalje je navedeno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu, na osnovu poslova zastupanja koje je preduzimao apelant u ime tuženog u više sudskih postupaka, te da su 10. novembra 2010. godine zaključili ugovor o zastupanju, kojim su se sporazumjeli da apelant zastupa tuženog u sporu protiv „Unigradnja“ d.o.o. Laktaši, kao i da se tuženi obavezao da apelantu prema uspjehu u sporu isplati ugovorenu naknadu u procentu od 20% od vrijednosti koju apelant ostvari sudskim putem ili poravnanjem van postupka od navedenog dužnika. Takođe je navedeno da su tuženi i „Unigradnja“ d.o.o. Laktaši 2. decembra 2010. godine sklopili vansudsko poravnanje radi izmirenja duga u iznosu od 70.000,00 KM, a da je apelant 5. juna 2014. godine sačinio i dostavio tuženom obračun troškova za zastupanje u svim predmetima u iznosu od 17.834,03 KM, među kojim troškovima se nalazi i potraživanje iznosa od 14.000,00 KM po osnovu zaključenog vansudskog poravnanja i procenta dobiti po osnovu ugovora o zastupanju (20% od 70.000,00 KM). Shodno navedenom, Okružni sud je ukazao da je ugovorom o zastupanju od 10. novembra 2010. godine jasno precizirano da apelant u sporu protiv „Unigradnje“ d.o.o. Laktaši ima pravo na nagradu od 20% od vrijednosti koju ostvari sudskim putem ili poravnanjem van postupka, a da su „Unigradnja“ d.o.o. Laktaši i tuženi zaključili i realizovali vansudsko poravnanje (bez učešća apelanta), slijedom čega su osnovani žalbeni navodi tuženog da apelant nema pravo na naplatu iznosa od 14.000,00 KM. Naime, istaknuto je da među parničnim strankama nije sporno da apelant nije učestvovao u zaključenju vansudskog poravnanja, već su to učinili tuženi samostalno i njegov dužnik, iz čega proizilazi da apelant u tom slučaju nije preduzeo nikakvu radnju, a posljedično nije ni ostvario bilo kakvu korist za tuženog.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je pogrešan zaključak Okružnog suda da to što apelant nije preduzeo radnju zaključenja vansudskog poravnanja nema osnova za isticanje potraživanja koje proizilazi iz ugovora o zastupanju. Apelant navodi da je postupao sa pažnjom dobrog domaćina i u svemu pazio na interese tuženog, u skladu sa odredbama člana 751. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman