Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3153/15 („INA“ d.d. Industrija nafte Zagreb)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Prekid postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3153/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3153/15, rješavajući apelaciju „Ine“ d.d. Industrija nafte Zagreb, Republika Hrvatska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije „Ine“ d.d. Industrija nafte Zagreb podnesene protiv:

- rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci br. 57 0 P 104322 15 PŽ od 25. aprila 2016. godine, 57 0 PS 0058575 Pž 3 od 25.

augusta 2015. godine, 570 Ps 007807 15 Pž 2 od 15. jula 2015.

godine, 57 0 Ps 104320 15 Pž od 15. jula 2015. godine, 57 0 Ps 08429415 Pž od 9. jula 2015. godine, 57 0 Ps 007058 15 Pž 2 od 9.

jula 2015. godine, 57 0 Ps 003275 15 Pž 4 od 28. aprila 2015. godine, 57 0 Ps 002318 Pž 2 od 27. aprila 2015. godine i 57 0 Ps 002233 15 Pž 2 od 15. aprila 2015. godine i

- rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci br. 57 0 Ps 104322 13 Ps od 30. septembra 2015. godine, 57 0 Ps104320 13 Ps od 15. maja 2015. godine, 57 0 Ps 084294 10 Ps od 19. marta 2015.

godine, 57 0 Ps 007058 14 Ps 2 od 10. marta 2015. godine, 57 0 Ps 007807 14 Ps 2 od 10. marta 2015. godine, 57 0 Ps 005857 14 Ps 2 od 10. marta 2015. godine, 57 0 Ps 003275 14 Ps 4 od 28. novembra 2014. godine, 57 0 Ps 002233 14 PS 3 od 27. novembra 2014. godine i 57 0 Ps 002318 13 PS 2 od 18. novembra 2014. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Ina“ d.d. Industrija nafte Zagreb (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banje Luke, podnijela je u periodu od 25. augusta 2015. godine do 13. maja 2016. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) br. 57 0 P 104322 15 PŽ od 25. aprila 2016. godine, 57 0 PS 0058575 Pž 3 od 25. augusta 2015. godine, 570 Ps 007807 15 Pž 2 od 15. jula 2015. godine, 57 0 Ps 104320 15 Pž od 15. jula 2015. godine, 57 0 Ps 08429415 Pž od 9. jula 2015. godine, 57 0 Ps 007058 15 Pž 2 od 9. jula 2015. godine, 57 0 Ps 003275 15 Pž 4 od 28. aprila 2015. godine, 57 0 Ps 002318 Pž 2 od 27. aprila 2015. godine i 57 0 Ps 002233 15 Pž 2 od 15. aprila 2015. godine i rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) br. 57 0 Ps 104322 13 Ps od 30. septembra 2015. godine, 57 0 Ps104320 13 Ps od 15. maja 2015. godine, 57 0 Ps 084294 10 Ps od 19. marta 2015. godine, 57 0 Ps 007058 14 Ps 2 od 10. marta 2015. godine, 57 0 Ps 007807 14 Ps 2 od 10. marta 2015. godine, 57 0 Ps 005857 14 Ps 2 od 10. marta 2015. godine, 57 0 Ps 003275 14 Ps 4 od 28. novembra 2014. godine, 57 0 Ps 002233 14 PS 3 od 27. novembra 2014. godine i 57 0 Ps 002318 13 PS 2 od 18. novembra 2014. godine.

2. Apelacije su registrirane pod brojevima AP 3153/15, AP 3154/15, AP 3155/15, AP 3931/15, AP

3932/15, AP 3933/15, AP 4410/15, AP 4411/15 i AP 2056/16.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno devet apelacija s istim pravnim i činjeničnim osnovom, Ustavni sud je, u skladu s odredbama člana 32. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedinstven postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3153/15. Spojene su apelacije br. AP 3153/15, AP 3154/15, AP 3155/15, AP 3931/15, AP 3932/15,

AP 3933/15, AP 4410/15, AP 4411/15 i AP 2056/16.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda, „Krajinapetrola“ AD Banja Luka, „Adiko banke“ d.d. Sarajevo i „Petrola“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 12. juna 2017. godine do 4. decembra 2017. godine da dostave odgovore.

5. Viši privredni sud, Okružni privredni sud, „Krajinapetrol“ AD Banja Luka i „Adiko banka“ d.d. Sarajevo dostavili su odgovore u periodu od 21. juna 2017. godine do 12. decembra 2017. godine. „Petrol“ AD nije dostavio odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je u periodu od 15. jula 2005. godine do 24. juna 2013. godine podnijela tužbe protiv tuženih radi utvrđivanja prava vlasništva i povrata u posjed nekretnina preciziranih u tužbama. Okružni privredni sud je (a u predmetu AP 4411/15 Viši privredni sud) u periodu od 27. augusta 2010. godine do 27. juna 2014. godine donio odluke koje su potvrđene rješenjima Višeg privrednog suda, odnosno Vrhovnog suda Republike Srpske kojim se predmetni postupci prekidaju pozivajući se na odredbe Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše SFRJ (u daljnjem tekstu: Sporazum) ili odredbe ZPP o sudskoj nadležnosti, smatrajući da se predmeti moraju rješavati u upravnom postupku. Nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine, postupci u navedenim predmetima su nastavljeni.

8. U nastavku postupaka rješenjima Okružnog privrednog suda br. 57 0 Ps 104322 13 Ps od 30. septembra 2015. godine, 57 0 Ps104320 13 Ps od 15. maja 2015. godine, 57 0 Ps 084294 10 Ps od 19. marta 2015. godine, 57 0 Ps 007058 14 Ps 2 od 10. marta 2015. godine, 57 0 Ps 007807 14 Ps 2 od 10. marta 2015. godine, 57 0 Ps 005857 14 Ps 2 od 10. marta 2015. godine, 57 0 Ps 003275 14 Ps 4 od 28. novembra 2014. godine, 57 0 Ps 002233 14 PS 3 od 27. novembra 2014. godine i 57 0 Ps 002318 13 PS 2 od 18. novembra 2014. godine prekinuti su postupci u navedenim predmetima radi rješavanja prethodnog pravnog pitanja. U obrazloženjima je navedeno da je apelantica podnijela tužbe protiv tuženih u navedenim predmetima radi predaje u posjed nekretnina-benzinskih pumpi, dijela zemljišta i dijela poslovne zgrade, te da se utvrdi da je apelantica vlasnik navedenih nekretnina. U obrazloženjima navedenih rješenja je navedeno da je Sporazumom koji su ratificirale zemlje članice bivše SFRJ (između ostalog i BiH), kao i Aneksom G tog sporazuma propisano da će svaka država nasljednica na osnovu reciprociteta preduzeti potrebne mjere u skladu sa svojim internim zakonom da bi osigurala da se odredbe tog sporazuma priznaju i provode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama da bi se osigurala implementacija sporazuma.

9. S tim u vezi, obrazloženo je da je odredbom člana 4. Aneksa G propisano da će države nasljednice preduzeti takve radnje koje se mogu zahtijevati prema općim principima zakona i koje su inače odgovarajuće za osiguranje efikasne primjene principa navedenih u tom aneksu, kao što je zaključivanje bilateralnih sporazuma i obavještavanje sudova i drugih nadležnih vlasti. Nadalje je obrazloženo da je odredbom člana 7. Aneksa G propisano da će sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice na osnovu reciprociteta imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava. Prema tome, kako je naveo Okružni privredni sud, Aneks G Sporazuma garantira zaštitu privatnog vlasništva i stečenih prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ od strane države nasljednice kako je propisano članom 1. koji glasi: „Pravo svojine na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici koju su građani ili druga pravna lica imali na dan 31. decembra 1990. godine garantira se Sporazumom, bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili domicil vlasnika. Ovo pravo se garantira u skladu sa uspostavljenim i priznatim standardima i normama međunarodnog prava (član 2. stav 1. Aneksa). Stavom 2. iste odredbe predviđena je obaveza poštovanja ugovora zaključenih od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ nakon 31. decembra 1990. godine“.

10. Okružni privredni sud je naveo da iz citiranog proizlazi da se Aneksom G utvrđuju osnovi za rješavanje pitanja vezanih za privatnu imovinu i stečena prava (koja su postojala na dan 31. decembar 1990. godine), i to na način da se stečena prava priznaju, a lica koja ta prava ne mogu ostvariti restitucijom imaju pravo na naknadu. Ovim aneksom je, kako je obrazloženo, garantirana ravnopravnost svih u pristupu sudovima i drugim organima i zabranjena diskriminacija po kriteriju državljanstva i nacionalnosti, te je navedeno da i Sporazum i Aneks postavljaju samo okvirne principe kojima će se države voditi prilikom sklapanja kasnijih sporazuma, tako da je on nedovoljan za neposrednu primjenu u konkretnim slučajevima. Prema mišljenju Okružnog privrednog suda, ovo podrazumijeva da se između zemalja potpisnica trebaju zaključiti ugovori koji bi detaljnije razradili način rješavanja imovinskopravnih pitanja fizičkih i pravnih lica između zemalja učesnica.

11. S tim u vezi, obrazloženo je da se taj sud, da bi utvrdio postojanje reciprociteta, obratio Ministarstvu pravde BiH tražeći informaciju o postojanju reciprociteta između BiH i Republike Hrvatske u pogledu primjene Sporazuma i Aneksa G tog sporazuma, te je to Ministarstvo dostavilo odgovor Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske iz kojeg proizlazi da za sada nema reciprociteta i da je potrebno da države članice preduzmu mjere koje zahtijevaju opći principi prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje primjene principa iznijetih u Aneksu G, kao što je sklapanje dvostranih ugovora koji bi se provodili u dobroj vjeri, u skladu s Poveljom UN-a i međunarodnim pravom. U tom dopisu je navedeno, kako obrazlaže Okružni privredni sud, da rješavanje imovinskopravnih pitanja fizičkih i pravnih lica između Republike Hrvatske i BiH još nije definirano budući da između država nije potpisan ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa, slijedom čega sudovi u Republici Hrvatskoj do sklapanja bilateralnog ugovora Aneks G ne primjenjuju neposredno.

12. Okružni privredni sud je obrazložio da, prema tome, bez postojanja reciprociteta, odnosno zaključenja bilateralnih ugovora između zemalja potpisnica, Aneks nije podoban za neposrednu primjenu upravo zbog svoje uopćenosti. U konkretnoj pravnoj stvari, prema obrazloženju tog suda, radi se o zahtjevu apelantice koja ima sjedište u Republici Hrvatskoj, podnesenom radi utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina koje se nalaze u BiH, pa kako je utvrđeno da između Republike Hrvatske i BiH još uvijek nije potpisan bilateralni sporazum vezano za primjenu Aneksa G, to je taj sud ovo pitanje ocijenio kao prethodno, te je u skladu s odredbama člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci ovog rješenja, odnosno prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari.

13. Protiv navedenih rješenja apelantica je podnijela žalbe Višem privrednom sudu koji je rješenjima br. 57 0 P 104322 15 PŽ od 25. aprila 2016. godine, 57 0 PS 0058575 Pž 3 od 25. augusta 2015. godine, 570 Ps 007807 15 Pž 2 od 15. jula 2015. godine, 57 0 Ps 104320 15 Pž od 15. jula 2015. godine, 57 0 Ps 08429415 Pž od 9. jula 2015. godine, 57 0 Ps 007058 15 Pž 2 od 9. jula 2015. godine, 57 0 Ps 003275 15 Pž 4 od 28. aprila 2015. godine, 57 0 Ps 002318 Pž 2 od 27. aprila 2015. godine i 57 0 Ps 002233 15 Pž 2 od 15. aprila 2015. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepena rješenja, te odbio zahtjeve učesnika u postupku za naknadu troškova za sastavljanje žalbe i odgovora na žalbu. U obrazloženjima rješenja je, u suštini, navedeno da se apelantica u žalbi poziva na to da je u sličnoj pravnoj situaciji Ustavni sud ukinuo rješenja o prekidu postupka i predmete vratio na daljnje postupanje. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je Republika Srpska 6. jula 2010. godine donijela Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma kojim je u članu 4. bilo propisano da se sudski i drugi postupci, koji za predmet imaju rješavanje imovinskopravnih odnosa imovine pravnih lica sa sjedištem na teritoriji neke od država koje su nastale raspadom SFRJ, koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, prekidaju u svim fazama postupka. Kako je obrazloženo u rješenjima, postupci na koje se apelantica poziva u žalbi bili su prekinuti na osnovu navedenog zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma, ali su odlukom Ustavnog suda takve odluke sudova u Republici Srpskoj ukinute jer je u svojoj odluci Ustavni sud utvrdio da Aneks G Sporazuma ne sadrži odredbu na osnovu koje bi se moglo zaključiti da su entiteti ovlašteni da donesu dodatne propise koji bi se odnosili na postupak provođenja sporazuma, zbog čega je Ustavni sud ukinuo te odluke (Odluka Ustavnog suda BiH U 16/11 od 13. jula 2012. godine).

14. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio taj sud, postupak je prekinut iz drugog razloga. Naime, princip reciprociteta u primjeni Sporazuma obavezuje potpisnice sporazuma, jer je taj princip propisan u članu 7. Aneksa G Sporazuma. Prema obrazloženju Višeg privrednog suda, i Ustavni sud je u svojoj odluci broj U 16/11 izrazio shvatanje da Sporazum i njegovi aneksi jednako obavezuju sve potpisnice, te je prema shvatanju tog suda primjena principa reciprociteta „ako ne obaveza, onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekata iz BiH u svim fazama postupka pred redovnim sudovima, odnosno drugim nadležnim organima.“ Za primjenu principa reciprociteta pri razrješenju spora u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na predmet spora i na stranke u ovom sporu, prema mišljenju Višeg privrednog suda, relevantno je postupanje redovnih sudova u Republici Hrvatskoj u istovrsnoj vrsti spora, kako je pravilno obrazložio prvostepeni sud. Međutim, iz dopisa Ministarstva pravde Republike Hrvatske može se utvrditi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u postupcima s istovrsnim predmetom spora kao u ovoj parnici zauzeo stav da se prava iz Sporazuma ne priznaju neposredno na osnovu tog sporazuma.

15. Viši privredni sud je obrazložio da je, polazeći od navedenog stanovišta sudova u Republici Hrvatskoj u pogledu primjene Aneksa G Sporazuma, primjenom principa reciprociteta prvostepeni sud pravilno na osnovu člana 379. ZPP donio rješenje o prekidu postupka. Navedeno je da takvo utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda kao pravilne prihvata i taj sud, a da li su u nekim predmetima donesene odluke i da li se radi o identičnim zahtjevima ili ne paušalan je navod žalbe tužioca i po ocjeni tog suda ne utječe na pravilnost odluke prvostepenog suda. Budući da Aneks G Sporazuma obavezuje potpisnice na zaključenje ugovora o načinu provođenja Aneksa G Sporazuma, radi zaštite interesa subjekata koji posjeduju imovinu na teritoriji sukcesora bivše SFRJ, prema mišljenju tog suda pravilna je odluka prvostepenog suda o prekidu postupka do donošenja i zaključenja ugovora na koje upućuje Aneks G Sporazuma. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je donio rješenja kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica u svim apelacijama navodi da su joj osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Navodi da su sudovi i ranije donosili rješenja o prekidu postupka, a da su tada svoje odluke zasnivali na Zakonu o provođenju Aneksa G Sporazuma koji je Ustavni sud proglasio ništavim, a da se sad pri prekidanju postupaka pozivaju na pitanje reciprociteta, što je, prema apelanticinom mišljenju, nedopustivo. Apelantica s tim u vezi navodi i da nigdje u navedenom sporazumu nije predviđena obaveza zaključivanja bilateralnih sporazuma, već da je to samo mogućnost, a da redovni sudovi to koriste kako bi onemogućili stranke u ostvarenju njihovih prava. Kršenje prava apelantica vidi i u tome što su redovni sudovi, kako navodi, svoje odluke zasnovali na običnom dopisu Ministarstva, a što ne može biti osnov za prekid postupka. Apelantica navodi i da se postupak, shodno odredbama ZPP na koji se sudovi u konkretnom slučaju pozivaju, može prekinuti samo do donošenja odluke suda ili drugog nadležnog organa o prethodnom pitanju, a da u konkretnom slučaju ne postoji ni sud niti drugi nadležni organ koji bi mogao donijeti takvu odluku, niti se zna kada će i da li će biti formiran, što stvara osjećaj pravne nesigurnosti. Apelantica navodi i da su redovni sudovi postupili protivno Odluci Ustavnog suda broj AP 5657/10 u kojoj je naložen nastavak postupaka u sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima, te da su redovni sudovi postupajući na takav način prekršili apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku jer nema naznaka kada bi predmetni postupci mogli biti nastavljeni. Također apelantica smatra da joj, postupajući na ovaj način, redovni sudovi uskraćuju mogućnost efikasne sudske i pravne zaštite, te je onemogućuju da koristi djelotvorne pravne lijekove kako bi zaštitila svoja prava i interese i da iz svih navedenih razloga redovni sudovi krše i njeno pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

17. Viši privredni sud je naveo da smatra da, s obzirom na to da u Republici Hrvatskoj redovni sudovi u ovakvim predmetima prekidaju postupak, nema kršenja prava na koja se apelantica u apelacijama poziva te da su apelacije neosnovane.

18. Okružni privredni sud je naveo da nema kršenja prava navedenih u apelacijama i da zbog toga apelacije treba odbiti kao neosnovane.

19. „Krajinapetrol“ AD je navela da apelantica niti u jednom od postupaka nije ponudila dokaze da je vlasnica nekretnina čiji povrat u posjed traži. Navodi i hronologiju postupaka privatizacije i relevantne zakonske propise vezane za privatizaciju te predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

20. „Adiko banka“ d.d. Sarajevo navodi činjenice predmeta i relevantne zakonske odredbe zbog kojih smatra da su apelanticini navodi neosnovani.

V.Relevantni propisi

21. U Sporazumu o pitanjima sukcesije (Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije, „Službeni glasnik BiH“ broj 43/01 i „Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 8/09 – ispravka) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Ovaj sporazum zajedno sa svim naknadnim sporazumima zahtijevanih u implementaciji Aneksa ovom sporazumu konačno rješava uzajamna prava i obaveze država nasljednica u pogledu sukcesije koja je predmet ovoga sporazuma. Činjenica da se on ne bavi drugim pitanjima koja se ne tiču sukcesije ne prejudicira prava i obaveze država, strana u ovom sporazumu u odnosu na ta druga pitanja.

Član 8.

Svaka država nasljednica, na osnovu reciprociteta će poduzeti potrebne mjere u skladu sa svojim internim zakonom da bi osigurala da se odredbe ovog sporazuma priznaju i sprovode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama da bi se osigurala implementacija ovog sporazuma.

Član 9.

Ovaj sporazum će države nasljednice implementirati u dobroj vjeri, u duhu Povelje Ujedinjenih nacija i u skladu sa međunarodnim pravom.

Član 10.

Na ovaj sporazum se ne mogu staviti nikakva ograničenja.

Aneks G Privatno vlasništvo i stečena prava Član 1.

Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ će biti zaštićena od strane država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa.

Član 2.

(1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra 1990. će biti priznata, zaštićena i vraćena od strane te države u skladu sa uspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i neovisna od nacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih osoba. Ovo će obuhvatati osobe koje nakon 31. decembra 1990. stiču državljanstvo ili uspostavljaju mjesto boravka ili domicila u drugoj državi koja nije država nasljednica. Osobe koje nisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu sa normama građanskog i međunarodnog prava.

(b) Svaki tobožnji prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći.

(2) Svi ugovori zaključeni od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ do 31. decembra 1990. godine, uključujući i one zaključene od strane državnih preduzeća, će se poštovati bez diskriminacije. Države nasljednice će osigurati izvršavanje obaveza po takvim sporazumima gdje je ispunjavanje takvih sporazuma bilo spriječeno raspadom bivše SFRJ.

Član 3.

Države nasljednice će poštovati i zaštititi prava svih fizičkih i pravnih lica bivše SFRJ na intelektualnu imovinu uključujući patente, zaštitne znakove, autorska prava i ostala srodna prava (npr. autorski honorari) i u tom pogledu će se ispunjavati zahtjeve međunarodnih konvencija.

Član 4.

Države nasljednice će poduzeti takve radnje koje se mogu zahtijevati prema općim principima zakona i koje su inače odgovarajuće za osiguranje efikasne primjene principa navedenih u ovom aneksu kao što je zaključivanje bilateralnih sporazuma i obavještavanje sudova i drugih nadležnih vlasti.

Član 5.

Ništa u gore spomenutim odredbama ovog aneksa neće ići nauštrb odredaba bilateralnih sporazuma zaključenih između država nasljednica po istom pitanju koje u određenim područjima može biti presudno između tih država.

Član 6.

Domaće zakonodavstvo svake države nasljednice u pogledu prava stanovanja (stanarsko pravo/stanovanjska pravica/stanarsko pravo) će se jednako primjenjivati na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koji su imali takva prava bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjeroispovjest, politička ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovina, rođenje ili neki drugi status.

Član 7.

Sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice će, na osnovu reciprociteta, imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava.

Član 8.

Gore navedene odredbe ovog aneksa neće prejudicirati garancije nediskriminacije u odnosu na privatno vlasništvo i stečena prava koja postoje u domaćem zakonodavstvu država nasljednica.

Član 3.

Ova odluka bit će objavljena u “Službenom glasniku BiH“ na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku i stupa na snagu danom objavljivanja.

22. U Odluci o sprovođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država slijednica bivše SFRJ, potpisnika sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine. Član 2.

Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa «G» Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH – Kantonu

- odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine gradonačelniku (u daljnjem tekstu: nadležni organi) .

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 379. stav 1.

Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti: 1)ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, (…) Član 381. stav 2.

Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su rješenja Višeg privrednog suda br. 57 0 P 104322 15 PŽ od 25. aprila 2016. godine, 57 0 PS 0058575 Pž 3 od 25. augusta 2015. godine, 570 Ps 007807 15 Pž 2 od 15. jula 2015. godine, 57 0 Ps 104320 15 Pž od 15. jula 2015. godine, 57 0 Ps 08429415 Pž od 9. jula 2015. godine, 57 0 Ps 007058 15 Pž 2 od 9. jula 2015. godine, 57 0 Ps 003275 15 Pž 4 od 28. aprila 2015. godine, 57 0 Ps 002318 Pž 2 od 27. aprila 2015. godine i 57 0 Ps 002233 15 Pž 2 od 15. aprila 2015. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelantica je primila u periodu od 7. maja 2015. godine do 5. maja 2016. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 25. juna 2015. godine do 13. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje vlasničkog prava i prava na povrat u posjed predmetnih nekretnina apelantici, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava u okviru redovnih sudova iz razloga što su ti sudovi prekinuli predmetne postupke za predaju u posjed i utvrđivanje prava vlasništva koji su se vodili po apelanticinim tužbama. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prekinuli predmetne postupke do rješavanja pitanja reciprociteta između BiH i Republike Hrvatske u ovakvim slučajevima shodno odredbama Sporazuma i Aneksa G. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju odluku broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine u kojoj je rješavajući pitanje saglasnosti Ustava Bosne i Hercegovine i Zakona o provođenju Aneksa G na teritoriji Republike Srpske (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalog, istakao: „Konačno, s obzirom na to da je u pitanju ustavna obaveza Bosne i Hercegovine da izvrši međunarodnu obavezu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da se Odluka o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine mora poštovati i primjenjivati u praksi, što se posebno odnosi na redovne sudove koji, prema relevantnim zakonskim odredbama, po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka treba da paze da li za rješavanje konkretnog spora imaju sudsku i/ili stvarnu nadležnost, te, posebno, za šta je i do sada postojala mogućnost, odlučujući u svakom konkretnom slučaju, da provjere kao faktičko pitanje da li je zadovoljen uvjet reciprociteta u odnosu na konkretnu državu nasljednicu SFRJ. Ovo pogotovo imajući u vidu praksu redovnih sudova država potpisnica Sporazuma o sukcesiji kao što je to navedeno u odgovoru Vijeća ministara Bosne i Hercegovine prema kojem ꞌ...od strane subjekata aktivne legitimacije, koji su pokrenuli sudske postupke za zaštitu svojih prava Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je obaviješteno da sudovi u drugim državama nasljednicama prekidaju sudske postupke pozivajući se na reciprocitetꞌ. Naime, Sporazum o sukcesiji i njegovi aneksi jednako obavezuju sve potpisnice, pa je, prema mišljenju Ustavnog suda, primjena principa reciprociteta ako ne obaveza (Ustavni sud nije smatrao u konkretnom slučaju da je neophodno dati odgovor na pitanje obaveznosti, ili tek mogućnosti zaključivanja posebnih bilateralnih sporazuma u skladu sa čl. 4. i 5. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije uključujući i pitanje reciprociteta), onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekata iz Bosne i Hercegovine u svim fazama postupka pred redovnim sudovima, odnosno drugim nadležnim organima.“.

35. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Aneksom G uspostavljen normativno-pravni okvir za zaštitu prava koja imaju karakter stečenih prava onako kako su postojala 31. decembra 1990. godine. Ustavni sud ukazuje i da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 28. novembra 2001. godine donijelo Odluku o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije koji su, s ciljem pronalaženja i utvrđivanja pravične raspodjele prava, obaveza, potraživanja i dugovanja bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije, potpisale Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija, Republika Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija.

36. Dovodeći u kontekst navedeni stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj U 16/11 sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima navedenih odluka nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo. Naime, u konkretnom slučaju, kako je vidljivo iz prezentiranih činjenica predmeta, redovni sudovi su prekinuli navedene postupke iz razloga što, shodno pribavljenoj informaciji od Ministarstva pravde Republike Hrvatske, proizlazi da u Republici Hrvatskoj redovni sudovi u ovakvim slučajevima, u kojima je jedna stranka u postupku subjekt iz BiH a druga iz Republike Hrvatske, prekidaju postupke do zaključenja bilateralnog sporazuma o pitanju reciprociteta između BiH i Republike Hrvatske kako je predviđeno Aneksom G Sporazuma. S tim u vezi, navedeni stav Ustavnog suda koji se tiče pitanja reciprociteta i koji je iskazan u Odluci broj U 16/11 primjenjuje se i u konkretnom slučaju. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je u navedenoj odluci U 16/11, kako je već rečeno, istakao da nije smatrao da je neophodno dati odgovor na pitanje obaveznosti ili tek mogućnosti zaključenja bilateralnih sporazuma, između ostalog, vezanih i za pitanje reciprociteta, već da to smatra mogućnošću kojom bi se štitili interesi subjekata iz BiH u svim fazama postupka pred sudskim odnosno drugim organima u, u konkretnom slučaju, Republici Hrvatskoj.

37. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj AP 5657/10 (na koju se apelantica pozvala u apelaciji), između ostalog, naveo i slijedeće: „Predmetni postupci su prekinuti rješenjima Okružnog privrednog suda donesenim na osnovu člana 4. Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske“, te „da je Odlukom Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine utvrđeno da Zakon o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske u cijelosti nije saglasan odredbama člana III/1.e), člana III/3.b), člana IV/4.b) i člana V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Istom odlukom, u skladu s članom 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda, navedeni zakon je stavljen van snage“. (vidi Odluku broj AP 5657/10 od 15. januara 2014. godine, tačke 29. i 30).

38. Međutim, u konkretnom slučaju sudski postupci nisu prekinuti primjenom neustavnog Zakona o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske, već zbog nepostojanja reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u postupanju sudova prilikom rješavanja pitanja koja proizlaze iz Sporazuma o pitanjima sukcesije, što jeste zahtjev iz Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da nije svrsishodno razmatrati apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Pravo na imovinu

41. Apelantica smatra da joj je zbog proizvoljne primjene procesnog prava prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u segmentu primjene procesnog prava, a kako apelantica osim pozivanja na proizvoljnu primjenu procesnog prava ne nudi nikakve druge argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da joj je pravo na imovinu prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

42. Apelantica navodi da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava u okviru redovnih sudova, odnosno zbog prekida predmetnih postupaka. Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja rješenja o prekidu postupaka apelantica koristila zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno da je podnijela žalbe protiv navedenih rješenja, a da činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u njenu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da će predmetni postupci, kako je to već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, biti nastavljeni kada se za to ispune uvjeti. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu procesnog prava kada su redovni sudovi predmetne postupke, u kojima je jedna stranka iz Republike Hrvatske a druga iz Bosne i Hercegovine, prekinuli zbog nepostojanja reciprociteta u ovakvim i sličnim slučajevima s Republikom Hrvatskom, a još uvijek nije zaključen sporazum po tom pitanju kao mogućnost predviđena Sporazumom o sukcesiji bivše SFRJ i Aneksom G tog sporazuma, pri čemu je stav Republike Hrvatske u konkretnom slučaju da se Aneks G ne može neposredno primjenjivati pa sudovi u Republici Hrvatskoj stoga u istim ili sličnim situacijama kada je jedna stranka iz Bosne i Hercegovine ne osiguravaju reciprocitet predviđen Aneksom G bez dodatnog bilateralnog akta između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje.

45. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelantica u konkretnim postupcima koristila pravni lijek koji joj je bio na raspolaganju u skladu sa zakonskim odredbama, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelanticinu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.

46. Imajući u vidu okolnosti ovog predmeta, kao i niz drugih predmeta koji su ranije razmatrani i koji pokreću relevantno identična pitanja, dakle prekide sudskih postupaka u kojima su znatne vrijednosti spora, Ustavni sud ukazuje da bi takva situacija trebala predstavljati podsticaj nadležnim organima za iniciranje rješavanja ovog pitanja s Republikom Hrvatskom s ciljem postizanja pravne sigurnosti i poštovanja principa prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu. Iz ovog razloga, Ustavni sud će ovu odluku dostaviti Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3153/15 („INA“ d.d. Industrija nafte Zagreb) | Sudska praksa | Aktio