Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5057/17 (M. B.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5057/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP 5057/17, rješavajući zahtjev Marka Belje za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Marka Belje za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Beljo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar- Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 041102 16 Kž 2 od 2. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 K 041102 15 K 2 od 11. januara 2016. godine. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Presudom Općinskog suda broj 56 0 K 041102 15 K 2 od 11. januara 2016. godine, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a na štetu oštećenog T.DŽ. i krivično djelo laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1., u vezi sa članom 31. KZ FBiH a radnjama opisanim pod tačkom 2. izreke presude, krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ FBiH. Općinski sud je apelantu za krivično djelo iz člana 172. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci a za krivično djelo iz člana 173. stava 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH kaznu zatvora u trajanju od 2 (dva) mjeseca, dok je za krivično djelo iz člana 293. stav 1. KZ FBiH, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedan) mjesec. Općinski sud je primjenom člana 49., člana 54. stav 1. i stav 2. tačka b), člana 60. stav 2. i člana 62. stav 1. KZ FBiH, apelantu utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci i istodobno izrekao uvjetnu osudu da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 1 (jedne) godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 1.000,00 KM, dok su oštećeni T.B. i T.Dž. sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 K 041102 16 Kž 2 od 2. novembra 2017. godine, žalba tužitelja Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko–neretvanskog kantona je uvažena, pa je presuda Općinskog suda broj 56 0 K 041102 15 K 2 od 11. januara 2016. godine preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji, tako da je apelantu, uz primjenu člana 49. stav 1. KZ FBiH, za počinjena krivična djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora navedene u izreci te je uz primjenu člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBiH, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je prvostepenu presudu ostavio neizmijenjenom.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u apelaciji zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantu odložio izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji obrazlažući zahtjev time da su osporene presude donesene na osnovu arbitrarne primjene odredaba KZ FBiH i ZKP FBiH na njegovu štetu. Apelant je ukazao da je presudom Kantonalnog suda osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, te da mu provođenjem ovakve odluke „može biti nanesena nesaglediva šteta, ne samo zbog ograničavanja njegove slobode i prava kretanja zbog boravka u zatvoru, nego i zbog povrede prava na imovinu“.
5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i navodi da bi izvršenje osporene presude prije konačne odluke o apelaciji moglo dovesti do nastanka neotklonjivih štetnih posljedica po apelanta, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
9. Pored toga, vezano za apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da su Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS), regulisani način, postupak i uslovi izvršenja kazne zatvora. Relevantnim odredbama navedenog zakona regulisan je postupak odlaganja izvršenja kazne. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost u smislu podnošenja molbe nadležnom sudu za odlaganje izvršenja kazne zatvora koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
10. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman