Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4657/17 (G. Đ.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Građanski postupak
- Neovlašteno lice
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4657/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4657/17, rješavajući apelaciju Gorana Đurića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka d) i h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Đurić protiv Zaključka Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 I 011797 16 I 3 od 3. oktobra 2017. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Đurić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 011797 17 Rev od 1. novembra 2017. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Đurić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 011797 17 Mož od 4. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 10. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 I 011797 16 I 3 od 3. oktobra 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 011797 17 Mož od 4. avgusta 2017. godine. Apelant je također u predmetnoj apelaciji zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će „uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je sudski izvršilac započeo sprovođenje izvršenja“ (na predmetnom stanu, bliže opisanog u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda). U dopuni apelacije od 11. decembra 2017. godine, apelant je osporio i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 011797 17 Rev od 1. novembra 2017. godine kojim je odbačena revizija apelanta izjavljena protiv osporenog rješenja Okružnog suda.
2. Osporenim Zaključkom Osnovnog suda broj 87 0 I 011797 16 I 3 od 3. oktobra 2017. godine, u izvršnom postupku pokrenutom po prijedlogu D. P. kao tražioca izvršenja protiv M. V. kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), određeno je izvršenje radi ispražnjenja i predaje predmetnog stana, koji je u posjedu izvršenika, za 7. novembar 2017. godine.
3. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Okružnog suda potvrđeno je prvostepeno rješenje, kojim je ukinuto rješenje kojim je određena privremena mjera obezbjeđenja, kojom je naloženo izvršnom sudu da odmah odloži postupak izvršenja, a koji se vodi kod Osnovnog suda broj 87 0 I 011797 16 I 3, a iz razloga postojanja opasnosti od nastupanja štetnih posljedica za apelanta i druga lica, te je istovremeno odbijen apelantov prijedlog obezbjeđenja za određivanje sudske mjere obezbjeđenja identičnog sadržaja kao i privremena mjera obezbjeđenja.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant (kao tužilac-predlagač obezbjeđenja) podnio tužbu protiv tuženih (M. K., D. P., „Addiko bank“ a.d. Banja Luka i M. V.) radi utvrđenja, navodeći da je vlasnik predmetnog stana, što su tuženi dužni priznati i trpjeti, radi proglašenja izvršenja nedopuštenim na predmetnom stanu, te zahtjev za donošenje rješenja o odlaganju izvršenja ispražnjenjem i predajom stana u izvršnom postupku broj 87 0 1011797 16 13 dok se ne okonča predmetni parnični postupak. Zatim, da je apelant predložio donošenje privremene mjere obezbjeđenja sa sadržajem bliže opisanim u stavu I izreke prvostepenog rješenja a potom i predložio određivanje sudske mjere obezbjeđenja. Nadalje, da se prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja pozvao na odredbu člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) stav 1. kojom je propisano da je za određivanje mjere obezbjeđenja potrebno da se ispune dva uslova i to da predlagač obezbjeđenja (u ovom slučaju apelant) učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja (u ovom slučaju tuženi) mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja. Okružni sud je ukazao da je iz sadržaja spisa vidno da je na osnovu Zaključka Osnovnog suda od 25. decembra 2013. godine zabilježeno izvršenje na predmetnom stanu, upisanom na ime IV-tužene, u korist Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka, da je predmetni stan, nakon provedenog prvog ročišta za prodaju nepokretnosti, rješenjem o dosudi prvostepenog suda od 16. avgusta 2016. godine dosuđene I-tuženom kao kupcu, da je naloženo PJ Teslić, da u evidenciji nepokretnosti izvrši promjenu prava svojine, odnosno prava korištenja na nepokretnosti kao i da se brišu sva prava trećih lica koja su uknjižena na navedenim nekretninama. Zatim da je predmetno rješenje o dosudi, prvobitno ukinuto rješenjem Okružnog suda od 10. novembra 2016. godine, nakon čega je prvostepeni sud donio novo rješenje o dosudi nepokretnosti od 30. novembra 2016. godine kojim je iste nepokretnosti ponovo dosudio I tuženom kao kupcu, koje rješenje je postalo pravosnažno 16. decembra 2016. godine, te da je kupac - I tuženi traženi iznos uplatio na depozit suda, nakon čega je uknjižen sa pravom vlasništva na predmetnom stanu. Okružni sud je zaključio da je vidno da je I tuženi na osnovu rješenja o dosudi Osnovnog suda od 30. novembra 2016. godine uknjižen sa pravom vlasništva na predmetnoj nekretnini-stanu, dotadašnje vlasništvo IV-tužene, da je u C listu predmetnog zk. uloška uspostavljeno brisanje upisa na osnovu zaključka Osnovnog suda od 25. decembra 2013. godine u korist Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka, te da je analogno tome i u predmetnom listu nepokretnosti izvršena promjena u katastarskom operatu na način da je, između ostalog, kao korisnik u dijelu 1/1 na predmetnom stanu sada upisan I tuženi. Nadalje, da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu odredbe člana 74. stav 1. Zakona o premjeru i katastru (kojim je propisano da se od dana početka osnivanja Katastra nepokretnosti neće sprovoditi promjene u katastarskoj evidenciji, zemljišnoj knjizi i knjigama uloženih ugovora a da će se neriješeni novi zahtjevi za upisom promjena dostavljati upravi i rješavati se u postupku osnivanja katastra nepokretnosti), kao i odredbu člana 9. Pravilnika o vođenju knjige uloženih ugovora, (kojom je propisano da se prilikom uspostave katastra nepokretnosti za katastarsku opštinu za koju je ustrojena knjiga uloženih ugovora, podaci iz nje preuzimaju u katastar nekretnina zajedno sa zbirkom isprava, da knjiga uloženih ugovora prestaje da važi), te činjenicu da je iz provedenih dokaza utvrdio da je IV-tužena za vrijeme dok je trajao izvršni postupak u predmetu broj 87 0 I 011797 12 I na predmetnom stanu, uz saglasnost supruga, 29. juna 2016. godine prodala isti stan apelantu. Zatim, da je tom prilikom priložila samo izvod iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, kojim je garantovala da je nekretnina slobodna od upisanih i neupisanih prava ograničenja, te da je ne terete nikakva potraživanja, što nije bilo tačno jer je na istoj nekretnini u predmetnom zk. ulošku zaključkom Osnovnog suda od 25. decembra 2013. godine, dakle prije zaključenja ugovora o prometu nepokretnosti, bilo zabilježeno izvršenje u korist Hypo Alpe Adria Banka a.d. Banja Luka, pa da IV-tužena predmetni stan nije mogla otuđiti a niti je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora mogao biti upisan u knjigu uloženih ugovora. Nadalje, da je predmetni stan još rješenjem o dosudi nepokretnosti od 16. avgusta 2016. godine, dakle, prije sačinjenog ugovora o prometu nepokretnosti, odnosno upisa prava svojine u dijelu 1/1 na apelanta u Izvod iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova određeni broj (rješenjem RUGIPP-a PJ Teslić od 31. avgusta 2016. godine na osnovu navedenog ugovora apelantu dozvoljen upis prava svojine), bio dosuđen I tuženom koji je predmetni stan na osnovu rješenja o dosudi od 30. novembra 2016. godine i kupio u izvršnom postupku, te se na osnovu istog rješenja o dosudi, uknjižio kao vlasnik na predmetnom stanu. S obzirom na navedeno, po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud pravilno nalazi da apelant nije ispunio kumulativno propisane uslove za određivanje sudske mjere obezbjeđenja.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelant revizijom pobija drugostepeno rješenje, kojim je, između ostalog, odbijen apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja. Nadalje, da je odredbom člana 254. stav 1. ZPP propisano, da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Vrhovni sud je zaključio da kako se pobijanim drugostepenim rješenjem postupak pravosnažno ne završava, da apelantova revizija nije dozvoljena.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudski izvršilac i sudska policija, kojim je pokazao izvod iz knjige uloženih ugovora o otkupu predmetnog stana, upotrebom sile provalili u navedeni stan a zatim zamijenili bravu te apelanta i njegovu suprugu onemogućili u daljem boravku u stanu. Apelant, u suštini, smatra da nisu bile ispunjene procesne pretpostavke da I tuženi zahtjeva ispražnjenje i predaju u posjed predmetnog stana, a naročito da se vrši prinudno iseljavanje vlasnika i držaoca - apelanta. Apelant je također istakao da je tačan stav Vrhovnog suda da predmetni parnični postupak nije pravosnažno završen, ali da je postupak donošenja mjere obezbjeđenja po apelantovom mišljenju bio pravosnažno završen, pa da je Vrhovni sud mogao da odlučuje o apelantovoj reviziji. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na život, pravo na dom i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama gore već navedenim.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
h) ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na Zaključak Osnovnog suda broj 87 0 I 011797 16 I 3 od 3. oktobra 2017. godine
8. Ustavni sud ukazuje da iz osporenog zaključka proizlazi da je tim zaključkom određeno izvršenje radi ispražnjenja i predaje u posjed predmetnog stana koji je "u posjedu izvršenika". Dakle, predmetni zaključak se odnosi na izvršenika, a ne na apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije lice koje u konkretnom slučaju ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom protiv navedenog zaključka.
b)U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 87 0 P 011797 17 Rev od 1.
novembra 2017. godine
9. U pogledu osporenog rješenja Vrhovnog suda od 1. novembra 2017. godine, Ustavni sud ukazuje da je tim rješenjem odbačena kao nedopuštena apelantova revizija podnesena protiv Rješenja Okružnog suda od 4. avgusta 2017. godine, kojim je odlučeno o apelantovom prijedlogu za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, jer prema odredbi člana 254. stav 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen, a u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak nije pravosnažno okončan.
10. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.).
11. Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnoj dopustivosti "pravnog lijeka" koji je apelant koristio. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
c)U odnosu na Rješenja Okružnog suda broj 87 0 P 011797 17 Mož od 4. avgusta 2017. godine
12. Nadalje, obzirom da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena apelantova revizija podnesena protiv rješenja Okružnog suda kao nedozvoljena, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1909/15 od 25. oktobra 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-4067/17, konstatuje se da je navedeno rješenje Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
13. Ustavni sud ističe da, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka d) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman