Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4518/17 (N. M., D. P. i B. M.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4518/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4518/17, rješavajući apelacije Nikole Mijača i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nikola Mijač protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 048663 15 Rev od 29. avgusta 2017. godine, Davorka Perić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 021967 17 Rev od 24. avgusta 2017. godine i Bosiljko Matijević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 1 P 000996 15 Rev od 29. avgusta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4518/17

1. Nikola Mijač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. Zenica, podnio je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 048663 15 Rev od 29. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime pretrpljene nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti zbog protivpravnog boravka u zatočeničkom logoru KPD Zenica u određenom vremenskom periodu, kao i određeni novčani iznos na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti. AP-4586/17

2. Davorka Perić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijela je 6. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 56 0 P 021967 17 Rev od 24. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da joj solidarno isplate određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti usljed nehumanog tretmana u logoru.

AP-4770/17

3. Bosiljko Matijević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Knina, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. Zenica, podnio je 16. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 42 1 P 000996 15 Rev od 29. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti zbog protivpravnog boravka u zatočeničkom logoru MUP-a i TO Maglaj u određenom vremenskom periodu, duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti zbog pretrpljenog PTSP-a i pretrpljenog straha i fizičkog bola zbog psihičkog i fizičkog maltretiranja u zatočeništvu. Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4518/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

5. U obrazloženjima osporenih konačnih odluka je navedeno, između ostalog, da su apelanti u toku ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini bili zarobljeni od strane pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i odvedeni u logore. Dalje je navedeno da su tužbe u konkretnim slučajevima podnesene u periodu od 13. januara 2009. godine do 5. marta 2013. godine. Takođe je navedeno da je šteta po apelante nastala u periodu od 1993. do 1994. godine, a za koju su saznali kada su pušteni na slobodu. S tim u vezi, istaknuto je da se početak roka zastarjelosti računa od 23. decembra 1996. godine (najpovoljnija varijanta po apelante), kao datuma kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i od kada je apelantima bio omogućen pristup sudu. Shodno navedenom, u obrazloženjima osporenih odluka je istaknuto da je odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Imajući u vidu periode u kojima su apelanti podnijeli predmetne tužbe, Vrhovni sud, kao i Kantonalni sud su zaključili da su iste podnesene po proteku kako subjektivnog, tako i objektivnog roka zastarjelosti, propisanih citiranim odredbama člana 376. ZOO. Osim toga, u osporenim odlukama je ukazano da se u odnosu na prigovor zastare potraživanja ne mogu primijeniti odredbe člana 377. stav 1. ZOO (privilegovani rok zastare) kojima je propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. S tim u vezi, ukazano je da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, koji je pravosnažnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema onom trećem, koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ukazuju da je pogrešan stav da su predmetna potraživanja zastarjela u smislu odredaba člana 376. ZOO, te da je zanemarena činjenica da zastari ne podliježu zahtjevi za naknadu štete koja je prouzrokovana nekim od krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom radu ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba kojima su propisani opšti rokovi zastare za potraživanje naknade štete.

10. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4518/17 (N. M., D. P. i B. M.) | Sudska praksa | Aktio