Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5438/15 (S. Ž.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5438/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5438/15, rješavajući apelaciju Seada Žile, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. siječnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Seada Žile podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 056519 15 Kž od 15. rujna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 056519 12 K od 3. ožujka 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Žilo (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, podnio je 7. prosinca 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 056519 15 Kž od 15. rujna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 056519 12 K od 3. ožujka 2015. godine. Apelant je podneskom od 22. ožujka 2017. godine dopunio apelaciju.

2. Apelant je 18. siječnja 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je predložio da Ustavni sud naloži njegovo puštanje sa izdržavanja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 5438/15 od 17. veljače 2016. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 10. i 11. svibnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su u razdoblju od 15. i 23. svibnja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

7. Apelanta su 10. svibnja 2011. godine po nalogu Kantonalnog tužiteljstva ovlaštene službene osobe saslušale u svojstvu osumnjičenog i tom prilikom je obaviješten o osnovama sumnje protiv njega.

8. Optužnicom Kantonalnog tužiteljstva broj KT-0001413/06 od 23. studenog 2011. godine apelant je optužen da je radnjama opisanim u činjeničnom opisu optužnice počinio kazneno djelo prijevare iz članka 294. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Optužnica je potvrđena 7. prosinca 2011. godine.

9. Ročište za izjašnjenje o krivnji Općinski sud je zakazivao za 22. prosinca 2011. godine, 10. veljače 2012. godine i 29. veljače 2012. godine, ali navedena ročišta nisu održana zbog odsustva apelanta.

10. Ročište za izjašnjenje o krivnji održano je 30. ožujka 2012. godine na kojem se apelant izjasnio da nije kriv.

11. Ročišta za glavnu raspravu koja su bila zakazana za 12. studenog 2012. godine, 22. veljače, 6. travnja, 9. srpnja i 27. studenog 2013. godine, potom 13. veljače, 14. ožujka, 26. kolovoza i 12. prosinca 2014. godine nisu održana jer na ročišta nisu pristupili apelant, odnosno njegov branitelj ili su zahtijevali odgodu.

12. Ročište za glavnu raspravu zakazano za 23. travnja 2014. godine nije održano jer je postupajući sudac imenovan na drugu pravosudnu funkciju, a ročište za glavnu raspravu zakazano za 13. studenog 2014. godine je odgođeno jer pozvana svjedokinja nije pristupila na ročište budući da joj poziv za ročište nije bio uručen.

13. Ročišta za glavnu raspravu održana su 15. siječnja, 6. rujna, 2. listopada i 1. studenog 2013. godine, potom 17. siječnja, 16. rujna, i 15. listopada 2014. godine, te 22. siječnja i 11. veljače 2015. godine, na kojima su provedeni predloženi dokazi tužiteljstva i obrane.

14. Iz stanja u spisu proizlazi da je zbog neodržavanja ročišta za glavnu raspravu, odnosno promjene postupajućeg suca, glavna rasprava ponovno otvarana na ročištima od 6. rujna 2013. godine, potom 17. siječnja, 26. kolovoza i 15. listopada 2014. godine, te 22. siječnja 2015. godine na kojima su, uz suglasnost stranaka, ponovno pročitani svi dokazi koji su provedeni na ranijim ročištima.

15. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 056519 12 K od 3. ožujka 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo prijevare iz članka 294. stavak 1. KZFBiH. Za počinjenje navedenog kaznenog djela Općinski sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci i obvezao ga da nadoknadi štetu oštećenoj pravnoj osobi, te da plati troškove kaznenog postupka u iznosima preciznije navedenim u izreci presude.

16. U obrazloženju presude Općinski sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je ukazao da je u predmetnom postupku sporno je li se apelant lažno predstavljao kao vlasnik, odnosno zakonski zastupnik pravnih osoba „Komat-Olah“ d.o.o. Sarajevo i „Vivax“ d.o.o. Sarajevo. Osim toga, sporno je i da li je postojao poslovni odnos između njega i oštećenog Dž. A. (u daljnjem tekstu: oštećeni) kao vlasnika i direktora pravne osobe „JESS“ d.o.o. Busovača, koji je podrazumijevao izvršenje radova na opremanju benzinske pumpe i u koju svrhu mu je oštećeni predao iznos od 19.678,17 KM (u materijalu i novcu), iako je apelant prilikom sklapanja posla unaprijed znao da neće izvršiti ugovorene radove na benzinskoj pumpi. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da je u pogledu postojanja poslovnog odnosa u cijelosti prihvatio iskaz oštećenog dan na glavnoj raspravi od 15. siječnja 2013. godine, a koji je pročitan u skladu sa člankom 266. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) jer je navedeni svjedok preminuo tijekom postupka, pa je iz istog razloga u sudski spis uveden zapisnik o saslušanju navedenog svjedoka izvršen pred Kantonalnim tužiteljstvom od 14. listopada 2011. godine. Da se apelant lažno predstavljao može se zaključiti i iz zapisnika na koji je apelant stavio svoj potpis i pečat poduzeća „Komat“ d.o.o. Sarajevo, kao i iz Uvjerenja o činjenicama iz službene evidencije Općinskog suda u Sarajevu od 9. rujna 2011. godine iz kojeg proizlazi da pod tim nazivom nema registrirane te pravne osobe. Dakle, apelant je u svrhu lažnog prikazivanja činjenica koristio naziv i pečat pravne osobe koja ne postoji, što jasno upućuje na zaključak da je na taj način doveo u zabludu oštećenog, te ga naveo da učini nešto na štetu svoje imovine, tj. da mu preda iznos od 19.678,17 KM (u materijalu i novcu), a sve u namjeri kako bi sebi pribavio protupravnu imovinsku korist. Iskaz oštećenog da je apelantu uplatio novac potvrđen je objektivnim materijalnim dokazima, odnosno izvodom od 30. rujna 2005. godine za poduzeće „JESS“ d.o.o. Busovača sa uplatnicama na iznos od 1.400,00 KM i 9.794,00 KM, iz kojih proizlazi da su uplaćena sredstava na račune Raiffeisen banke Sarajevo za apelanta 1.400,00 KM i za B. O. u iznosu od 9.794,00 KM, pri čemu je apelant imao specijalnu punomoć za podizanje novaca sa računa B. O. Također, da je apelantu isporučivan građevinski materijal kao jedan vid kompenzacije potvrđeno je iz suglasnih izjava svjedoka Ma. H. i Mi. H., koji su naveli da su robu iz poduzeća „JESS“ d.o.o. Busovača vozili na apelantovu vikendicu, a ti iskazi su potvrđeni otpremnicama koje je izdalo poduzeće „JESS“ d.o.o. Busovača na apelantovo ime. Da su izdane otpremnice vjerodostojne i da su točne izjave svjedoka proizlazi i iz zapisnika potpisanog od oštećenog („JESS“ d.o.o. Busovača) i apelanta („Komat-Olah“ d.o.o. Sarajevo), uz izjavu izvođača radova apelanta („Komat-Olah“ d.o.o. Sarajevo) na iznos od 5.311,00 KM i 16.600,00 KM, gdje apelant svojim potpisom izjavljuje da s 21. listopada 2005. godine razlika između uplaćenih sredstava i isporučenog materijala iznosi 19.678,17 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je izvan svake razumne sumnje zaključio da je apelant u vrijeme, u mjestu i na način počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.

17. Apelant je 25. ožujka 2015. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu, a spis predmeta je nakon dostave odgovora na žalbu 21. svibnja 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 K 056519 15 Kž od 15. rujna 2015. godine, apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

19. U obrazloženju drugostupanjske presude, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni žalbeni prigovori kojima se osporava validnost i vjerodostojnost iskaza oštećenog i kojima se ukazuje da se osporena presuda temelji isključivo na iskazu oštećenog. Naime, prvostupanjski sud je opravdano u cijelosti prihvatio iskaz oštećenog, vlasnika i direktora poduzeća „JESS“ d.o.o. Busovača jer je, dajući svoj iskaz na glavnoj raspravi, u cijelosti ostao pri navodima koje je dao pred Kantonalnim tužiteljstvom i nije bilo niti jednog razloga za sumnju u njegovu vjerodostojnost. Ovo tim prije jer je iskaz tog svjedoka u cijelosti potkrijepljen objektivnim materijalnim dokazima koje je naveo prvostupanjski sud u svojoj presudi. Tako je u prvostupanjskom postupku nesporno utvrđeno da se apelant oštećenom predstavio kao vlasnik dva poduzeća, i to „Komat-Olah“ d.o.o. Sarajevo i „Vivax“ d.o.o. Sarajevo. Također se na zapisnik od 21. listopada 2005. godine koji se odnosi na izvršene radove, odnosno isporučeni materijal i uplaćeni novac potpisao kao suglasan izvođač, ali je svoj potpis ovjerio pečatom ,,Komat“ d.o.o. Sarajevo. Isto tako, u izjavi izvođača radova potpisan je apelant, navedeno je ime poduzeća „Komat-Olah“ d.o.o. Sarajevo, ali je taj potpis ovjeren pečatom „Komat“ d.o.o. Sarajevo. Pored toga, apelant točno navodi da je ugovor od 30. rujna 2005. godine zaključen u rukopisu i da nije potpisan od ugovaratelja (poduzeća „JESS“ d.o.o. Busovača kao investitora kojeg zastupa oštećeni i poduzeća „Komat“ d.o.o. Sarajevo kao izvođača radova kojeg zastupa apelant), međutim proizlazi da se zapisnik koji su potpisale obje strane temelji na prethodno ugovorenim radovima. Da se apelant lažno predstavio, odnosno lažno prikazao činjenice proizlazi iz uvjerenja Općinskog suda u Sarajevu od 9. rujna 2011. godine u kojem je navedeno da apelant nije upisan kao vlasnik, osnivač ili osoba ovlaštena za zastupanje nijednog gospodarskog subjekta upisanog u Odjelu Registra gospodarskih društava Općinskog suda u Sarajevu. Tim dopisom se utvrđuje da u Glavnoj knjizi Registra Općinskog suda u Sarajevu, u dijelu koji se odnosi na registrirane poslovne subjekte, ne postoje podaci za gospodarske subjekte pod nazivom „Komat“ d.o.o. Sarajevo, „Komat-Olah“ d.o.o. Sarajevo i ,,Vivax“ d.o.o. Sarajevo. U svezi s apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao da nije postojao poslovni odnos između oštećenog i apelanta Kantonalni sud je naveo da je postojanje poslovnog odnosa detaljno opisao oštećeni kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru. Također, iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelantu na njegov privatni račun 30. rujna 2005. godine, upravo na dan kada je sklopljen ugovor, uplaćen iznos od 1.400,00 KM, kao i da je istog tog dana na račun B. O. izvršena uplata iznosa od 9.794,00 KM koja je u zapisniku od 21. listopada 2005. godine konstatirana kao uplata na račun za nabavu materijala. Pored toga, iz specijalne punomoći od 28. srpnja 2005. godine proizlazi da je B. O. ovlastila apelanta da je zastupa u Raiffeisen Bank u Bosni i Hercegovini i da je apelant imao potpuno pravo raspolaganja sa računom koji je B. O. posjedovala u toj banci. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da iz radnji za koje se apelant tereti doista proizlaze sva stvarna i bitna obilježja bića kaznenog djela za koje je proglašen krivim.

20. Glede apelantovih prigovora da mu je uskraćeno pravo izvršiti unakrsno ispitivanje oštećenog jer u tom trenutku nije imao branitelja, Kantonalni sud je zaključio da se radi o paušalnom prigovoru jer je apelant imao pravo na branitelja, a sud ga je poučio da ima pravo unakrsno ispitati oštećenog, što je apelant i iskoristio.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je prvenstveno ukazao da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je predmetni postupak okončan nakon proteka približno 10 godina od podnošenja kaznene prijave, zbog čega zahtijeva naknadu nematerijalne štete. Apelant dalje tvrdi da dokazi koje je Tužiteljstvo izvelo pred prvostupanjskim sudom, po svojoj kvaliteti, nisu imali potrebnu snagu uvjerljivosti da je on doista počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, te da odluka o njegovoj krivnji nije mogla biti utemeljena na iskazu jednog svjedoka kojega nije mogao ispitati jer je preminuo, pa su redoviti sudovi prilikom donošenja odluke povrijedili i načelo in dubio pro reo. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo da u najkraćem roku bude obaviješten o razlozima optužbe protiv njega jer je kazneno djelo navodno počinjeno u rujnu 2005. godine, a apelant je o djelu obaviješten 2011. godine, odnosno tek nakon pet godina.

II.Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz osporene odluke u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi o navodima podnositelja apelacije, zbog čega smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao.

23. Općinski sud je detaljno izložio kronologiju postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju prvostupanjske presude i smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

24. Kantonalno tužiteljstvo je istaknulo da su tijekom kaznenog postupka sve radnje od strane postupajućih tužitelja i sudaca poduzimane u skladu sa ZKPFBiH, pri čemu je jasno obrazloženo zbog čega i na koji način je postupljeno prilikom saslušanja svjedoka. Kantonalno tužiteljstvo je također ukazalo da je duljina trajanja postupka rezultat objektivnih i opravdanih razloga koji su nastali tijekom postupka, što je obrazloženo i u predmetnim presudama i vidljivo iz zapisnika sa glavne rasprave. Nadalje, Kantonalno tužiteljstvo je navelo da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je uskraćeno pravo da u najkraćem roku bude obaviješten o razlozima optužbe jer je o djelu koje mu se stavlja na teret obaviješten kada su ga ovlaštene službene osobe ispitale u svojstvu osumnjičenog po nalogu Kantonalnog tužiteljstva. Najzad, Kantonalno tužiteljstvo smatra i da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je uskraćeno pravo na obranu je mu je omogućeno predlagati svoje svjedoke i ispitivati svjedoke Kantonalnog tužiteljstva u skladu s važećim zakonom, što je također moguće utvrditi uvidom u zapisnike s glavne rasprave te odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda. Imajući u vidu navedeno, Kantonalno tužiteljstvo je predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

25. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

KAZNENA DJELA PROTIV IMOVINE

Članak 294. stavak (1) Prijevara (1) Tko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

26. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 6. stavak (1) Prava osumnjičenika odnosno optuženika (1) Osumnjičenik već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem tijeku postupka.

Članak 14. st. (1) i (2) Pravo na suđenje bez odgode (1) Osumnjičenik odnosno optuženik ima pravo u najkraćem razumnom roku biti izveden pred sud i biti mu suđeno bez odgode, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zlouporabu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 266. st. (2), (3) i (4) Nastavljanje odgođene glavne rasprave (2) Glavna rasprava koja je odložena mora iznova početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odlaganje trajalo dulje od 30 dana, ali uz suglasnost stranaka i branitelja vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovno i da se ne vrši novi očevid, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dani na ranijoj glavnoj raspravi, odnosno da se koristi zapisnik o očevidu.

(3) Ako se glavna rasprava drži pred drugim sucem, odnosno predsjednikom vijeća - glavna rasprava mora iznova početi i svi dokazi se moraju ponovno izvesti. Iznimno, ako se rasprava drži pred drugim predsjednikom vijeća, uz suglasnost stranaka i branitelja, vijeće može odlučiti da se ranije izvedeni dokazi neće ponovno izvoditi.

(4) U slučaju iz st. 2. i 3. ovoga članka, sudac odnosno vijeće može bez suglasnosti stranaka i branitelja, a po njihovom saslušanju, odlučiti da se iskazi svjedoka i vještaka, dani u ranijoj raspravi koriste kao dokaz ukoliko su svjedoci ili vještaci umrli, duševno oboljeli, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz drugih razloga.

Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.

(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 51 0 K 056519 15 Kž od 15. rujna 2015. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 14. listopada 2015. godine, a da je apelaciju podnio 7. prosinca 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

34. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

Razdoblje koje se uzima u obzir

35. U skladu s praksom Europskog suda, početak relevantnog razdoblja u kaznenim stvarima, pri ocjeni razumnog roka, vezuje se za trenutak u kojem je osoba koja je u pitanju postala svjesna da je osumnjičena za kazneno djelo jer od tog trenutka ima interes da o postojanju ove sumnje sud donese odluku. Ovakvo određivanje relevantnog razdoblja očito je u slučajevima u kojim je uhićenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Europski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. lipnja 1968. godine, stavak 19., Dobbertin protiv Francuske, presuda 13089/87 od 25. veljače 1993. godine, st. 9. i 138.). Dalje, za kraj relevantnog razdoblja uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije osobe koja je u pitanju. U tom smislu, Europski sud i u kaznenim i u građanskim stvarima primjenjuje jednake kriterije. Pri tome u kaznenom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja kaznenog postupka (vidi Wemhoff, stavak 18.).

36. Imajući u vidu da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant 10. svibnja 2011. godine, kada je ispitan u svojstvu osumnjičenog, postao svjestan da je osumnjičen za predmetno kazneno djelo, Ustavni sud će duljinu trajanja predmetnog postupka razmotriti od 10. svibnja 2011. godine do trenutka donošenja drugostupanjske presude od 15. rujna 2015. godine, dakle razdoblje koje je trajalo četiri godine i četiri mjeseca.

Analiza razumnosti trajanja postupka

37. Rukovodeći se naprijed navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Europskog suda, Ustavni sud, najprije u pogledu ocjene složenosti predmeta, primjećuje da se predmetni postupak vodio protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela prijevara. S obzirom na složenost pitanja u predmetnom postupku, te broj svjedoka koje je bilo potrebno ispitati i druge dokaze koje je trebalo provesti, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se radilo o naročito složenom predmetu.

38. U svezi s utvrđivanjem odlučujućeg doprinosa duljini predmetnog kaznenog postupka, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Tužiteljstvo u relativno kratkom roku nakon saslušanja apelanta 10. svibnja 2011. godine, u daljem tijeku istrage pribavilo materijalnu dokumentaciju, te da je 14. listopada 2011. godine izvršilo saslušanje oštećenog, nakon čega je 23. studenog 2011. godine podiglo optužnicu. Nadalje, u svezi s postupanjem redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud optužnicu potvrdio u relativno kratkom roku (23. studenog 2011. godine) i zakazivao ročišta za izjašnjenje o krivnji (22. prosinca 2011. godine, 10. i 29. veljače 2012. godine), ali navedena ročišta nisu održana zbog odsustva apelanta, pa je tako ročište za izjašnjenje o krivnji održano 30. ožujka 2012. godine. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud u razumnim rokovima zakazivao ročišta za glavnu raspravu, ali da apelant odnosno njegov branitelj nisu pristupili na čak devet zakazanih ročišta (12. studenog 2012. godine, 22. veljače, 6. travnja, 9. srpnja i 27. studenog 2013. godine, 13. veljače, 14. ožujka, 26. kolovoza i 12. prosinca 2014. godine), što je uzrokovalo odlaganje glavne rasprave u razdoblju duljem od 30 dana, odnosno ponovno otvaranje glavne rasprave. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je do odlaganja glavne rasprave došlo i zbog promjene postupajućeg suca (23. travnja 2014. godine) i nedolaska pozvane svjedokinje (13. studenog 2014. godine) kojoj se nije mogao uručiti poziv za ročište, ali se navedeno može smatrati objektivnim okolnostima koje se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu. U svezi s postupanjem Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud drugostupanjsku presudu od 15. rujna 2015. godine donio nakon proteka približno četiri mjeseca od podnošenja apelantove žalbe (11. srpnja 2014. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao uočiti da su Kantonalno tužiteljstvo, Općinski i Kantonalni sud u predmetnom kaznenom postupku postupali neučinkovito, odnosno da su imali nerazumna razdoblja neaktivnosti, već da su apelant, odnosno njegov branitelj nedolaskom na zakazana ročišta u odlučujućoj mjeri doprinijeli ukupnoj duljini postupka.

39. Stoga, imajući u vidu da nema elemenata koji bi ukazivali da su Kantonalno tužiteljstvo, Općinski i Kantonalni sud postupali neučinkovito, odnosno bezrazložno odugovlačili postupak, te da su apelant, odnosno njegov branitelj nedolaskom na zakazana ročišta u odlučujućoj mjeri doprinijeli ukupnoj duljini postupka, Ustavni sud nalazi da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je zbog duljine kaznenog postupka, koji je ukupno trajao četiri godine i četiri mjeseca, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nema osnove za razmatranje apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete.

b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje

41. Apelant, također, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer dokazi koje je izvelo Tužiteljstvo, po svojoj kvaliteti, nisu imali potrebnu snagu uvjerljivosti da je on doista počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, te da odluka o njegovoj krivnji nije mogla biti utemeljena na iskazu jednog svjedoka kojeg nije mogao ispitati jer je preminuo, pa su redoviti sudovi prilikom donošenja odluke povrijedili i načelo in dubio pro reo. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo da u najkraćem roku bude obaviješten o razlozima optužbe protiv njega jer je kazneno djelo navodno počinjeno u rujnu 2005. godine, a apelant je o djelu obaviješten 2011. godine, odnosno tek nakon pet godina.

42. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

43. Ustavni sud, također, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redoviti sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Potom, prema stajalištu Europskog suda, mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Europski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. siječnja 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 90., od 10. ožujka 2009. godine).

44. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Naime, Općinski sud je u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja sporne činjenice je li se apelant predstavljao kao vlasnik, odnosno zakonski zastupnik spornih poduzeća i je li postojao poslovni odnos između njega i oštećenog koji je podrazumijevao izvršenje radova na opremanju benzinske pumpe koje apelant nije imao namjeru izvršiti, detaljno analizirao sadržaj iskaza oštećenog i drugih saslušanih svjedoka optužbe, te materijalnih dokaza (izjava izvođača radova, zapisnik koji se odnosi na izvršene radove, te uvjerenje Općinskog suda u Sarajevu) i ocijenio ih s aspekta sadržaja i doveo u svezu materijalnim dokazima. Na temelju navedenog zaključio je da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio kazneno djelo tako što je lažnim prikazivanjem činjenica i lažno se predstavljajući doveo u zabludu oštećenog i time ga naveo da s njim sklopi ugovor, te da mu preda određen iznos u isporučenom materijalu i novcu, a sve s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je prihvatio zaključke prvostupanjskog suda, te istaknuo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u svezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

45. Glede apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. U svezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Europski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, stavak 77.). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Ustavni sud, također, ukazuje da su zaključci prvostupanjskog vijeća bili predmet dodatnog razmatranja od strane Kantonalnog suda koji je detaljno obrazložio svoju odluku kojom je apelantova žalba odbijena kao neutemeljena. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi imali sumnju glede postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog kaznenog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neutemeljena.

46. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije jer nije odmah nakon podnošenja kaznene prijave, koja je podnesena 2005. godine, obaviješten o razlozima optužbe protiv njega. U svezi s navedenim Ustavni sud podsjeća na stajalište Europskog suda da garancije prava na pravično suđenje počinju teći od trenutka kad postoji „kaznena optužba“ u smislu Europske konvencije. Naime, Europski sud smatra kako „optužba“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije ima autonomno značenje i postoji od trenutka kada država poduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neka osoba počinila kazneno djelo „što značajno utječe na situaciju osumnjičene osobe“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56). Iz navedenoga proizlazi kako to nužno ne mora biti trenutak u kojem se prvi put podižu formalne optužbe protiv osumnjičene osobe, zbog čega se garancije članka 6. Europske konvencije mogu, ovisno o okolnostima konkretnog predmeta, odnositi i na one faze postupka koje prethode podnošenju formalne optužbe, tako da se garancije navedenog članka mogu odnositi i na postupak koji provodi policija u skladu sa svojim zakonskim ovlastima. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 6. stavak 1. ZKPFBiH jasno propisana obveza javnih vlasti da osumnjičenika već na prvom ispitivanju obavijeste o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega. Imajući u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da je ispitivanje apelanta u svojstvu osumnjičenog predstavljao trenutak kada su javne vlasti poduzele mjere koje impliciraju tvrdnje da je apelant počinio kazneno djelo i da je tom prilikom obaviješten o osnovama sumnje protiv njega, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju bilo što ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz članka 6. stavak 3. točka a) Europske konvencije.

47. Najzad, u svezi s apelantovim navodima kojima ukazuje da su odluke redovitih sudova utemeljene samo iskazu oštećenog kojeg nije mogao ispitati, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući ispitivati svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Europskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. studenog 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiteljem, te da mu se omogući ispitati i osporiti svjedočenje svjedoka optužbe, kao i pozvati i ispitati svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud je naveo i da spomenuta odredba Europske konvencije nema apsolutno djelovanje, tj. da prava optuženog na pozivanje i ispitivanje svjedoka nisu neograničena, a iznimke su propisane zakonom. U situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, presuda se ne može isključivo ili uglavnom temeljiti na svjedočenju tog svjedoka. Korištenje kao dokaza izjave koju je u prethodnoj fazi postupka dala osoba koja kasnije, u skladu s nacionalnim pravom, odbije ponuditi te dokaze u sudnici, može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. studenoga 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 48/04, st. 24.-26.).

48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ponavlja da je u postupku glede utvrđivanja sporne činjenice je li se apelant predstavljao kao vlasnik, odnosno zakonski zastupnik spornih poduzeća i je li postojao poslovni odnos između njega detaljno analizirao sadržaj iskaza oštećenog i drugih saslušanih svjedoka optužbe, te materijalne dokaze (izjava izvođača radova, zapisnik koji se odnosi na izvršene radove, te uvjerenje Općinskog suda u Sarajevu). Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je oštećeni saslušan na glavnoj raspravi održanoj 15. siječnja 2013. godine na kojoj je apelantu omogućeno postavljati pitanja, što je i činio, te da je navedeni svjedok naknadno preminuo. Također proizlazi da su apelant i njegov branitelj na ročištima na kojima je glavna rasprava počinjala iznova bili suglasni da se pročita iskaz navedenog svjedoka od 15. siječnja 2013. godine, što je i učinjeno u skladu s odredbom članka 266. stavak 4. ZKPFBiH. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su osporene presude utemeljene isključivo na iskazu oštećenog kojeg apelant nije mogao ispitati, odnosno da je time dovedeno u pitanje apelantovo pravo na obranu iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, zbog čega su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

49. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. toč. a) i d) Europske konvencije. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije jer su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje glede izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i jer su apelant, odnosno njegov branitelj nedolaskom na zakazana ročišta u odlučujućoj mjeri doprinijeli ukupnoj duljini postupka, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi imali sumnju glede postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

51. Ustavni sud, također, smatra da ne postoji povreda apelantovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. toč. a) i d) Europske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da apelant već prilikom prvog ispitivanja u svojstvu osumnjičenog nije obaviješten o razlozima optužbe protiv njega, odnosno kada nema ništa što bi ukazivalo da su osporene presude utemeljene isključivo na iskazu oštećenog kojeg apelant nije mogao ispitati.

52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5438/15 (S. Ž.) | Sudska praksa | Aktio