Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3403/15 (G. T.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kamata
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3403/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3403/15, rješavajući apelaciju Gordane Todić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Todić podnesena protiv dopunske presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 036258 15 Gž 2 od 4. maja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordana Todić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 7. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dopunske presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 036258 15 Gž 2 od 4. maja 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženih Ivane Kovačević i „Tehnika inžinjering“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 12. jula i 22. novembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kako se pismeno upućeno prvotuženoj vratilo s naznakom pošte „nije podigao“, Ustavni sud je dostavu pismena prvotuženoj obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 11. decembra 2017. godine, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.
3. Okružni sud, Osnovni sud i drugotuženi dostavili su odgovore na apelaciju 19. jula i 18. decembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 036258 12 P 3 od 11. jula 2014. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen između apelantice i drugotuženog, ovjeren u Osnovnom sudu 26. novembra 2003. godine, jači pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu, bliže označen u dispozitivu presude, od ugovora o zajedničkoj izgradnji nekretnina ovjerenog u Osnovnom sudu od 30. januara 2007. godine i ugovora o diobi zajednički izgrađenih nekretnina, ovjerenog kod istog suda 30. januara 2007. godine, koji su zaključeni između prvotužene i drugotuženog, te da je prvotužena dužna priznati i trpjeti da se apelantica na osnovu ove presude upiše kao vlasnik i posjednik navedenog stana sa 1/1 i kao vlasnik (korisnik) zemljišta ispod zgrade koje služi upotrebi zgrade, a oba tužena su solidarno dužni da apelantici naknade parnične troškove, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Istom presudom odbijen je i apelanticin zahtjev kojim je tražila da se raskine ugovor o kupoprodaji nekretnina koji su zaključili apelantica i drugotuženi i ovjerili ga u Osnovnom sudu 26. novembra 2003. godine pa je drugotuženi dužan isplatiti apelantici iznos od 14.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. novembra 2013. godine pa do isplate, te apelantici naknaditi parnične troškove, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Odbijen je apelanticin prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja. Apelantica je obavezana da tuženim nadoknadi troškove postupka, i to prvotuženoj u iznosu od 2.880,00 KM, a drugotuženom u iznosu od 3.720,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
6. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 80 0 P 036258 14 Gž od 13. novembra 2014. godine djelimično uvažio tako što je djelimično preinačena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu i u odluci o troškovima postupka (st. II i IV izreke presude) na način što je drugotuženi obavezan da apelantici isplati iznos od 14.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. decembra 2013. godine pa do isplate i troškove sudskog postupka u visini od 3.380,00 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Drugotuženi je obavezan da apelantici isplati troškove žalbenog postupka u visini od 720,00 KM u istom roku pod prijetnjom izvršenja.
7. Apelantica je 31. decembra 2014. godine podnijela Okružnom sudu zahtjev za ispravku prvostepene i drugostepene presude u dijelu koji se odnosi na datum od kojeg teče zakonska zatezna kamata. Apelantica je u zahtjevu navela da su sudovi počinili očite pogreške navodeći kao datum početka toka zakonske zatezne kamate 30. decembar 2013. godine umjesto 30. decembar 2003. godine kako je traženo tužbom.
8. Okružni sud je apelanticin navedeni zahtjev proslijedio Osnovnom sudu koji je rješenjem od 16. januara 2015. godine ispravio prvostepenu presudu od 11. jula 2014. godine u stavu II u kojem je navedeno da „zakonska zatezna kamata teče od 30. decembra 2013. godine“ a treba da stoji „od 30. decembra 2003. godine“. Određeno je da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
9. Protiv prvostepenog rješenja o ispravci drugotuženi je podnio žalbu, a apelantica je, kako je navedeno, 2. februara 2015. godine podnijela zahtjev za „ispravku presude Okružnog suda […] od 13. 11. 2014. godine (ovaj [Okružni] sud ga smatra prijedlogom za donošenje dopunske odluke)“. Odlučujući o navedenom, Okružni sud je Rješenjem broj 80 0 P 036258 15 Gž 2 od 4. maja 2015. godine odbio žalbu drugotuženog pa je potvrdio prvostepeno rješenje o ispravci presude od 16. januara 2015. godine. Odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu. Istom odlukom u formi dopunske presude Okružni sud je obavezao drugotuženog da apelantici na dosuđeni iznos presudom od 13. novembra 2014. godine isplati i zakonsku zateznu kamatu od 24. aprila 2013. godine. Apelantici je odbijen zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate od 30. decembra 2003. godine do 24. aprila 2013. godine.
10. U obrazloženju rješenja-dopunske presude navedeno je da je apelantica Okružnom sudu podnijela zahtjev 31. decembra 2014. godine za ispravku prvostepene i drugostepene odluke u dijelu koji se odnosi na datum od kojeg teče zakonska zatezna kamata. Apelantica je ukazala da su sudovi počinili očite pogreške navodeći datum 30. decembar 2013. godine umjesto 30. decembar 2003. godine kako je traženo tužbom.
11. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud zaista počinio očiglednu pogrešku kod kucanja navodeći datum 30. decembar 2013. godine kao datum od kojeg teče zakonska zatezna kamata na utuženi iznos od 14.600,00 KM.
12. Ukazano je da se radi o apelanticinom eventualnom zahtjevu podnesenom protiv drugotuženog postavljenom u podnesku od 24. aprila 2013. godine u kojem je jasno naveden datum od kojeg se traži zakonska zatezna kamata - 30. decembar 2003. godine (a ne 2013. godine).
13. Istaknuto je da ovaj zahtjev nije izmijenjen, a prvostepeni sud ga je odbio u potpunosti u tekstu u kakvom je i postavljen, ali je prepisujući apelanticin zahtjev naznačio kao datum od kojeg teče zakonska zatezna kamata 30. decembar 2013. godine umjesto 30. decembar 2003. godine.
14. Ukazano je da navedeno nije u skladu s postavljenim apelanticinim zahtjevom, niti je s tim u vezi prvostepeni sud dao bilo kakvo objašnjenje. Okružni sud je naveo da se zbilja radi o pogrešci u samo jednom broju datuma koji na prvi pogled izgleda identično, da se takve greške dešavaju, da to niko nije opazio (ni sud ni stranke), iz čega jasno proizlazi da se radi o pogrešci u pisanju. Istaknuto je da takvu pogrešku sud može, u skladu sa članom 195. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), ispraviti u svako doba, te da nije nužno da se ispravka traži u pravnom lijeku.
15. Navedeno je da je pravna priroda ispravke pogreške iz člana 195. ZPP različita od pravne prirode žalbe pa je u skladu sa članom 195. ZPP moguće ispravljati i pravosnažnu odluku odnosno odluku kod koje više nije moguće izjaviti neki pravni lijek. Ukazano je da je ispravka posebna pravna situacija nezavisna od mogućeg izjavljivanja pravnog lijeka. Stoga su, po mišljenju Okružnog suda, irelevantni žalbeni navodi koji ukazuju na to da je apelantica s tim u vezi trebala koristiti dopuštene pravne lijekove. Također, ispravka ni u čemu ne povređuje pravo drugotuženog na pravično suđenje. Naprotiv, mogućnost ispravke je u funkciji prava na pravično suđenje koje se mora posmatrati u odnosu na sve stranke u postupku.
16. Istaknuto je da je apelantica 2. februara 2015. godine ponovo podnijela prijedlog da Okružni sud izvrši ispravku svoje odluke tako što će zakonska zatezna kamata teći od 30. decembra 2003. godine umjesto 30. decembra 2013. godine, kako je to pogrešno navedeno.
17. Okružni sud je naveo da potvrđujući ožalbenu odluku taj sud se suočava sa situacijom da zbog očigledne pogreške u odluci prvostepenog suda postoji pravosnažna presuda ovog suda u kojoj nije odlučeno o apelanticinom zahtjevu za isplatu zakonske zatezne kamate od 30. decembra 2003. godine sve do 30. decembra 2013. godine (period od cijelih 10 godina). Ukazano je da o tome nema odluke ovog suda, a nije je moglo ni biti, jer nije uočena ranija pogreška prvostepenog suda, a apelantica u žalbi na to nije ukazala pa ovaj datum nije bio predmet žalbe budući da je prihvaćen kao nesporan datum. Međutim, po mišljenju drugostepenog suda, apelanticin prijedlog da se i odluka ovog suda ispravi ne može se smatrati prihvatljivim, jer se u ovom slučaju više ne radi o očitoj pogrešci koju je moguće ispraviti u smislu člana 195. ZPP.
18. Istaknuto je da je prvostepeni sud apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti i datum kamate je bio irelevantan za njegovu odluku, bez obzira na to od kada ona teče. S druge strane, za odluku Okružnog suda taj datum jeste relevantan jer prihvaćena ispravka mijenja činjeničnu situaciju i zahtijeva meritorno raspravljanje i o datumu od kojeg teče kamata u smislu pravilne primjene prava. Do ispravke to nije bilo bitno budući da nije bilo apelanticinih žalbenih navoda u tom pravcu, a samo apelantica je imala interes na to ukazati.
19. Ukazano je da kako apelantica i dalje traži odluku o kamati počevši od 30. decembra 2003. godine, a ona (nakon ispravke prvostepene odluke) ne egzistira, ovaj sud je prijedlog za ispravku svoje presude prihvatio kao prijedlog za donošenje dopunske presude o kamati (za period od 30. decembra 2003. godine do 30. decembra 2013. godine) koji je blagovremeno postavljen u smislu člana 192. ZPP.
20. Istaknuto je da zahtjev za zakonsku zateznu kamatu od ovog datuma nije osnovan, ali je osnovan od dana podnošenja tužbe odnosno datuma kad je apelantica postavila svoj eventualni zahtjev za isplatu iznosa od 14.600,00 KM odnosno od 24. aprila 2013. godine pa dalje do isplate.
21. Okružni sud je naveo da je, u smislu ranijeg obrazloženja drugostepenog suda iz presude od 13. novembra 2014. godine, kupoprodajni ugovor od 26. novembra 2003. godine ništav (fiktivan) pravni posao koji nije proizveo pravno dejstvo pa svaka strana ima pravo na vraćanje datog. Naglašeno je da su pravila o vraćanju datog u ovom slučaju regulisana članom 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 210. stav 2. ZOO-a.
22. Ukazano je da obaveza vraćanja postoji kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao (član 210. stav 2. ZOO-a). Kad se vraća stečeno bez osnova vraćaju se i kamate, i to ako je sticalac nesavjestan od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (član 214. ZOO-a).
23. Ukazano je da apelantica nema pravo tražiti od tuženog kao „nesavjesnog sticaoca“ kamatu od isplate odnosno od 30. decembra 2003. godine upravo zbog činjenice da je i sama bila nesavjesna. Po mišljenju Okružnog suda, ona je kao i tuženi jasno znala kod zaključenja ugovora da ne kupuje od ovog tuženog (nego trećeg lica), odnosno da je zaključeni ugovor prividan-ništav pravni posao. Samo savjesna strana se može pozivati na prava iz zakona koja joj pripadaju, a ona to nije. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, apelantica ima pravo na kamatu samo od dana podnošenja zahtjeva odnosno od 24. aprila 2013. godine, a ne i ranije.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelantica smatra da joj je osporenom dopunskom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da je u konkretnoj situaciji sud već odlučio o kamati presudom od 13. novembra 2013. godine, a zatim ponovo odlučuje dopunskom presudom od 4. maja 2015. godine o istoj kamati bez zahtjeva stranaka u postupku. Ističe da je činjenica da ne postoje zahtjevi stranaka u postupku za dopunskom presudom, ali da i pored toga Okružni sud donosi dopunsku presudu. Iz navedenog, po apelanticinom mišljenju, proizlazi da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 192. ZPP. Ukazuje da ako je Okružni sud smatrao da je riječ od zahtjevu za dopunsku presudu trebao je odmah donijeti dopunsku presudu a ne upućivati apelanticu da podnosi zahtjev za ispravku presude. Smatra da joj je zakonska zatezna kamata trebala biti dosuđena od dana isplate kupoprodajne cijene, kako je tražila u tužbi, a ne od dana podnošenja tužbe odnosno od 24. aprila 2013. godine.
b) Odgovor na apelaciju
25. Okružni sud je naveo da apelacija želi stvoriti privid nejasnosti sudskih odluka što, po mišljenju tog suda, nije tačno. S tim u vezi je istaknuto da su razlozi u osporenoj odluci potpuno jasni i čine pravno jedinstvo između odluka drugostepenog suda od 13. novembra 2014. godine i 4. maja 2015. godine. Ukazano je da je zahtjev za donošenje osporene presude upravo proizašao iz apelanticinog zahtjeva za ispravku presude koji je blagovremeno podnesen. Prema tome, nije tačno, kako se tvrdi u apelaciji, da zahtjeva za donošenje dopunske presude nije bilo. S tim u vezi je istaknuto da naslov podneska ne određuje uvijek i njegovu sadržinu, te da bi svako drugačije tumačenje bilo besmisleno i upravo bi tada dovelo do konfuzije i pravne nesigurnosti u konkretnom slučaju. Po mišljenju Okružnog suda, osporenom dopunskom presudom nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.
26. Osnovni sud je naveo da je apelantica podnijela zahtjev za ispravku presude Okružnog suda, te da je prvostepeni sud taj zahtjev proslijedio Okružnom sudu koji je apelanticin zahtjev dostavio Osnovnom sudu u kome je naveo da taj zahtjev upućuje prvostepenom sudu koji treba da postupi po tom zahtjevu za ispravku prvostepene presude od 11. jula 2014. godine. Ukazano je da je shodno takvim uputama i nalozima Okružnog suda prvostepeni sud donio rješenje od 6. januara 2015. godine kojim nije povrijedio apelanticina ustavna prava.
27. Drugotuženi je naveo da je osporenom odlukom drugostepeni sud omogućio svim stranama pravo na pravično suđenje. Predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 192.
Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude.
Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciće, odnosno odbiće sud bez održavanja ročišta.
Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena.
Član 195.
Pogreške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude sa izvornikom ispraviće sud u svako doba.
Ispravljanje će se izvršiti posebnim rješenjem i unijeće se na kraju izvornika, a strankama će se dostaviti prepis rješenja.
Ako između izvornika i prepisa presude postoji nesaglasnost u pogledu neke odluke sadržane u izreci presude, strankama će se dostaviti ispravljeni prepis presude sa naznačenjem da se ovim prepisom presude zamjenjuje raniji prepis presude. U takvom slučaju rok za izjavljivanje pravnog lijeka u pogledu ispravljenog dijela presude teče od dana dostavljanja ispravljenog prepisa presude.
O ispravljanju presude sud može odlučiti bez saslušanja stranaka.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dopunska presuda Okružnog suda broj 80 0 P 036258 15 Gž 2 od 4. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 7. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantica smatra da joj je osporenom dopunskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se osporena dopunska presuda odnosi na pitanje utvrđivanja početka toka zakonskih zateznih kamata, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru Okružnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
40. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je osporenom dopunskom presudom odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos apelantici po njenom eventualnom tužbenom zahtjevu u postupku utvrđivanja prava vlasništva i uknjižbe vlasništva. Naime, apelanticin eventualni tužbeni zahtjev je usvojen presudom Okružnog suda od 13. novembra 2014. godine kojom je preinačena prvostepena presuda od 11. jula 2014. godine, a kojom je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev uključujući i njen eventualni tužbeni zahtjev.
41. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj dopunskoj presudi Okružni sud na vrlo detaljan način opisao postupak prije donošenja dopunske presude, te naveo jasne i argumentovane razloge zbog čega je Okružni sud apelanticin zahtjev za ispravku drugostepene presude prihvatio kao zahtjev za donošenje dopunske presude. Pri tome je Okružni sud u osporenoj dopunskoj presudi ukazao zbog čega se u okolnostima konkretnog slučaja apelanticin zahtjev za ispravku drugostepene presude ne može riješiti primjenom odredbe člana 195. ZPP. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ocjenjujući apelanticin navedeni zahtjev za ispravku drugostepene presude tek tada utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o očiglednoj pogrešci u smislu odredbe člana 195. ZPP, već da se radi o meritornom pitanju koje je neophodno riješiti dopunskom presudom u smislu člana
192. ZPP, imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno u postupku u kojem je donesena drugostepena presuda, kojom je usvojen apelanticin eventualni tužbeni zahtjev, te uz primjenu materijalnog prava. Stoga je Okružni sud rješavajući na takav način apelanticin zahtjev za ispravku drugostepene presude u dijelu početka toka zakonske zatezne kamate utvrdio da apelantici zakonska zatezna kamata pripada od dana podnošenja eventualnog tužbenog zahtjeva (24. aprila 2013. godine) a ne od dana isplate cijene po osnovu kupoprodajnog ugovora (30. decembar 2003. godine), kako je to ona smatrala. Pri tome je Okružni sud, u smislu čl. 210. i 214. ZOO-a, ukazao na pravila o vraćanju datog kod ništavog pravnog posla kakav je u konkretnom slučaju bio zaključeni kupoprodajni ugovor između apelantice i drugotuženog. Naime, u konkretnom slučaju u postupku u kojem je donesena drugostepena presuda od 13. novembra 2014. godine, čiju ispravku je apelantica tražila, a kojom je usvojen apelanticin eventualni tužbeni zahtjev, utvrđeno je da je zaključeni kupoprodajni ugovor fiktivan i da ne proizvodi pravno dejstvo. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao i na nesavjesnost parničnih stranaka, odnosno apelantice i drugotuženog, zbog čega ona nema pravo da traži od drugotuženog isplatu zakonske zatezne kamate od momenta isplate po osnovu kupoprodajnog ugovora jer je i ona sama bila nesavjesna prilikom zaključivanja navedenog kupoprodajnog ugovora. Stoga je utvrđeno da apelantica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja eventualnog tužbenog zahtjeva odnosno od 24. aprila 2013. godine. Pri tome je Okružni sud u osporenoj dopunskoj presudi ukazao da je apelantica znala da ne kupuje stan od drugotuženog nego od trećeg lica, te da je zbog toga navedeni kupoprodajni ugovor prividan-fiktivan pravni posao koji ne proizvodi pravno dejstvo. U ovakvom obrazloženju Okružnog suda u osporenoj dopunskoj presudi Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelantica ukazuje u apelaciji. Po mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je u osporenoj odluci dao veoma detaljne i argumentovane razloge u pogledu razloga za donošenje dopunske presude u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava na način kako to apelantica nastoji prikazati u apelaciji.
42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
43. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava također zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada je redovan sud za svoju odluku dao veoma jasne i argumentovane razloge.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman