Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3561/17 (B. M.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3561/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3561/17, rješavajući apelacije Branka Moraita, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Branko Morait protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 185076 17 Gž od 7. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3561/17 i AP-4927/17

1. Branko Morait (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Mira Gagić, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 185076 17 Gž od 7. juna 2017. godine. Apelant je 23. novembra 2017. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 185076 17 Rev od 26. septembra 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Okružnog suda primjenom člana 237. st. 2, 3. i 4. i člana 247. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP, jer apelant, između ostalog, nije shodno odredbama člana 237. stav 4. ZPP jasno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je podnio reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koja se na njega odnose, te izložio razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni). S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena odluka Okružnog suda. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Okružnog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska, Ministarstvo finansija, Poreska uprava, Područni centar Banja Luka, PJ Banja Luka) da mu, na ime sticanja bez osnova, isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da u parnicama u kojima je predmet spora sticanje bez osnova, da bi se moglo govoriti da je nastao takav obligacioni odnos da je nužno da se ispune određeni uslovi, a to su da je došlo do obogaćenja jednog lica, tj. tužene, da je došlo do osiromašenja drugog lica, tj. apelanta, postojanje uzročne veze između obogaćenja i osiromašenja i nepostojanja punovažnog pravnog osnova za obogaćenje, tj. onoga što bi pravno opravdalo da se imovina jednog lica poveća, a imovina drugog lica umanji. Nadalje, da apelant tokom cijelog postupka iznosi činjenice da je navodno dva puta tuženoj platio porez na dohodak građana i to da je prvi put to za njega učinio njegov poslodavac Sud BiH prilikom isplate ličnih dohodaka, a drugi put on sam podnošenjem obrazaca o godišnjoj poreskoj prijavi za porez na dohodak. U vezi s tim je istaknuto da s obzirom da apelant tvrdi da se tužena za iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva neosnovano obogatila, da je obaveza istog bila da shodno članu 7., 102. i 123. ZPP dokaže činjenice na koje se poziva, tj. da je upravo za iznos poreza na platu koji je za apelanta platio njegov poslodavac Sud BiH, isti taj iznos apelant platio prilikom podnošenja obrazaca godišnje poreske prijave za porez na dohodak. Okružni sud je zaključio da sasvim suprotno, proizlazi iz izvedenih dokaza i to naročito dokaza izvedenog od strane apelanta, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, gdje vještak u tabelarnom pregledu osnovica za plaćanje poreza za određeni period navodi kao poslodavca Pravni fakultet, te navodi da se radi o pregledu o poreskim prijavama apelanta, dok u pogledu plata apelanta koje ostvaruje kod Suda BiH vještak u tabelarnom pregledu za određeni period, naveo kako osnovicu tako i iznos plaćenog poreza po ovom osnovu. Zatim, da vještak u istom nalazu daje mišljenje da je apelant lično uplatio na ime poreza na dohodak građana za utuženi period određeni novčani iznos, a koji iznos se potražuje i tužbenim zahtjevom u konkretnoj parnici, te da je stoga upravo bila obaveza apelanta da dokaže da taj iznos koji je lično uplatio na ime poreza na dohodak predstavlja upravo porez na platu koji je za apelanta isplatio njegov poslodavac Sud BiH prilikom isplate plate (iz nalaza vještaka proizlazi da se ti iznosi ne slažu nego da je Sud BiH uplatio veći iznos), a što apelant nije učinio. Okružni sud je istakao da je očigledno da apelant, a što žalbom i ne spori, ostvaruje i druga primanja na pravnim fakultetima u RS osim primanja ličnog dohotka od strane Suda BiH, te da isti nije dokazao pravno bitnu činjenicu da je dva puta platio porez na platu po istom osnovu, pa da se na takav način tužena neosnovano obogatila. Naglašeno je da iz samih dokaza apelanta i to naročito nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da apelant ostvaruje pored ličnog dohotka u Sudu BiH i druga primanja na pravnim fakultetima koja podliježu oporezivanju, zbog čega je i podnosio obrazac godišnje poreske prijave za porez na dohodak. Stoga, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, kada je našao da apelant nije dokazao da se za potraživani iznos iz tužbenog zahtjeva tužena obogatila, to je takođe pravilno u smislu člana 8. ZPP cijenio sve izvedene dokaze, odnosno svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te u smislu člana 191. stav 4. ZPP i obrazložio pobijanu odluku dajući jasne i logične razloge zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporava isti parnični postupak, odnosno istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3561/17.

Apelacioni navodi

4. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje su osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant navodi, između ostalog, da sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili izvedene dokaze, što je dovelo do proizvoljnosti u radu sudova u konkretnom slučaju, pa da osporene odluke ne sadrže odlučne činjenice i obrazloženja bitnih dokaza. Apelant takođe ističe da je naplata poreza na lična primanja apelanta posljedica nezakonitog postupanja tužene jer apelant nije imao zakonsku obavezu plaćanja godišnjeg poreza na platu. Nadalje, da je Vrhovni sud odbacio njegovu reviziju uz paušalno obrazloženje da apelant nije shodno odredbi člana 237. stav 4. ZPP, izložio razloge zbog kojih smatra da je rješavanje predmetnog pravnog pitanja važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a da je apelant u svojoj reviziji izložio razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), u suštini navodi da je odlučivanjem Vrhovnog suda i Okružnog suda na način kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, jedno djelotvorno pravno sredstvo pretvoreno u nedjelotvorno pravno sredstvo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, u podnesenim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.

9. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje da je Vrhovni sud, odbacujući njegovu reviziju proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 4. ZPP-a, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 237. stav 3. ZPP-a propisano da stranke mogu u određenim slučajevima izjaviti reviziju protiv drugostepene presude, bez obzira na vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude. Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije proizlazi da joj je svrha obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz odredaba člana 247. ZPP proizlazi da će Vrhovni sud reviziju iz člana 237. stav 3. ZPP rješenjem odbaciti kao nedopuštenu i ako u reviziji ne bude naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (stav 4.), da će revizijski sud reviziju iz člana 237. stav 3. istog zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (stav 5.), kao i da će se u obrazloženju rješenja iz navedenih stavova 4. i 5., sud pozvati samo na odredbe navedenih stavova koji predviđaju odbacivanje takve revizije, te da ako ocijeni da bi to bilo svrsishodno da će sud obrazložiti razloge zbog kojih je donio takvo rješenje (stav 6.). S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao ovlaštenje Vrhovnom sudu da odbaci reviziju ako ocijeni da stranka koja je podnijela reviziju nije postupila u skladu sa članom 237. stav 4. ZPP-a, kao i da odbaci reviziju u slučaju kada ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je izjavljena nije važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što će obrazložiti ako ocijeni da je to svrsishodno (shodno odredbi člana 247. stav 6. ZPP), Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. st. 3. i 4. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3561/17 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio