Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4557/17 (S. K., B. M. i S. M.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4557/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4557/17, rješavajući apelacije Saliha Kotorića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Salih Kotorić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 156405 15 Gž od 12. oktobra 2017. godine i Begija Mulalić i Salih Mulalić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 123890 17 Rev od 22. avgusta 2017.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4557/17

1. Salih Kotorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 156405 15 Gž od 12. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Republika Srpska) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika isplate određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud tokom provedenog postupka utvrdio da je apelantov otac S. K. kao civilno lice protivpravno lišen slobode od strane pripadnika Vojske Republike Srpske i zatvoren u logor Liplje, te ubijen od strane nepoznatih počinilaca. Dalje je navedeno da je Rješenjem Osnovnog suda u Zvorniku - privremeno sjedište u Međeđi od 20. maja 1996. godine utvrđeno da je smrt apelantovog oca nastupila 2. juna 1992. godine u Liplju. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prema odredbama člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Kantonalni sud je naveo da pitanje postojanja krivičnog djela parnični sud nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje, već je samo izuzetno ovlašten utvrđivati da li je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i to u slučaju kada postoje procesne pretpostavke zbog kojih se protiv učinioca krivičnog djela ne može voditi krivični postupak. Shodno tome, u obrazloženju osporene odluke je ukazano da apelant tokom postupka nije dokazao da postoji pravosnažna presuda krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i krivične odgovornosti učinioca bog zatočenja i smrti apelantovog oca. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se u predmetnoj stvari nisu mogle primijeniti odredbe člana 377. ZOO jer se rok iz navedene odredbe primjenjuje kako na učinioca krivičnog djela, tako i na odgovorno lice za naknadu štete koja je prouzrokovana krivičnim djelom samo u slučaju kada je postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom, a što nije slučaj u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu da je za činjenicu smrti njegovog oca apelant saznao donošenjem rješenja od 20. maja 1996. godine, a da je predmetna tužba podnesena 11. februara 2013. godine, te da se rok zastare potraživanja ima računati od 23. decembra 1996. godine (ukinuta neposredna ratna opasnost), kao datuma od kada je apelantu bio omogućen pristup sudu, Kantonalni sud je zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo protekom trogodišnjeg (subjektivnog) i petogodišnjeg (objektivnog) roka u smislu odredaba člana 376. stav 1. i 2. ZOO. AP-4914/17

3. Begija Mulalić i Salih Mulalić (u daljnjem tekstu: apelantkinja i apelant ili apelanti) iz Puračića, koje zastupa Suad Kumrić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 24. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 123890 17 Rev od 22. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska) da im na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova isplati određeni novčani iznos.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da je apelantkinjin sin i apelantov brat M. M. ubijen od strane pripadnika Drinskog korpusa vojske bosanskih Srba u mjestu Kamenica 14. jula 1995. godine, te da su apelanti za njegovu smrt zasigurno saznali 2005. godine prilikom pronalaska ostataka njegovog tijela u sekundarnoj masovnoj grobnici. Vrhovni sud je naveo da u situaciji kada je u postupku pred nižestepenim sudovima istaknuto više prigovora, da će se prigovoru zastare potraživanja dati prednost. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se na tuženu, kao treće lice koje odgovara umjesto neposrednog počinioca za prouzrokovanu štetu, ne može primijeniti privilegovani zastarni rok iz odredaba člana 377. ZOO, kojima je propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da se na treće lice može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO. Naime, u obrazloženju osporene odluke je istaknuto da se početak roka zastarjelosti u najpovoljnijoj varijanti za apelante treba računati od 23. decembra 1996. godine kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti. S obzirom da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 20. aprila 2012. godine, Vrhovni sud je zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu odredaba člana 376. ZOO, iz razloga što je objektivni petogodišnji rok zastarjelosti istekao 23. decembra 2011. godine. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da se privilegovani rok zastarjelosti potraživanja može primijeniti samo na neposrednog učinioca krivičnog djela.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4557/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu da postoje razlike u apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je pogrešan stav sudova da su predmetna potraživanja zastarjela u smislu odredaba člana 376. ZOO, odnosno da su proizvoljno primijenjene odredbe člana 377. ZOO. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na život, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na slobodu i sigurnost i sl.) ali te navode nisu posebno obrazlagali, već su ih zasnovali na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba kojima su propisani opšti rokovi zastare za potraživanje naknade štete.

10. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4557/17 (S. K., B. M. i S. M.) | Sudska praksa | Aktio