Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5053/17 („INTRKERAMIKA“ d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5053/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-5053/17, rješavajući zahtjev „INTRKERAMIKA“ d.o.o. Bihać, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „INTRKERAMIKA“ d.o.o. Bihać, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „INTRKERAMIKA“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 1. decembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 018035 17 Rev od 10 oktobra 2017. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 018035 Gž od 27. decembra 2016. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: 17 0 P 012491 14 I da vrši prodaju udjela apelanta u „INTERKERAMIKA EURO“ d.o.o. Bihać.
2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 018035 14 P 2 od 29. aprila 2016. godine obavezan je Hajro Nakić (u daljnem tekstu: tuženi) da apelantu, na ime naknade materijalne štete, isplati ukupan iznos od 890.756,83 KM, sa pojedinačno iskazanim iznosima štete kako je precizirano u izreci presude, uz naknadu apelantu troškova parničnog postupka u iznosu od 34.825,30 KM. Istom presudom odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom u dijelu kojim je tražio da mu tuženi isplati iznose od 25.056,26 KM i 34.083,85 KM na ime naknade štete po osnovima kako je precizirano u izreci presude, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.797,70 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su tuženi i Hajra Dedić –Nakić bili suosnivači apelanta sa osnivačkim udjelom tuženog od 49% i Hajre Dedić –Nakić 51%. Tuženi je bio direktor u periodu od 1996. godine do 30. jula 2009. godine i ujedno lice ovlašteno za zastupanje i vođenje poslovanja apelanta. Općinski sud je naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tuženi kao direktor nije postupao sa pažnjom dobrog privrednika u pogledu zakonitog i pravilnog vođenja knjigovodstvene dokumentacije o poslovnim odnosima i angažmanima apelanta, zatim u pogledu preduzimanja određenih pravnih radnji s ciljem naplate duga za isporučenu robu i izvršene usluge pojedinim kupcima, kao i u pogledu blagovremenog plaćanja obaveza prema dobavljačima i polaganja pazara na žiro-račun apelanta, pa je odgovoran za pričinjenu štetu tužitelju jer je za vrijeme obavljanja dužnosti direktora bio dužan da izvršava poslove savjesno sa pažnjom dobrog privrednika što on nije činio. Stoga Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog na isplatu iznosa od 890.756,83 KM, dok je u ostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev shodno odredbama čl. 8. 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a).
3. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 018035 Gž od 27. decembra 2016. godine, žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 133.951,84 KM (pojedinačno iskazani iznosi na ime naknade štete su preciznije navedeni u izreci presude), tako da je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen. U dijelu prvostepene presude kojim je tuženi obavezan da apelantu isplati iznose od 51.436.53 KM i 235.261,00 KM kao i naknadu troškove parničnog postupka u iznosu od 34.825,30 KM, prvostepena presuda je ukinuta i u ovom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Određeno je da će konačnu odluku o zahtjevu tuženog za naknadu troškova sastava žalbe po punomoćniku u iznosu od 971,10 KM i zahtjevu tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 971,10 KM donijeti prvostepeni sud.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno ukazao da se sporno pravno pitanje u ovom postupku odnosi na osnov potraživanja materijalne štete zbog krivnje tuženog i njegovog propusta u radu dok je bio direktor i suosnivač apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da tužitelj provedenim dokazima shodno odredbi člana 8. ZPP-a nije dokazao da mu je radnjom činjenja ili nečinjenja tuženi pričinio štetu u iznosu preciziranom i stavu 1. izreke presude, a posebno nije dokazao da je tuženi štetu apelantu prouzrokovao namjerno ili nepažnjom, pa je Kantonalni sud uvažavajući žalbu tuženog prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio. Također, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije sve izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a te da nije ni utvrdio odlučne činjenice niti je o odlučnim činjenicama dao valjane razloge što čini povredu odredbe člana 191. stav 4. ZPP-a koje povrede su u vezi sa članom 209. ZPP-a uticale na zakonitost prvostepene presude u dijelu odlučenja iz stava 2. izreke drugostepene presude, zbog čega je prvostepenu presudu u tom diijelu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
5. Odlučujući o apelantovoj reviziju Vrhovni sud je donio presudu broj 17 0 P 018035 17 Rev od 10 oktobra 2017. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je izaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita i da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju kao sporno pravno pitanje odnosi na osnov potraživanja materijalne štete zbog krivnje tuženog, za vrijeme dok je bio direktor kod apelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je članom 158. Zakona o obligacionim odnosima (daljnjem tekstu: ZOO) je propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Vrhovni sud je istakao da u predmetnom postupku tužitelj nije ni tvrdio da je tuženi štetu uzrokovao namjerno, zbog čega je po mišljenju tog suda trebalo razmotriti primjenu materijalnog prava u odnosu na nepažnju. Navedeno zbog tereta dokazivanja, jer za krivnju iz člana 154. stav 1. ZOO se pretpostavlja samo najblaži stepen krivice tj. obična nepažnja učinioca štete, a teži slučajevi nepažnje (gruba nepažnja) se prezumira samo ako je zakonom propisana ili to iz zakonske odredbenedvojbeno proizilazi. Vrhovni sud je ukazao na Zakon o privrednim društvima kao propis koji ureduje odgovornost uprave (pa i direktora) ne propisuje posebno norme o pretpostavljenoj odgovornosti, pa se nije mogao primijeniti taj oblik krivnje. Naime, Vrhovni sud je istakao da se kod utvrđenje osnova materijalne štete uzrokovane krivnjom zbog nedostatka pažnje dobrog privrednika, krivnja mora dokazati, jer se ne može primijeniti princip pretpostavljene krivnje, čak i kada je odgovorno lice direktor oštećenog društva, jer direktor postupa sa pažnjom dobrog privrednika, pa suprotno treba dokazati.
6. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da nije dokazano da je tuženi učinio apelantu štetu svojim radom kao direktor društva nepažnjom dobrog domaćina ili privrednika, te da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da je žalba tuženog osnovana, što je za posljedicu imalo da je zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan. Stoga, proizilazi da revizijski prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani, jer po mišljenju Vrhovnog suda u postupku nije dokazana krivnja tuženog u smislu člana 158. ZOO u vezi sa članom 32. stav 1. Zakona o privrednim društvima, pa kako nisu učinjene povrede postupka, to je ovaj sud, primjenom člana 248. ZPP apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Sobzirom da je odbijena revizija apelanta to je primjenom člana 397. stav 1. ZPP-a odbijen i zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav revizije.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba ZOO i Zakona o privrednim društvima.
8. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu, u predmetu broj 17 0 P 012491 14 I da vrši prodaju udjela apelanta u „INTERKERAMIKA EURO“ d.o.o. Bihać. Naime, apelant je naveo da se izvršni postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj: 17 0 P 012491 14 I vodi po prijedlogu tuženog kao tražioca izvršenja protiv apelanta kao izvršenika, radi isplate iznosa od 909.924,79 KM koji je presudom tog Općinskog suda broj: 17 0 P 012491 09 P 2 od 29. novembra 2013. godine dosuđen tuženom na ime osnivačkog udjela tuženog u „INETRKERAMIKA“d.o.o. Bihać. Apelant smatra da je „zahtjev za određivanje privremene mjere opravdan i u interesu je apelanta, jer će tuženi u slučaju da se pojavi kao kupac apelantovog udjela u „INETRKERAMIKA EURO“ d.o.o. Bihać radi namirenja potraživanja iz presude od 29. novembra 2013. godine (za što postoji mogućnost prema odredbama člana 92. stav 8. Zakona o izvršnom postupku) postati njegov vlasnik, pa se opravdanim postavlja pitanje o daljem toku postupka po tužbi apelanta protiv tuženog u predmetu Općinskog suda u Bihaću broj: 17 0 P 018035 14 P 2 od 29.04.2016. godine, a naročito u dijelu u kojem je prvostepena presuda ukinuta“.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant apelacijom osporava odluke redovnih sudova koje su donesene u postupku povodom apelantove tužbe protiv tuženog radi naknade štete, s tim da je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda broj 17 0 P 012491 09 P 2 od 29. novembra 2013. godine, isplatom novčanih sredstava tuženom na ime osnivačkog udjela tuženog pri osnivanju apelanta. Iz navedenog proizilazi da je apelant zapravo zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda od 29. novembra 2013. godine, kojom je apelant obavezan da tuženom na ime osnivačkog udjela isplati ukupan iznos od 909.924,79 KM.
12. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
13. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
14. U vezi sa tim Ustavni sud zapaža da je apelant obrazložio svoj zahtjev za donošenje privremene mjere navodima da je za očekivati da će tuženi zatražiti izvršenje osporene presude Općinskog suda od 29. novembra 2013. godine radi isplate iznosa od 909.924,79 KM, te da postoji mogućnost da se pojavi kao kupac apelantovog osnivačkog udjela u „INETRKERAMIKA EURO“ d.o.o. Bihać radi namirenja novčanih potraživanja potražuvanja (član 92. stav 8. Zakona o izvršnom postupku) i da smatra da bi mu na taj način „nastala nenadoknadiva šteta jer se postavljapitanje o daljem toku predmetnog postupka po tužbi apelanta protiv tuženog u predmetu Općinskog suda broj 17 0 P 018035 14 P 2 od 29. aprila 2016. godine, a naročito u dijelu u kojem je prvostepena presuda ukinuta“. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelant osim svojih uopštenih navoda o mogućnosti nastanka nenadoknadive štete uslijed izvršenja presude Općinskog suda od 29. novembra 2013. godine, te navoda koji se tiču merituma spora, nije dostavio relevantne dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman