Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4034/17 ("BEBEN" d.o.o. Prijedor)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4034/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4034/17, rješavajući apelaciju "BEBEN" d.o.o. Prijedor, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "BEBEN" d.o.o. Prijedor protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 118627 17 Pž od 4. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "BEBEN" d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 118627 17 Pž od 4. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tuženi („LOGISTICS IM“ d.o.o. Žepče) da apelantu na ime obične štete i na ime izgubljene zarade isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant predmetnim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženog naknadu materijalne štete, koju je pretrpio na svom teretnom motornom vozilu marke DAF, zbog nestručnog rada radnika tuženog prilikom popravke navedenog vozila, koje se ogleda u nedovoljnom zavrtanju čepa - INBUSA, te pogrešno usutog ulja u mjenjač teretnog motornog vozila apelanta, a što je imalo za posljedicu curenje ulja iz mjenjača i u konačnici kvar i oštećenja na istom. Zatim, da je u konkretnom slučaju, da bi se moglo govoriti o odgovornosti tuženog za navedenu štetu na apelantovom vozilu, bilo potrebno prethodno utvrditi da li su ispunjeni uslovi za odgovornost tuženog za štetu koju je prouzrokovao trećem licu. Kantonalni sud je istakao, da je među parničnim strankama nesporno da je između apelanta i tuženog zaključen ugovor o djelu usmeno, u momentu kada je apelantov vozač D. K. dovezao vozilo kod tuženog, te da je tuženi, kao ovlašteni serviser za vozila DAF, pružio apelantu, kao naručiocu, uslugu popravke njegovog teretnog motornog vozila marke DAF, kojom prilikom je izvršio zamjenu magnetnog ventila na intarderu i zamjenu filtera i ulja mjenjača. Nadalje, da je među parničnim strankama sporno da li je nakon navedenih popravki, te pređenih 18.123,00 km, nakon dva i pol mjeseca od izvršene popravke, na apelantovom teretnom motornom vozilu nastala šteta u vezi sa navedenim popravkama od strane automehaničara tuženog, te da li je apelant u konkretnom slučaju izvedenim dokazima dokazao kumulativno postojanje štete u utuženom iznosu i uzročnu vezu sa štetnom radnjom prouzrokovanu protivpravnom radnjom ili propuštanjem tuženog, kao i da je navedena šteta na vozilu apelanta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom, kao posljedicom rada ili propusta tuženog (u smislu odredbi člana 154., 155., 158. i 189. Zakona o obligacionim odnosima). Kantonalni sud je ocijenio, da iz sadržaja izvedenih dokaza i provedenih vještačenja po vještacima mašinske i finansijske struke, proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant zbog curenja ulja iz mjenjača predmetnog vozila pretrpio materijalnu štetu na mjenjaču u određenom iznosu. Međutim, da iz Nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke R. S., izvedenih materijalnih dokaza, te iskaza saslušanih svjedoka tuženog F. Š. (šefa servisa tuženog) koji je nadgledao sporne popravke apelantovog vozila i A. H. (automehaničara tuženog) koji je izvršio sporne popravke apelantovog vozila, da proizlazi da prilikom popravke apelantovog vozila u servisu tuženog nije bilo električnih ili mehaničkih kvarova na intarderu zbog kojih bi se morao odvrtati sporni vijak uzimajući u obzir njegovu funkciju, tačnije da je na intarderu samo izvršena zamjena elektromagnetnog ventila, koji se nalazi s gornje strane mjenjača i koji se odvrće različitom vrstom i otvorom alata, te da prema proceduri (koja je propisana Uputstvom DAF Service Rapido 3.5.1.2.), koja je primijenjena na konkretan kvar uopće nije predviđeno odvrtanje spornog vijka (čepa) prilikom mijenjanja ulja u mjenjaču iz kojeg je iscurilo ulje, uslijed kojeg je nastupio predmetni kvar na vozilu. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi prilikom predmetne popravke apelantovog vozila nije ništa propustio, jer je dijagnosticirao kvar i zamijenio oštećeni dio (elektromagnetni ventil), ulje i filter na mjenjaču, te probnom vožnjom u prisustvu apelantovog vozača ispitao funkciju intardera u skladu sa uputstvom DAF, a osim toga da je nesporna činjenica da je apelantovo vozilo nakon izvršenih popravki prešlo 18.123 km, što upućuje na zaključak da je intarder bio ispravan sve dok mjenjač nije ostao bez ulja. Nadalje, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je na strani tuženog bilo propusta u smislu pogrešnog označavanja usutog ulja u mjenjač predmetnog vozila tužitelja na računu i prijavi vozila, tj. da je na prijavi i računu naveden isti kataloški broj za ulje, a da je naziv ulja različito naveden. Međutim, da sve da je u mjenjač i usuto ulje za diferencijal, a ne ulje za mjenjač, da to opet ne bi prema pojašnjenju vještaka mašinske struke prouzrokovalo predmetni kvar na mjenjaču, jer čak i sipanje drugog ulja (za diferencijal) sličnih karaketeristika (razlika je samo u viskozitetu), nije uzrok predmetnog kvara na mjenjaču, jer je uzrok kvara na mjenjaču to što je isteklo ulje iz mjenjača, tako da navedeno ulje ni u kojem slučaju ne može biti uzrok odvrtanja vijka kroz koje je ulje iscurilo.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima kao i Zakona o parničnom postupku, te da su pogrešno i proizvoljno cijenili izvedene dokaze, odnosno da su pogrešno utvrdili činjenično stanje (navodeći određene dokaze, koji su izvedeni tokom predmetnog postupka i šta su po apelantovoj ocijeni sudovi trebali da zaključe na osnovu istih, odnosno da su iz provedenih dokaza redovni sudovi izveli pogrešan zaključak).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman