Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4071/17 (M. K.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4071/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. janaura 2018. godine, u predmetu broj AP-4071/17, rješavajući apelaciju Mirheta Karamuje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirhet Karamuja protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 024882 15 Gž od 27. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirhet Karamuja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 28. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 024882 15 Rev od 13. juna 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 024882 15 Gž od 27. oktobra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4452/14 od 3. marta 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-10/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („TRGOŠPED“ d.o.o. Kakanj) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi naknadi štetu koja se ogleda u oštećenju apelantovog objekta i to na konstruktivnim dijelovima objekta. Nadalje, da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, proizlazi da je apelant vlasnik i posjednik predmetnog stambenog objekta, te da tuženi za obavljanje djelatnosti vađenja krečnjaka na određenom lokalitetu posjeduje odobrenu projektno-tehničku dokumentaciju i potrebna odobrenja nadležnih institucija. Zatim, da je provedeno vještačenje po vještacima rudarske struke i građevinske struke, da je vještak rudarske struke isključio mogućnost da su oštećenja na apelantovom objektu posljedica radova tuženog (izvršenih miniranja prilikom vađenja krečnjaka), a da iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da su na stambenom objektu tužitelja vidljiva oštećenja. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda da radnja miniranja predstavlja opasnu djelatnost i da u skladu sa odredbom člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) šteta nastala u vezi sa opasnom djelatnosti smatra se da potiče od te djelatnosti (osim ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete), te da za takvu štetu u skladu sa odredbom člana 174. istog zakona odgovara lice koje se bavi tom djelatnošću. Međutim, istaknuto je da je na tužitelju-apelantu da dokaže postojanje veze između nastale štete i opasne djelatnosti, tj. da dokaže mogućnost da je šteta nastala kao posljedica te opasne djelatnosti (da bi se mogle primijeniti navedene zakonske odredbe), pa da tek kada apelant dokaže tu mogućnost da nastupa pretpostavka da šteta potiče od te djelatnosti. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod, da je prvostepeni sud pogrešno izveo zaključak ocjenom nalaza i mišljenja vještaka, te navod da to što je tuženi propustio da sačini snimanje objekata prije izvršenog miniranja-nulto stanje, da je taj propust takav da sam po sebi povlači odgovornost tuženog za potraživanu štetu, te da apelant zbog tog propusta tuženog nije u obavezi da dokaže postojanje veze između nastale štete i opasne djelatnosti, tj. da dokaže mogućnost da je šteta nastala kao posljedica te opasne djelatnosti. Kantonalni sud je istakao da kako iz nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke proizlazi da ni jedno minsko polje nije moglo izazvati oštećenja na stambenom objektu apelanta, jer minska polja nisu izazvala brzine oscilacija takve da taj objekt pretrpi oštećenja, da je pravilno prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza, izveo zaključak da tuženi nije odgovoran za nastalu štetu samo time što se bavi opasnom djelatnošću. Zatim, da tuženi ne može biti odgovoran samo zbog toga što prije izvođenja radova (miniranja i eksploatacije) nije utvrdio nulto stanje(a da nema uzročno posljedične veze između radnje miniranja i oštećenja na koja se apelant poziva), kod činjenice da je vještak rudarske struke i pored tog propusta tuženog, na ročištu za glavnu raspravu ostao kod svog nalaza. Kantonalni sud je zaključio da stoga žalba neosnovano ukazuje, kako na povrede odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer da je na apelantu bio teret dokazivanja činjenica da je šteta na objektu posljedica te opasne djelatnosti, tako i na pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da je u konkretnom slučaju, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke, isključena mogućnost da bi šteta na objektu mogla nastati u vezi sa opasnom djelatnosti kojom se bavi tuženi, a da je samim tim isključena i pretpostavka da šteta potiče od opasne djelatnosti, pa da tuženi ne može biti odgovoran za istu primjenom odredbe člana 173. i 174. ZOO, niti primjenom bilo koje odredbe materijalnog prava. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra, u suštini, da su mu povrijeđena naveden prava zbog proizvoljne ocjene provedenih dokaza i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak da je na apelantu teret dokazivanja činjenica da su oštećenja na apelantovom objektu nastala miniranjem od strane tuženog, te da apelant nije uspio dokazati da je šteta na objektima nastala u vezi sa opasnom djelatnošću kojom se bavi tuženi, jer da iz odredbe člana 173. ZOO proizlazi da šteta koja je nastala u vezi sa bavljenjem opasnom djelatnošću, da se pretpostavlja da potiče od te djelatnosti, izuzev ako se dokaže da ista nije bila uzrok. Pa obzirom na navedeno da je tuženi, da bi se oslobodio od odgovornosti, morao dokazati da predmetna šteta potiče od nekog drugog uzroka, a da je apelant samo trebao dokazati da je šteta nastala, a što je apelant nesporno i dokazao vještačenjem po vještaku građevinske struke.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4071/17 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio