Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4529/15 (S. G. i R. G.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4529/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4529/15, rješavajući apelaciju Slavojke Golijanin i Radojke Golijanin, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Slavojke Golijanin i Radojke Golijanin podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 022014 15 Gž od 6. jula 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavojka Golijanin i Radojka Golijanin (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Foče, koje zastupa Milenko Vojo Radović, advokat iz Foče, podnijele su 3. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 022014 15 Gž od 6. jula 2015. godine. Apelantkinje su u periodu od 8. maja do 18. jula 2017. godine podnescima dopunjavale apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda stanovanja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku dostavili su odgovore na apelaciju 11. i 16. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), odlučujući o tužbi apelantkinja protiv tuženog radi utvrđenja i brisanja založnog prava, donio je Presudu broj 94 0 P 022014 14 P od 13. oktobra 2014. godine kojom je tužbeni zahtjev usvojen. Izrekom navedene presude utvrđeno je da su apelantkinje sa danom 1. mart 2013. godine tuženom u cijelosti isplatile kupoprodajnu cijenu stana u iznosu od 1.898,60 KM po ugovoru o otkupu stana zaključenog između apelantkinja i Kliničkog centra Medicinskog fakulteta Istočno Sarajevo – Opšta bolnica Foča od 16. oktobra 2002. godine, i to garsonjere površine 39,30 m² koja se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi u Foči (bliže katastarske oznake i oznake KPU navedene u izreci presude), te je tuženom naloženo da apelantkinjama izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na predmetnom stanu u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova na tražbinu u iznosu od 1.898,60 KM, te naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio isplatu zakonskih zateznih kamata na glavni dug.

6. U obrazloženju presude je navedeno da su apelantkinje u činjeničnim navodima tužbe istakle sljedeće: da su 16. oktobra 2002. godine u svojstvu nositeljica stanarskog prava sa tadašnjim vlasnikom stana, Kliničkim centrom Medicinskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, zaključile ugovor o otkupu stana na otplatu, da je visina mjesečne rate bila 41,50 KM, da su cijenu stana (garsonjere) isplatile zaključno sa danom 1. mart 2013. godine i od tuženog zatražile pismenu saglasnost za brisanje založnog prava. Tuženi je njihov zahtjev odbio uz obrazloženje da su kasnile s uplatom tri mjesečne rate u 2004. godini i da stoga duguju zateznu kamatu u iznosu od 1.946,32 KM. Tuženi je osporio osnov tužbenog zahtjeva apelantkinja i istakao protivtužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata. Tuženi nije osporio da su apelantkinje isplatile ugovorenu cijenu stana, ali je osporio način isplate tvrdnjom da je u konkretnom slučaju nastupila dužnička docnja jer apelantkinje svoje obaveze nisu izvršavale na vrijeme i na ugovoreni način.

7. Nakon izvedenog dokaznog postupka, analize i ocjene dokaza pojedinačno i međusobno, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantkinja osnovan jer su apelantkinje 1. marta 2013. godine tuženom u cijelosti izmirile otkupnu cijenu stana, a odredbama ugovora o otkupu nije ugovorena obaveza plaćanja kamata za slučaj docnje, čime su se stekli uslovi za davanje pismene saglasnosti za brisanje hipoteke na predmetnom stanu koja je upisana u korist tuženog, shodno članu 173 stav 1 „Zakona o svojinsko pravnim odnosima“. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, na osnovu izvršenog finansijskog vještačenja utvrđeno je da je obračun kamata tuženog za kašnjenje konačne otplate cjelokupnog duga koji se trebao isplatiti do 15. septembra 2012. godine ispravan, da dug apelantkinja prema tuženom ukupno iznosi 1.558,85 KM, ali da je za taj iznos nastupila zastarjelost potraživanja prema članu 372 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je tužbeni zahtjev apelantkinja usvojen, a protivtužbeni zahtjev odbijen.

8. Okružni sud je Presudom broj 94 0 P 022014 15 Gž od 6. jula 2015. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu, tako da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, te je u cijelosti usvojen protivtužbeni zahtjev tako da su apelantkinje obavezane da tuženom isplate iznos od 1.558,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. aprila 2014. godine pa do isplate, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Okružni sud je u obrazloženju presude, obrazlažući osnovanost žalbenih prigovora tuženog, prije svega ukazao na predmet spora i zahtjev apelantkinja kojim su tražile utvrđenje da su isplatile kupoprodajnu cijenu stana i izdavanje valjane isprave za brisanje upisanog založnog prava. Nakon ispitivanja prvostepene presude, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev. U vezi s takvim stavom, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 141 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), koje je citirao, te je shodno sadržaju citiranih odredbi taj sud zaključio da je namjera zakonodavca bila da obezbijedi potraživanje u cjelini, a povjerioca stavi u položaj da je obezbijeđeni dug dovoljno namiren do momenta dospjelosti, pa je zbog toga i propisano da pored glavnog potraživanja založno pravo obezbjeđuje i namirenje sporednih potraživanja, kao i kamata. Stoga se Okružni sud, kako je dalje obrazloženo, nije mogao složiti sa stavom iz prvostepene presude prema kojem su apelantkinje, iako su kupoprodajnu cijenu stana isplatile na dan 1. mart 2013. godine, oslobođene obaveze plaćanja zateznih kamata jer nisu ispunile obaveze u ugovorenom roku. S tim u vezi je naveden sadržaj odredbe iz člana 173 ZSP kojom je propisano da založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja, ako nije drugačije određeno. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio prirodu i vrstu ugovorene obaveze i pravilno utvrdio visinu protivtužbenog zahtjeva, ali je pogrešno utvrdio da se na potraživanja zateznih kamata u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 372 stav 1 ZOO-a. Za razliku od takvog stava, Okružni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo primijeniti odredbu iz člana 371 ZOO-a, odnosno da se zastarjelost ocjenjuje u okviru desetogodišnjeg roka zastarjelosti. Ovo iz razloga što se odredba člana 324 ZOO-a koju je primijenio prvostepeni sud odnosi na zastarjelost povremenih potraživanja u koja ne ulaze otplate u obrocima (ratama). U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, u pitanju je isplata glavnice u ratama jer su se apelantkinje obavezale da otkupnu cijenu stana isplate u ratama, a takav način isplate je propisan u odredbi člana 31 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Iz navedenog je ocijenjeno da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog u iznosu od 1.558,85 KM zbog čega je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena. Osim toga, Okružni sud je, obrazlažući neosnovanost prigovora apelantkinja kojim je ukazano na odluku Vlade Republike Srpske od 10. jula 2014. godine kojom je kupcima državnih stanova dozvoljeno da se obračun kamata za kupce koji su kasnili pri uplati mjesečnih rata obračunava na rate, istakao da su konkretnim ugovorom o otkupu stana na rate koji su apelantkinje zaključile regulisana međusobna prava ugovarača i da su stoga odredbe ugovora obavezujuće za ugovorne strane, a stoga i apelantkinje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantkinje smatraju da im je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantkinje obrazlažu pogrešnim tumačenjem odredbi ZOO-a koje se tiču zastarjelosti potraživanja (odredbe čl. 371, 372 i 324 ZOO-a), te odredbi ZSP (čl. 173 i 141), jer je prema njihovoj ocjeni primjena citiranih odredbi u okviru Okružnog suda bila proizvoljna i diskriminatorska. Apelantkinje u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, tvrde da plaćanje zakonske zatezne kamate nije bilo ugovoreno, odnosno ugovorom nije bilo dogovoreno kako i na koji način će se vršiti obračun kamata. Upravo iz tog razloga je Skupština Republike Srpske donijela odluku od 10. jula 2014. godine kojom je precizirano kako i na koji način će kupci državnih stanova koji su kasnili s plaćanjem mjesečnih rata plaćati zakonske zatezne kamate, pa su u tom pravcu apelantkinje iznijele svoje tumačenje relevantne odredbe odluke, odnosno zaključka NSRS „da se kupcima državnih stanova ne može vršiti obračun zakonskih zateznih kamata zbog neredovitog plaćanja mjesečnih rata, u slučaju kašnjenja u plaćanju tri ili više mjesečnih uzastopnih rata, na cjelokupni dospjeli dug, već se taj obračun mora vršiti na mjesečne rate, na iznose kašnjenja o isplati svake mjesečne rate pojedinačno“. S tim u vezi, apelantkinje smatraju da su redovni sudovi dužni da poštuju propise i zakone koje donosi NSRS, pa je stoga Okružni sud prilikom odlučenja o protivtužbi morao imati u vidu akte koje je donijela NSRS. Zatim iscrpno problematizuju stav Okružnog suda tvrdeći da predmetni ugovor o otkupu stana nije ugovor sa obročnim otplatama, već anuitetski ugovor na koji se primjenjuje trogodišnji rok zastare, shodno odredbi člana 372 stav 1 ZOO-a.

11. U dopunama apelacije apelantkinje su dostavile nekoliko rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koja su donesena tokom 2017. godine u kojima je taj sud razmatrajući revizije, u smislu člana 237 stav 3 ZPP, povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, iznio stav suprotan stavu Okružnog suda o spornom pitanju zastare, što je bio razlog Vrhovnom sudu da ukine drugostepene odluke i predmete vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud ne raspolaže informacijama da li su ti postupci pred Okružnim sudom okončani. Predložili su da se apelacija usvoji.

b) Odgovor na apelaciju

12. Na zahtjev Ustavnog suda upućen Okružnom sudu da osim odgovora na navode iz apelacije dostavi i dostavnicu o uručenju presude tog suda apelantkinjama, Okružni sud je naveo da je uvidom u CMS utvrdio da je odluka tog suda punomoćniku apelantkinja uručena 10. avgusta 2015. godine.

13. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim. Naglašeno je, između ostalog, da je neprihvatljivo pozivanje apelantkinja na propise nižeg ranga, koji i nisu važili u vrijeme podnošenja tužbe i donošenja osporene odluke jer su akti NSRS na koje je ukazano u apelaciji doneseni poslije presude Osnovnog suda, a u navedenim aktima se ne pominje retroaktivnost primjene u situaciji kada je pokrenut parnični postupak. Tuženi je u cijelosti podržao stav Okružnog suda koji je zaključio da potraživanje zateznih zakonskih kamata zbog docnje u isplatama mjesečnih rata povodom ugovora o otkupu stana zastarijeva za 10 godina, u smislu člana 371 ZOO-a, jer je u okolnostima konkretnog slučaja nesporno da se ne radi o anuitetskim otplatama, već je novčana obaveza podijeljena u jednake rate-obroke koji dospijevaju u jednakim vremenskim razmacima. Tuženi je ocijenio neosnovanim i apelacione tvrdnje da je ugovorena obaveza prestala isplatom otkupne cijene stana i da su se stoga stekli uslovi za prestanak založnog prava. Tuženi se u tom pravcu pozvao na odredbu člana 9 Ugovora o otkupu stana na otplatu kojom je precizirano da je hipoteka zasnovana radi obezbjeđenja otplate otkupne cijene stana, a kako otplata nije tekla ugovorenom dinamikom hipoteka se stoga proteže i na sva sporedna potraživanja koja su nastala uslijed neuredne otplate, kao što su zakonske zatezne kamate, shodno čl. 141 stav (4) i 173 ZSP. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Kad dužnik dolazi u docnju Član 324 (1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Povremena potraživanja Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.

15. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Potraživanje i založno pravo Član 141.

(1) Potraživanje osigurano založnim pravom mora biti novčano ili odredivo u novcu.

(2) Potraživanje mora biti određeno. Potraživanje je dovoljno određeno ukoliko su određeni povjerilac i dužnik, pravni osnov i visina ili najviši iznos do koga se osigurava zalogom.

(3) Založnim pravom može se osigurati postojeće potraživanje i potraživanje koje bi protekom nekog vremena ili nakon ispunjenja nekog uslova nastalo, ako to potraživanje ispunjava pretpostavke iz stava 1. ovog člana. (4) Založno pravo pored glavnog potraživanja osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate potraživanja.

[...] Prestanak osiguranog potraživanja Član 173.

Založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja kamata i troškova, ako nije drukčije zakonom određeno.

16. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06 i 60/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 31.

Otkup stana može se, prema izboru kupca, ugovoriti isplatom otkupne cijene odjednom ili u mjesečnim ratama.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 022014 15 Gž od 6. jula 2015. godine, protiv koje apelantkinje nisu imale mogućnost da izjave reviziju shodno članu 237 stav (2) ZPP, pa osporena presuda predstavlja konačnu odluku u ovom postupku. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantkinja je primio 10. avgusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. oktobra 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantkinje smatraju da im je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo iz čl. II/3 e) i k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. U konkretnom slučaju, postupak iz kog je proizašla osporena presuda odnosio se na zaštitu prava apelantkinja povodom otkupa stana i brisanja založnog prava, iz čega proizilazi da se predmetni postupak ticao građanskih prava apelantkinja, pa stoga apelantkinje u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03, i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

26. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojoj odluci broj AP 3053/15 od 15. novembra 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3053/15 dostupna na internet-stranici www.ustavnisud.ba). U toj odluci, koja je donesena povodom identičnog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je zaključio da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama ZOO-a i ZSP, pri čemu je o spornom pitanju zastare dato obrazloženje koje ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti u primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredaba. Takođe je zaključeno da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u situaciji kada apelant kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredbi, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje.

27. Razmatrajući u citiranoj odluci ključne prigovore na koje su apelantkinje takođe ukazale u svojoj apelaciji, a tiču se primjene materijalnog prava odnosno tumačenja relevantnih odredbi ZOO-a u vezi s rokovima zastare potraživanja zakonske zatezne kamate kao glavnog duga zbog docnje, Ustavni sud je napomenuo (stav 38 citirane odluke) da je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, nakon ispitivanja prvostepene presude, između ostalog, zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o isplati anuiteta, već o isplati glavnice u ratama odnosno „otplati u obrocima“, pozvavši se pri tome i na odredbu člana 31 ZPDS, koja propisuje upravo takav način otplate otkupne cijene državnih stanova, zaključivši da se shodno tome na konkretnu pravnu situaciju u kontekstu potraživanja tuženog treba primijeniti odredba člana 371 ZOO-a koja propisuje desetogodišnji rok zastarjelosti potraživanja (opšti rok za zastaru), što je bio razlog da Okružni sud u cijelosti udovolji protivtužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio da je Okružni sud prilikom razmatranja žalbe tuženog imao u vidu relevantne odredbe ZSP, i to odredbe čl. 141 i 173 koje, između ostalog, propisuju da se založno pravo, pored glavnog duga, obezbjeđuje i namirenjem sporednog potraživanja (kamata), odnosno da založno pravo prestaje prestankom obezbijeđenog potraživanja i sporednog potraživanja – kamata. Okružni sud je upravo imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi da se udovolji tužbenom zahtjevu (apelanta kao tužitelja), koji se, između ostalog, tiče brisanja založnog prava na predmetnom stanu.

28. U pomenutoj odluci Ustavni sud je takođe naveo (st. 40 i 41 citirane odluke) da u okolnostima konkretnog slučaja u primjeni i tumačenju Okružnog suda relevantnih odredbi ZOO-a i ZSP nije uočio bilo kakvu proizvoljnost, pa u takvim okolnostima, imajući u vidu jasno i argumentovano obrazloženje Okružnog suda povodom spornih pitanja, Ustavni sud nije mogao izvesti zaključak da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Takav stav Ustavnog suda nije doveden u pitanje ni odlukama Vrhovnog suda koje je apelant dostavio u dopunama apelacije AP 3053/15, sugerišući na kršenje prava na pravnu sigurnost, jer je Vrhovni sud povodom spornog pitanja zastare potraživanja kamata kao glavnog duga iznio drugačiji stav od stava Okružnog suda u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud je u pomenutoj odluci naglasio da Vrhovni sud u osporenim rješenjima donesenim tokom 2017. godine, koje je apelant naknadno dostavio u dopunama apelacije, nije donio konačne odluke, već procesne kojima je ukinuo neke presude Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, a iz raspoloživih informacija nije vidljivo da li su ti postupci pravosnažno okončani. Upravo takva situacija sugeriše na zaključak da još uvijek nije zauzet pravosnažan stav o spornom pitanju, pa se stoga u takvim okolnostima nije moglo ni pokrenuti pitanje kršenja prava na pravnu sigurnost, na kojem je apelant insistirao. Potom, ni apelantovo pozivanje na odluke nadležnih organa Republike Srpske iz 2014. godine, kojima je regulisan način obračuna zakonskih zateznih kamata kupcima državnih stanova, u okolnostima konkretnog slučaja nije moglo pokrenuti pitanje pravne sigurnosti jer ti dokumenti za redovne sudove nisu mogli biti pravno obavezujući.

29. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3053/15 od 15. novembra 2017. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, imajući u vidu da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud se u pogledu apelacionih navoda apelantkinja poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci, te u konkretnom slučaju neće davati posebno obrazloženje.

30. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali identična pravna pitanja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelantkinja da su osporenom presudom prekršena njihova prava garantovana članom II/3e) i k) i članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 6 stav 1 i članom 14 Evropske konvencije te članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima, pri čemu je o spornom pitanju zastare dato obrazloženje koje ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti u primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredbi.

32. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u situaciji kada apelantkinje kršenje navedenih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredbi, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman