Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1610/17 (R. Š.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 7
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 27
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1610/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-1610/17, rješavajući apelaciju Razije Štavički, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Razija Štavički protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 104660 16 Gž od 24. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Razija Štavički (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, podnijela je 25. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 104660 16 Gž od 24. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, da se obaveže I tužena (Općina Travnik) da u skladu sa navedenim trajno riješi njen status, te da se naloži II tuženom (JP „Stan“ Travnik) da sa apelanticom sklopi ugovor o korištenju stana na neodređeno vrijeme.
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom proizlazi da je apelantica sa SlZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Travnik 15. jula 1987. godine zaključila Ugovor o korištenju predmetnog stana. Zatim, da je taj ugovor prema odredbi članka 27. stav 2. Zakona stambenim odnosima (“Službeni list SR BiH” br. 14/84, 12/87 i 36/89) koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98 i 19/99) bio zaključen na rok od tri godine (do 15. jula 1990. godine). Kantonalni sud je istakao da kako je apelantica predmetni stan nastavila koristiti bez pravnog osnova i nakon proteka roka na koji je zaključen, a tuženi nisu tražili njeno iseljenje iz predmetnog stana, da je apelantica protekom roka od osma godina stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. Nadalje, da je prema odredbi člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine F BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04), apelantica imala pravo podnijeti zahtjev za kupovinu toga stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom u rokovima propisanim tim člankom, koji ga je bio dužan prodati. Međutim, naglašeno je da stečeno stanarsko pravo na predmetnom stanu apelantica nije iskoristila da bi njegovom kupovinom stekla pravo vlasništva, jer tijekom postupka i izvedenim dokazima nije dokazala da je podnijela zahtjev za kupovinu stana. Zatim, da je taj stan u požaru 2004. godine izgorio, da je njegovim uništenjem u požaru prestalo apelantičino pravo raspolaganja na predmetnom stanu, te je on na taj način prestao predstavljati njezinu imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, pa da je I tužena apelantici i njezinoj obitelji od tada osiguravala nužni smještaj u stanovima sa kojima ona raspolaže. Kantonalni sud je naveo da je članom 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu toga zakona i da osobe koje su do isteka roka iz člana 50. tog zakona stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima imaju pravo otkupa stana po odredbama tog zakona. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da je pravilan stav prvostepenog suda da apelantica svojim tužbenim zahtjevom traži trajno rješavanje u svojstvu nositelja stanarskog prava koji status više po zakonu ne postoji i zaključenje ugovora o korištenju takvoga stana na neodređeno vrijeme, te je u vezi s tim zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev kao takav neosnovan.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ne navodi na koji su joj način povrijeđena navedena prava u predmetnom parničnom postupku, nego navodi da je predmetni stan nesmetano koristila 14 godina, sve dok zgrada (koja je inače bila predviđena za rušenje) u kojoj je bio stan nije izgorjela u požaru, da se jedno dugogodišnje faktičko stanje transformiralo u pravno stanje, pa da je stekla prava kao nositelj stanarskog prava. Apelantica, između ostalog, ističe da kako tuženi sa njom nisu sklopili ugovor o korištenju stana na kojem postoji stanarsko pravo, a da se u otkup stana moglo ući samo sa takvim ugovorom, da je zato apelantici bilo uskraćeno pravo na otkup stana.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman