Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1893/17 (T. M. i H. M.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • In dubio pro reo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1893/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-1893/17, rješavajući apelacije Tahiba Mehmedinovića i Hilme Mulaosmanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Tahib Mehmedinović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 223941 17 Kžk od 8. marta 2017. godine i Hilmo Mulaosmanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 190794 14 Kž od 5. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1893/17

1. Tahib Mehmedinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 15. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 223941 17 Kžk od 8. marta 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena sudska opomena. U toku postupka, utvrđeno je da je apelant udario oštećenog u predio desnog zakoljenskog dijela noge, nakon čega ga je zatvorenom šakom udario u predjelu desnog uha, nanijevši mu lake tjelesne ozljede. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je sporno u konkretnom slučaju, a zbog čega su dva puta ukidane prvostepene presude i određeno održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom, jeste uzrok nastanka događaja, njegova dinamika i način na koji su nastale povrede kod oštećenog i apelanta. S tim u vezi, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da se vještak sudsko-medicinske struke Z. C. u nalazu i iskazu na pretresu detaljno izjasnio, na bazi medicinske dokumentacije, oko načina i sredstva nanošenja povreda i položaja u kome su bili oštećeni i osoba koja mu je nanijela povrede, pa je za krvni podliv desnog zakoljenskog dijela noge konstatovao da je nastao najmanje jednočinim djelovanjem nekog aktivno zamahnutog tupo-tvrdog mehaničkog predmeta, pri čemu zamahni udar nazuvenog stopala čini podobno sredstvo za nanošenje povrede i to kada bi se povredilac nalazio iza povrijeđenog, a obojica u stojećem položaju. Dalje je navedeno da ovakav način nanošenja povrede, te sredstvo i položaj apelanta i oštećenog prilikom nanošenja povrede, ne proizilazi iz iskaza oštećenog (izjavio da je bio u sagetom položaju, nakon čega je osjetio udarac u međunožje), što upućuje na zaključak da je početak krivičnog događaja i njegova dinamika morala imati drugačiji tok. U odnosu na nagnječinu desnog uha kod oštećenog, navedeno je da je ista nastala najmanje jednokratnim djelovanjem nekog aktivno zamahnutog tupo-tvrdog mehaničkog oruđa, pri čemu je zamah i udar stisnute šake predstavljao podobno sredstvo za nanošenje ove povrede, u položaju kada bi se povredilac mogao nalaziti iza ili sa desne strane oštećenog, a oba su učesnika bila u stojećem položaju, što odgovara iskazu oštećenog (izjavio da je, nakon što se podizao od prvog udarca u međunožje, vidio da mu iza leđa stoji apelant, koji ga je udario u predio desne ušne školjke), koje činjenične navode kao dokazane u cijelosti prihvata Kantonalni sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je djelimično prihvatio iskaz svjedoka Ć. M. (apelantov otac) u odnosu na početak događaja, koji je izjavio, pored ostalog, da je oštećeni rukom udario apelanta u predio grudnog koša, a potom motikom u mišicu lijeve ruke, nakon čega je između njih nastalo nagurivanje, da bi oštećeni potrčao prema obližnjoj šumi i tom prilikom pao preko žice i povrijedio se. Kantonalni sud je istakao ovaj svjedok nije vjerno iznio sadržinu onoga što je vidio, te da je dio iskaza o padu oštećenog preko žice usmjeren na izbjegavanje apelantove krivične odgovornosti, dok je dio iskaza koji se odnosi na početak događaja cijenjen djelimično vjerodostojnim. Naprijed navedeno iz razloga što iz iskaza svjedoka S. M. (supruga oštećenog) proizilazi da je zatekla oštećenog kako leži u nesvjesnom stanju i vidjela apelanta kako se udaljava od mjesta gdje je zatekla oštećenog. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, jer je nakon prepirke sa oštećenim, koji ga je prethodno udario u predio lijeve strane grudnog koša i zamahnutom motikom ga okrznuo u mišicu lijeve ruke, apelant udario oštećenog nazuvenim stopalom u međunožje i stisnutom pesnicom lijeve ruke u predio desne ušne školjke, kojom prilikom mu je nanio laku tjelesnu ozljedu. AP-3598/17

2. Hilmo Mulaosmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 23. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 190794 14 Kž od 5. juna 2017. godine. U krivičnom predmetu, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena uslovna osuda s tim što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Osim toga, apelantu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanje predmeta, jedan preklopni nož (čakija) dužine 12 cm i sječiva oko 8 cm. U toku postupka utvrđeno je da je apelant 18. septembra 2013. godine nakon verbalne prepirke sa oštećenim S. M. krenuo prema istom, držeći u ruci nož, pa nakon što se oštećeni sapleo i pao, svjestan da će drugog tjelesno ozljediti, a što je i htio, zadao oštećenom udarac nogom u predjelu glave, usljed čega je oštećeni zadobio laku tjelesnu ozljedu u vidu oguljotine kože na poleđini nosa. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud ocjenom iskaza oštećenog i vještaka medicinske struke, kao i materijalnih dokaza, u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku potpuno i pravilno utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo na naprijed opisani način. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je iskaz oštećenog potvrđen iskazom vještaka sudske medicine i njegovim nalazom i mišljenjem, budući da je vještak potvrdio da je oštećeni u predmetnom događaju zadobio laku tjelesnu ozljedu, koja je nastala udarom i više tangencijalnim djelovanjem nekog mehaničkog sredstva na predio nosa, gdje udarac nazuvenim stopalom zamahnute noge predstavlja podoban način i sredstvo za nanošenje ove ozljede. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da vještak nije u potpunosti isključio i mogućnost ozljeđivanja nosa i prilikom pada (radi se o isturenom dijelu lica), ali je isto tako ukazao da bi u tom slučaju bilo za očekivati da prilikom pada pored takve povrede nastane i povreda na drugim dijelovima lica. Kantonalni sud je istakao da apelant neosnovano prigovara da je prvostepeni sud počinio povredu krivičnog zakona jer nije bilo dokaza da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Kantonalni sud je naveo da razlozi koje je apelant naveo vezano za ovaj žalbeni osnov ne ukazuju na povredu krivičnog zakona iz člana 313. Zakona o krivičnom postupku, već na apelantov stav po tom osnovu. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da povrede krivičnog zakona treba da proizilaze iz činjeničnog stanja koje je prvostepeni sud utvrdio, bez povrede odredaba krivičnog postupka, ali da te činjenice nisu pravilno podvedene pod materijalni zakon, što apelant u žalbi ne konkretizuje, već ovim povredama paušalno prigovara.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1893/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

4. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj ocjeni dokaza. Apelanti smatraju da u konkretnim slučajevima nije poštovano načelo in dubio pro reo, odnosno da u situaciji kada postoji i najmanja sumnja u pogledu krivične odgovornosti optuženog, primjena ovog načela mora ići u prilog optuženog.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnim apelacijama odnose na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetima, Ustavni sud ukazuje da u predmetnim krivičnim postupcima nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključaka da su apelanti počinili predmetna krivična djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su sudovi (prvostepeni i Kantonalni sud) jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu navoda apelanata o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnim slučajevima redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da su apelanti učinili predmetna krivična djela, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanata o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1893/17 (T. M. i H. M.) | Sudska praksa | Aktio