Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2988/17 (V.Č. i J. Š.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2988/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2988/17, rješavajući apelacije V. Č. i Joze Šarića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
V. Č. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K
207649 16 Kž 2 od 9. maja 2017. godine i Jozo Šarić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 104809 17 Kž od 29. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2988/17
1. V. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzla, podnio je 15. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 207649 16 Kž 2 od 9. maja 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena sudska opomena (Kantonalni sud je djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio Presudu Općinskog suda u Tuzli od 10. marta 2016. godine u odluci o krivičnopravnoj sankciji). U toku postupka, utvrđeno je da je apelant 5. februara 2014. godine u ugostiteljskom objektu, nakon verbalne prepirke sa svojom suprugom S. Č., svjestan da nasiljem, drskim i bezobraznim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje člana svoje porodice, a što je i htio, istu vrijeđao, a potom joj prišao, oborio je na pod i zadao nekoliko udaraca nogama po raznim dijelovima tijela, od kojih je S. Č. zadobila lake tjelesne ozljede. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da to što je kantonalni tužilac na glavnom pretresu održanom 7. marta 2016. godine pred prvostepenim sudom, u ponovljenom postupku, precizirao činjenični opis, tako što je iza riječi „člana svoje porodice“ dodao i riječi „što je i htio“, nije povrijeđen princip reformatio in peius, jer preciziranjem činjeničnog opisa djela iz optužnice na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom u ponovljenom postupku, predmetnom krivičnom djelu nije dat novi, teži oblik, odnosno optužnica nije izmijenjena na apelantovu štetu. Dalje je navedeno da je apelant oglašen krivim i osuđen za krivično djelo nasilje u porodici, što je identična kvalifikacija u odnosu na pravnu kvalifikaciju iz optužnice Kantonalnog tužilaštva koja je potvrđena 13. jula 2014. godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) Zakona o krivičnom postupku vidi u izvođenju dokaza – uvid u Dopis klinike za ortopediju i traumatologiju od 22. aprila 2015. godine, koji je dostavljen prvostepenom sudu 22. aprila 2015. godine, dakle nakon završetka prvostepenog dokaznog postupka, što znači da ovaj dokaz nije predložen od strane tužilaštva tokom glavnog pretresa, već je neformalno i neslužbeno uložen u sudski spis mimo glavnog pretresa. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da ovi navodi nisu osnovani, jer se u nalazu vještaka sudske medicine Z. C. navodi da se u Dopisu Klinike za ortopediju i traumatologiju od 22. aprila 2015. godine ukazuje na prijepis specijalističkog nalaza za oštećenu S. Č. u kome se navodi da je ona pregledana na Klinici za ortopediju i traumatologiju, pri čemu su navedene dijagnoze prevedene sa latinskog jezika doslovce glasile: nagnječenje i krvni podliv predjela desnog ramena, te nagnječenje lijeve nadlaktice i nagnječenje i krvni podliv lijeve podlaktice. Kantonalni sud je naveo da je sudski vještak potvrdio u nalazu da je prvobitna medicinska dokumentacija na osnovu koje je dao prvi nalaz i mišljenje bila neovjerena, a kada je dobio na uvid originalnu dokumentaciju izjasnio se da nije našao nikakve razlike u pogledu opisa ozljeda i dijagnoza iz prvobitne medicinske dokumentacije u odnosu na naknadno dostavljenu medicinsku dokumentaciju od Klinike za ortopediju i traumatologiju. Prema tome, istaknuto je da se radilo o istim dijagnozama i istoj medicinskoj dokumentaciji, na osnovu koje je vještak uradio raniji nalaz i mišljenje, koja odgovara originalnoj dokumentaciji, koja je naknadno dostavljena ovom vještaku od strane UKC Tuzla, tako da se nije radilo o nikakvom uvođenju novih dokaza nakon završetka glavnog pretresa, pa se ne može prihvatiti apelantov prigovor, bez obzira na vrijeme dostavljanja originalne dokumentacije, da je pobijana presuda zasnovana na dokazu na kome se ne može zasnovati. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je prvostepeni sud prihvatio kao vjerodostojan iskaz oštećene (koja je opisala događaj), koji je provjeren i potvrđen iskazima svjedoka A. H. (vidio svađu između apelanta i oštećene i u trenutku kada je apelant krenuo da udari oštećenu svjedok je spustio pogled, da bi nakon toga vidio oštećenu da leži na podu) i E. M. (zapazio prepirku između apelanta i oštećene), a koji iskazi su dovedeni u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke Z. C. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi da je prvostepena presuda zasnovana samo na iskazu oštećene, te da nisu savjesno cijenjeni ostali dokazi. AP-4061/17
2. Jozo Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 26. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 104809 17 Kž od 29. juna 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. U toku postupka, utvrđeno je da je apelant 4. juna 2015. godine drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio mir i tjelesnu cjelovitost svoje supruge A. Š. na način da je došao u stan gdje ona stanuje sa malodobnim djetetom, uzeo drvenu oklagiju i zadao joj nekoliko udaraca u predjelu lijeve i desne nadkoljenice, nanijevši joj povrede u vidu modrica, a pri tome je verbalno vrijeđao. U obrazloženju odluke, Općinski sud u Travniku je naveo da je analizom izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant postupao na način naveden u izreci prvostepene odluke. Općinski sud je naveo da je iskaz oštećene prihvatio u cijelosti i da je isti potkrijepljen sa ostalim izvedenim materijalnim dokazima i saslušanjem svjedoka N. K. (zaposlenica Centra za socijalni rad Novi Travnik). Naime, Osnovni sud je naveo da je svjedok N. K. kroz svoj iskaz detaljno upoznala sud sa ključnim i odlučnim činjenicama, tj. da se oštećena obratila Centru za socijalni rad Novi Travnik i upoznala sa činjenicom da je 4. juna 2015. godine apelant vršio nasilje nad njom, te da joj je nanio povrede, dok je oštećena prezentovala nalaz iz bolnice Fra Mato Nikolić, kao dokaz o povredama koje je zadobila. Pored toga, Općinski sud je naveo da je svjedok N. K. pouzdan neutralan svjedok i da je upoznala sud sa činjenicama da se oštećena i prije kritičnog događaja obraćala Centru za socijalni rad i prijavljivala nasilje koje je vršeno nad njom od strane apelanta. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da je apelantove primjedbe na specijalistički nalaz ljekara bolnice Fra Mato Nikolić, kao i sam način dolaska oštećene u bolnicu cijenio na način da je specijalistički nalaz uredno ovjeren, potpisan, sa brojem protokola, što predstavlja dokaz koji ima svoju dokaznu snagu. Isto tako, Osnovni sud je naveo da je iskaze svjedoka odbrane L. Š. (apelantova majka) i J. B. (apelantova sestra) cijenio na način da isti nisu od bitnog i ključnog značaja za predmet optužbe i utvrđivanje krivične odgovornosti apelanta, iz razloga što su ove svjedokinje citirale poruke koje su dobile od oštećene, a nisu svjedoci kritičnog događaja, već iznose svoje lične kontakte sa oštećenom, dok je apelantov iskaz usmjeren u pravcu izbjegavanja krivične odgovornosti, jer tvrdnje da nije vršio nasilje nad oštećenom 4. juna 2015. godine su samo paušalne tvrdnje, nasuprot kojih postoje adekvatni i pouzdani dokazi optužbe. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud na osnovu činjenica i dokaza izveo pravilan zaključak da je apelant u svemu postupio na način opisan u izreci prvostepene presude, te da je iznio uvjerljive razloge zbog čega je poklonio vjeru iskazu oštećene, kao i svjedokinje N. K., kao i da je izveo pravilne zaključke iz iskaza svjedoka L. Š. i J. B., a naročito zbog čega nije prihvatio istinitim iskaz apelanta kao svjedoka.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2988/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
4. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza (apelant u apelaciji AP-2988/17 ukazuje da je presuda donesena na osnovu nezakonite dokumentacije koja je u spis dostavljena nakon okončanja dokaznog postupka).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetima, Ustavni sud ukazuje da u predmetnim krivičnim postupcima nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni sudovi u svojim odlukama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili predmetna krivična djela. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sudovi u obrazloženju svojih presuda detaljno i jasno obrazložili zašto su prihvatili dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, te zašto nisu prihvatili određene dokaze odbrane, a što su kao pravilno potvrdili i drugostepeni sudovi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (u predmetu AP-2988/17) kojima je ukazivao na to da je prvostepena presuda donesena na osnovu nezakonite dokumentacije koja je u spis dostavljena nakon okončanja dokaznog postupka, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman