Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5365/15 (M. B.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Postupak donošenja rješenja o preuzimanju predmeta iz nadležnosti drugog suda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5365/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-5365/15, rješavajući apelaciju Miljenka Bošnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miljenka Bošnjaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 024840 15 Kžv od 16. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 K 63 0 K 024840 14 Kv od 26. marta 2015. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Miljenko Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 2. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 K 024840 15 Kžv od 16. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 K 63 0 K 024840 14 Kv od 26. marta 2015. godine.
2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj 18 K-Us-9/11 od 13. decembra 2011. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. decembra 2013. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela protiv javnog reda - udruživanje radi počinjenja krivičnih djela - opisano i kažnjivo po članu 333. stav 3. Krivičnog zakona Republike Hrvatske i zbog jednog krivičnog djela protiv službene dužnosti - primanje mita - opisano i kažnjivo po članu 347. stav 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske u vezi sa članom 61. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, a u vezi sa članom 60. Krivičnog zakona Republike Hrvatske i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci.
3. Općinski sud, odlučujući o zamolnici Ministarstva pravosuđa, Uprave za Evropske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju Republike Hrvatske od 23. septembra 2014 godine za preuzimanje izvršenja kazne zatvora izrečene u jedinstvenom trajanju od devet mjeseci, na koju je apelant pravosnažno osuđen Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj 18 K-Us-9/11 od 13. decembra 2011. godine, sve u smislu odredaba Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o međusobnom izvršenju sudskih odluka u krivičnim stvarima, donio je Presudu broj 63 0 K 63 0 K 024840 14 Kv od 26. marta 2015. godine kojom su krivičnopravne radnje iz izreke navedene presude Županijskog suda u Zagrebu, u skladu sa pozitivnim propisima Federacije BiH, pravno kvalifikovane kao krivično djelo Udruživanje radi počinjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i kao produženo krivično djelo Primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom
55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je apelant, nakon što su utvrđene pojedinačne kazne zatvora za navedena krivična djela, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, u koju mu se uračuna vrijeme provedeno u pritvoru.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 K 024840 15 Kžv od 16. septembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena navedena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i razloge za izrečenu krivično pravnu sankciju, a koji razlozi nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim prigovorima. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 431. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine propisano da u postupku izvršenja inostrane presude, domaći sud donosi presudu tako što osuđenom, imajući u vidu sankciju koju je izrekao inostrani sud, izriče sankciju prema krivičnom zakonodavstvu Federacije BiH. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je domaći sud vezan za sankciju izrečenu u inostranoj presudi, izuzev u slučajevima kada je potrebno izvršiti prilagođavanje sankcije iz inostrane presude domaćem krivičnom zakonodavstvu i samo u tom kontekstu se mogu promatrati odredbe člana 68. stav 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći (kojom je propisano da pri izricanju presude sud ne može izreći težu kaznu od one koju je izrekao inostrani sud). Stoga, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom ukazuje na potrebu kritičnijeg ispitivanja ocjene novih dokaza u pogledu olakšavajućih okolnosti na strani apelanta, a sve u smislu da mu je kazna izrečena pobijanom presudom domaćeg suda prestroga. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud prilikom odluke o krivično pravnoj sankciji uzeo u obzir sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, uzimajući u obzir i olakšavajuće okolnosti koje su konstatovane u Presudi Županijskog suda u Zagrebu od 13. decembra 2011. godine, pravilno ih cijeneći. Takođe, Kantonalni sud je naveo da nije bilo mjesta izmjeni već utvrđenih činjenica, kao i u odnosu na izrečenu kaznu zatvora od strane inostranog suda, kako je to pravilno zaključio i obrazložio prvostepeni sud. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 16. Sporazuma između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije BiH i Vlade Republike Hrvatske o međusobnom izvršenju sudskih odluka u krivičnim stvarima propisano da je država izvršenja vezana za utvrđene činjenice na kojima se zasniva sudska odluka. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud propustio da primijeni povoljniji zakon u odnosu na apelanta u vrijeme izvršenja krivinih djela, bez ikakvog uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer bez obzira na blaži zakon sud je mogao izreći istu kaznu, pa kako nije našao opravdanim da izrekne manju kaznu od one koju je izrekao inostrani sud, pravilno je postupio donoseći prvostepenu presudu, bez da je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, na šta se žalba neosnovano poziva.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud prije svega zapaža da se predmetni slučaj odnosi na postupak preuzimanja izvršenja strane sudske odluke tj. Presude Županijskog suda u Zagrebu broj 18 K-Us-9/11 od 13. decembra 2011. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak koji se odnosi na postupak preuzimanja izvršenja strane sudske odluke u Bosni i Hercegovini, a po osnovu zamolnice stranog suda, ne tiče utvrđivanja „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta u smislu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, u ovim postupkom se samo odlučivalo postoje li zakonski uslovi za preuzimanje izvršenja strane sudske presude u Bosni i Hercegovini ili ne, po osnovu Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o međusobnom izvršenju sudskih odluka u krivičnim stvarima (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3481/17 od 15. novembra 2017. godine, AP-4390/16 od 22. decembra 2016. godine, AP 927/13 od 25. aprila 2013. godine i AP 56/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da se član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije ne može primjeniti na postupak u kome je donesena osporena odluka, te je stoga apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman