Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2038/17 (JP „BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stara devizna štednja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2038/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2038/17, rješavajući apelaciju JP „BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP „BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 003706 16 Rev od 9. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 003706 16 Rev od 9. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 003706 16 Gž 2 od 7. juna 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 003706 15 P 2 od 7 decembra 2015. godine kojom je obavezan apelant da tužitelju U. Z. na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je prvobitnom tužbom od 7. januara 2008. godine tužitelj tražio da se obavežu apelant i H. R. da mu solidarno isplate određeni novčani iznos po osnovu stare devizne štednje, a da je uređenom tužbom od 25. februara 2015. godine tužitelj tražio da se obaveže apelant na naknadu štete u određenom novčanom iznosu po osnovu činjenice da je zaposlenik apelanta na osnovu neuredne i falsifikovane punomoći sa jedinstvenog računa tužitelja prenio na jedinstveni račun trećeg lica određeni novčani iznos (iz osnova stare devizne štednje), čime je tužitelju nanijeta šteta, a koji iznos među strankama i nije bio sporan. Dalje je navedeno da tužbeni zahtjev od 25. februara 2015. godine, ne predstavlja preinaku prvobitnog tužbenog zahtjeva od 7. januara 2008. godine (tj. preinačenje tužbe), promjenom istovjetnosti zahtjeva (kako to smatra apelant), jer se isti ne zasniva na bitno drugačijem činjeničnom stanju, odnosno drugačijem kompleksu činjenica od onih koje su bile tužbena osnova prvobitnog zahtjeva. Takođe je navedeno da je apelant podneskom od 25. februara 2015. godine samo označio novo pravno pravilo koje po njegovoj ocjeni treba primijeniti u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je povukao tužbu u odnosu na H. R., da bi se izrekla prvobitno tražena pravna posljedica (isplata utuženog iznosa). Vrhovni sud je naveo da izmijenjeno pravno shvatanje tužitelja ili suda o tome koje bi pravne propise trebalo primijeniti prilikom rješavanja konkretnog tužbenog zahtjeva samo po sebi ne predstavlja preinačenje tužbe u smislu odredaba član 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer u konkretnom slučaju ta pravna osnova nije bitan element identiteta tužbenog zahtjeva. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant, putem svog zaposlenika, a na osnovu pravno nevaljane i neuredne punomoći izvršio nedopuštenu i nezakonitu radnju prenosa novčanih sredstava sa jedinstvenog računa tužitelja na jedinstveni račun trećeg lica, kojom radnjom je tužitelju nanijeta šteta u utuženom iznosu, pri čemu se prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 170. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da pitanje prava na naknadu štete, u konkretnom slučaju, uređeno odredbama člana 170. stav 1. ZOO na način da za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara organizacija u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Shodno tome, u obrazloženju osporene odluke je ukazano da iz sadržaja punomoći za raspolaganje potraživanjima sa jedinstvenog računa građana broj Ov-1823 od 30. maja 2003. godine (na osnovu koje je izvršena transakcija i koja je falsifikovana, jer u Općini Bugojno nije zavedena i nije izdata punomoć pod tim brojem) proizilazi da su na obrascu navedene punomoći upisani podaci tužitelja, kao vlastodavca kojim on navodno ovlašćuje punomoćnika H. R. da u njegovo ime i za njegov račun preduzima sve dopuštene pravne radnje u postupku raspolaganja potraživanjima na njegovom jedinstvenom računu. Isto tako, Vrhovni sud je ukazao da je na punomoći naveden jedinstveni račun punomoćnika, a nužno je trebao biti naveden račun vlastodavca, što ovu punomoć čini manjkavom, nepropisno sačinjenom i pravno nevaljanom, slijedom čega nije mogla ni poslužiti kao valjan pravni osnov za raspolaganje potraživanjima sa jedinstvenog računa tužitelja, jer se broj jedinstvenog računa tužitelja uopće ne navodi. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da punomoćnik, na osnovu takve punomoći, nije imao ovlaštenje za raspolaganje potraživanjima tužitelja, što je zaposleniku apelanta trebalo biti vidljivo i poznato, te je propuštanjem dužne pažnje da uoči ovu nepravilnost (koja se od njega kao službenog lica očekuje) izvršio nezakonitu i nepravilnu radnju. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da se apelant mogao osloboditi odgovornosti za nastalu štetu jedino da je dokazao da je njegov uposlenik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo, koju činjenicu apelant nije dokazao.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno cijenili izvedene dokazi, te da u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi cijenili provedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio svoju odluku, posebno u dijelu koji se odnosi na punomoć na osnovu koje je izvršena predmetna transakcija, koja je kao dokaz provedena tokom postupka, pa Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman