Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3858/15 (Ž. A. i M. M.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje u privatni život
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Sloboda izražavanja
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Kleveta
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3858/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3858/15, rješavajući apelaciju Željka Arsića i Marinka Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Arsića i Marinka Markovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Mal 026311 15 Gž 2 od 15. jula 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 Mal 026311 14 Mal 2 od 16. januara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Arsić i Marinko Marković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijeli su 5. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 Mal 026311 15 Gž 2 od 15. jula 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 Mal 026311 14 Mal 2 od 16. januara 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i NPC International d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 21. augusta i 6. oktobra 2017. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 Mal 026311 14 Mal 2 od 16. januara 2015. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi na ime nematerijalne štete učinjene klevetom isplati iznos od po 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. juna 2013. godine kao dana nastanka štete do isplate.

6. Apelanti su, kako je navedeno u obrazloženju presude, u tužbi protiv tuženog naveli sljedeće: da su zaposleni u JU SŠC „Ivo Andrić“ Višegrad kao profesori; da je na nastavničkom vijeću od 31. maja 2013. godine jednoglasno dogovorena ruta maturske šetnje 67. generacije maturanata; da su oni, kao i ostali profesori u školi, pred sami početak šetnje maturanata upoznati s inicijativom da se šetnja odvija kroz Andrićgrad; da je prijedlog stavljen na glasanje i da prijedlog nisu podržali razredne starješine i profesori. Nakon toga je, kako je dalje navedeno u tužbi, u dnevnom listu čiji je tuženi izdavač od 2. juna 2013. godine, u tekstu pod naslovom „Maturantima zabranili odlazak u Andrićgrad“ i „Spriječili defile maturanata kroz Andrićgrad“ objavljeno da je grupa profesora iz SŠC „Ivo Andrić“ uz podršku direktora škole Đorđa Mrševića na perfidan način spriječila maturante u namjeri da prodefiluju kroz Andrićgrad i pored biste nobelovca u Centralnom parku naprave fotografiju za život. U nastavku teksta je prema činjeničnim tvrdnjama iz tužbe navedeno: „Sve je to uspjela da pokvari grupa politički instruisanih profesora koji su na sjednici nastavničkog vijeća svojim istupima uspjeli da izdejstvuju odluku da maturanti na svom putu od škole ka centru Višegrada ne skreću u Andrićgrad (...) da je na lice mjesta Mršević poslao dvojicu lidera ꞌPokreta otporaꞌ protiv Andrićgrada, profesora istorije Željka Arsića zvanog Arkan i profesora mašinstva Marinka Markovića koji su, kako za nas tvrdi Žan Marjanović, zamjenik direktora Andrićgrada, stajali na Rzavskom mostu i fizički sprječavali maturante da sa glavne ulice skrenu prema Andrićgradu. Ta dvojica profesora bili su politički egzekutori primitivnog plana lokalnih vlastodržaca da spriječe jedan lijep događaj“. Osim toga, u tužbi je navedeno da je prvoapelant povodom objavljenog teksta tuženom poslao demanti koji je objavljen u dnevnom listu od 4. juna 2013. godine, na koji se tuženi istovremeno osvrnuo navodom: „Ne vidimo profesore da ste demantovali išta od onog što smo napisali. Pogotovo niste ništa napisali o tome da ste stajali na Rzavskom mostu i sprečavali maturante da uđu u Andrićgrad“. Budući da smatraju da ih je tuženi u pomenutom članku identifikovao kao lica koja su lideri Pokreta otpora protiv Andrićgrada koja su fizički sprječavala ulazak maturanata u Andrićgrad, da je sve to urađeno po direktivama lokalne vlasti, da su zbog toga kao prosvjetni radnici, časni i pošteni građani primili mnogobrojne prijetnje i zbog objavljivanja neistinitih činjenica trpjeli duševne bolove zbog povrede ugleda, predložili su da im tuženi nadoknadi nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

7. Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da u spornom tekstu nisu iznesene neistine o apelantima, već da su prenesena mišljenja drugih lica. Smatra da nije odgovoran za klevetu iz razloga što je izražavanje u predmetnom tekstu bilo istinito, što se radi o izražavanju mišljenja, što je izražavanje bilo razumno i u skladu sa kodeksom etike novinara. Osim toga, tuženi smatra da je postupio razumno i zakonito jer je informacije koje je naveo u tekstu dobio od trećih lica koji su bili učesnici opisanog događaja, pri čemu je pribavljena izjava direktora SŠC „Ivo Andrić“ Đorđa Mrševića i zamjenika direktora Andrićgrada Žana Marjanovića. Smatra da nije odgovoran za klevetu čak i u slučaju da se ispostavi da su neke od objavljenih informacija bile neistinite, prije svega jer je u svemu postupljeno razumno i zakonito, a osim toga suština teksta se temelji na istinitoj činjenici iz koje proizilazi da su direktor škole i nekoliko profesora, među kojima i apelanti, donijeli odluku da defile maturanata ne ide kroz Andrićgrad, pa je, po ocjeni tuženog, nebitno da li je to učinjeno glasanjem, kako tvrde apelanti, ili fizičkom prisutnošću koja je za cilj imala preusmjeravanje i onemogućavanje da defile maturanata prođe kroz Andrićgrad.

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude prije svega podsjetio da je prethodno, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata, donio presudu 20. marta 2014. godine kojom je u cjelini bio usvojen tužbeni zahtjev, da je Okružni sud rješenjem od 30. maja 2014. godine navedenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak i odlučivanje. Osnovni sud je zatim podsjetio na obrazloženje iz navedenog rješenja prema kojem u prvostepenoj presudi koja je ukinuta nije napravljena distinkcija između „vrijednosnog suda“ čija se istinitost ne može dokazati i onog što predstavlja izražavanje činjenica, čije se postojanje može dokazati, zbog čega je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Imajući u vidu uputu Okružnog suda, Osnovni sud je u ponovnom postupku izveo dokaze uvidom i čitanjem spornog teksta, uvidom u pismenu dokumentaciju (između ostalog zapisnik pedagoškog zavoda od 6. juna 2013. godine kojim je izvršen nadzor povodom održavanja maturske šetnje), saslušanjem apelanata u svojstvu parničnih stranaka i saslušanjem svjedoka (sedam) na okolnost organizacije tradicionalne šetnje maturanata, sve u vezi s navodima iz spornog teksta. Nakon interpretacije izvedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete učinjene klevetom nije osnovan, zbog čega je tužbeni zahtjev u cjelini odbijen.

9. Obrazlažući takav pravni stav, Osnovni sud je prije svega naveo sadržaj relevantnih odredbi iz čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odredbi iz čl. 1, 3, 4, 5. i

6. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i odredbi iz čl. 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim su istaknute nesporne činjenice iz kojih proizilazi da je tuženi u spornom tekstu objavio imena apelanata i da su njihovi postupci dovedeni u vezu s politikom. Imajući u vidu da se sporna pitanja tiču tvrdnji apelanata da su spornim izražavanjem o njima iznesene neistinite činjenice i s druge strane tvrdnji tuženog da je spornim izražavanjem o apelantima iznesena vrijednosna ocjena, te imajući u vidu upute Okružnog suda iz rješenja kojim je prethodna prvostepena presuda ukinuta, Osnovni sud je u vezi sa sadržajem spornog teksta naglasio da je njegov zadatak u ponovnom postupku bio da napravi jasnu distinkciju između činjenica i vrijednosne ocjene. Imajući to u vidu, Osnovni sud je zaključio da je spornim izražavanjem koje je tuženi iznio u sadržaju svog novinskog teksta o apelantima iznesen vrijednosni sud čija se istinitost u postupku ne može dokazivati, a ne neistinite činjenice kako su apelanti tvrdili.

10. U vezi s takvim zaključkom, Osnovni sud je, između ostalog, naveo sadržaj odredbe člana 5. stav 1. ZZK kojom je propisana odgovornost za klevetu i sadržaj odredbe člana 6. ZZK kojom su propisani izuzeci od ove odgovornosti, te naglasio da su odredbama ZZK uređena prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog kojim se povrjeđuju određena prava ličnosti. S druge strane je, kako je dalje obrazloženo, u odredbama istog zakona naglašen značaj prava na slobodu izražavanja koje štiti kako sadržaj izražavanja tako i način na koji je izražavanje izneseno, jer u demokratskom procesu sredstva informisanja putem različitih medija imaju cilj snabdijevanje javnosti neophodnim informacijama.

11. Dovodeći u kontekst odredbe čl. 5. i 6. ZZK sa sadržajem objavljenog teksta, Osnovni sud je zaključio da tuženi spornim novinskim izražavanjem o apelantima nije iznio činjenice, već mišljenje (vrijednosni sud) u smislu člana 6. stav 1. ZZK, čija se istinitost u postupku ne može dokazati. Pored toga, Osnovni sud je naglasio da bi tuženi bio odgovoran samo u slučaju da je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja čak i da su u pitanju činjenice, da su apelanti javni (prosvjetni) radnici i da se predmet spornog izražavanja ne tiče njihovog privatnog života, već njihove javne djelatnosti kao prosvjetnih radnika. Shodno navedenom, kako je zaključio Osnovni sud, apelanti u okolnostima konkretnog slučaja nisu dokazali postojanje klevete zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen primjenom odredbe člana 6. stav 1. tačka (a) ZZK.

12. Presudom Okružnog suda broj 91 0 Mal 026311 15 Gž 2 od 15. jula 2015. godine žalba apelanata je odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda. Okružni sud je ispitujući presudu u dijelu u kome se žalbom pobija, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, zaključio da žalba nije osnovana. Naime, Okružni sud je u obrazloženju ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepenog postupka, koje su apelanti osporili tvrdnjama da iz dokaznog postupka jasno proizilazi da je u pitanju prenošenje neistinitih činjenica, a ne iznošenje vrijednosne ocjene. U vezi s neosnovanošću ovog žalbenog prigovora, Okružni sud je ponovio sadržaj relevantnih odredbi ZZK na koje se prilikom odlučenja pozvao Osnovni sud, te ukazao da se iz cjelokupnog spisa i sadržaja spornih novinskih tekstova može zaključiti da je izražavanje tuženog u predmetnim člancima u suštini istinito, na što ukazuje zapisnik sa sjednice nastavničkog vijeća na kojoj su apelanti bili protiv odlaska maturanata u Andrićgrad kao dijelom maturske šetnje. To su u svojim iskazima potvrdili i apelanti. Formulacije iz spornog teksta poput „spriječili maturante na perfidan način“, po ocjeni Okružnog suda, Osnovni sud je pravilno ocijenio kao vrijednosni sud kojim je izneseno mišljenje o apelantima i odnosima u lokalnoj zajednici, o djelatnosti apelanata kao javnih (prosvjetnih) radnika, te da navedene formulacije ne sadrže činjenične navode čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazati. Iz navedenog je zaključeno da presudom Osnovnog suda nije povrijeđen princip proporcionalnosti, odnosno da je postignuta ravnoteža između slobode medija s jedne strane i ugleda javne ličnosti s druge strane. Kako prvostepena odluka nije dovedena u pitanje žalbenim navodima, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti obrazlažu pogrešnim stavom redovnih sudova prema kojem se u konkretnom slučaju radi o iznošenju vrijednosnih sudova iako su spornim izražavanjem iznesene činjenice čiju su neistinitost u postupku dokazali. Međutim, u predmetnom postupku izvedeni dokazi nisu ocijenjeni ni pojedinačno, niti međusobno, niti su primijenjeni relevantni kriteriji koje propisuje Zakon o parničnom postupku prilikom ocjene dokaza u smislu obaveze da se u presudi jasno navede koje činjenice su prihvaćene kao dokazane a koje ne, već je propuštanjem postupanja na naprijed navedeni način izveden potpuno pogrešan zaključak da je spornim izražavanjem iznesen vrijednosni sud o apelantima. S tim u vezi, apelacijom se ukazuje da je izražavanje tuženog bilo izvan svake profesionalne etike u smislu člana 5. Kodeksa za štampu kojim se normira tačnost i fer izvještavanje, budući da tuženi sa apelantima nije provjerio istinitost informacija koje je o njima prenio i objavio, niti je u tom smislu uložio razuman napor da provjeri i potvrdi činjenice koje je prenio.

14. Prema ocjeni apelanata, redovni sudovi su prilikom odlučenja proizvoljno primijenili pozitivne propise, posebno u postupku stvarnih činjenica koje zbog pogrešnog shvatanja da se radi o mišljenjima u postupku nisu utvrđivane, pa se ne može prihvatiti da je u smislu ZPP izvršena adekvatna ocjena dokaza, iz čega je proizašla pogrešna primjena odredbe člana 6. ZZK prihvatanjem da u okolnostima konkretnog slučaja postoji razlog za izuzetak od odgovornosti od klevete kod tuženog, odnosno da su ispunjeni uslovi za oslobađanje tuženog od odgovornosti za klevetu. Smatraju da Okružni sud postupa nejednako i na takav način stvara pravnu praksu koja nije sigurna jer je iz istog činjeničnog i pravnog osnova u drugom predmetu utvrdio postojanje klevete na štetu apelanata i objavljeno mišljenje ocijenio kao iznošenje neistinitih činjenica a ne vrijednosnog suda, kao što je pogrešno učinjeno u okolnostima konkretnog slučaja. Stoga je predloženo da se apelacija usvoji.

II.Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana jer je prema mišljenju tog suda osporena presuda dovoljno obrazložena i jasna. Naime, taj sud je potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude iz cjelokupnog spisa kao i analize spornih članaka zaključio da je izražavanje tuženog u suštini istinito (zapisnik sa sjednice nastavničkog vijeća) i da se predmet spornog saopštavanja ne tiče privatnog života apelanata, već njihove djelatnosti kao javnih (prosvjetnih) radnika, pa je predloženo da se apelacija odbije.

16. Tuženi smatra da u toku postupka nije bilo kršenja prava apelanata jer kompletan novinski članak predstavlja izražavanje različitih mišljenja i stavova o nespornoj činjenici da su direktor i profesori, među kojima su i apelanti, donijeli odluku da defile maturanata ne ide u Andrićgrad. Ukazuje da u spornom članku nije objavljena ni jedna činjenica o apelantima koja je neistinita, budući da je utemeljen na nespornoj činjenici iz koje proizilazi da su maturanti prilikom njihovog defilea spriječeni da prođu kroz Andrićgrad. Osim toga, tuženi je informacije iznesene u spornom članku pribavio od trećih lica (svojih izvora) koji su bili učesnici opisanog događaja, između ostalog, direktora škole i zamjenika direktora Andrićgrada. Stoga, tuženi smatra da prenoseći stavove i mišljenja svojih izvora u javnost nije učinio klevetu niti bi mogao biti odgovoran za klevetu čak i u slučaju da se ispostavi da su neke od objavljenih informacija bile neistinite, jer je postupao razumno i zakonito. Međutim, u suštini su svi navodi izneseni u spornom novinskom članku istiniti jer su maturanti zaista spriječeni da u svom defileu prođu kroz Andrićgrad, o čemu su odlučili profesori i direktor škole, među kojima su i apelanti.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Granice djelovanja Zakona Član 4. stav 1.

(1) Ovaj zakon se primjenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

Odgovornost za klevetu Član 5.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. (2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti , značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

Izuzeci od odgovornosti Član 6.

(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Naknada štete Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika. Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim Zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 91 0 Mal 026311 15 Gž 2 od 15. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su posredstvom punomoćnika primili 4. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, koja im je prouzrokovana spornim novinskim izražavanjem tuženog. Shodno tome, kako se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju prvo ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje novčane satisfakcije apelantima za izražavanje tuženog izneseno u novinskom tekstu čiji je tuženi izdavač (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba) a zatim navode koji se tiču prava na pravično suđenje.

Pravo na privatni život

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

26. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

28. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na „privatni život“ iz člana 8. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Praksa Evropskog suda pojašnjava da, iako je u osnovi cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači da taj član samo primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim tog prvenstveno negativnog djelovanja, moraju postojati pozitivne obaveze neodvojive od djelotvornog poštovanja privatnog i porodičnog života. Te obaveze mogu obuhvatati usvajanje mjera za osiguranje privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca. U oba slučaja treba voditi računa o pravičnoj ravnoteži između interesa pojedinca i zajednice u cjelini, i u oba slučaja država uživa izvjesno polje procjene (vidi Evropski sud, presuda Von Hannover protiv Njemačke, aplikacija broj 59320/00 od 24. juna 2004. godine). Stoga, iako se apelanti u konkretnom slučaju u apelaciji nisu eksplicitno pozvali na povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da navodi apelacije u suštini pokreću to pitanje.

29. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud prije svega treba odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ulazi u sferu „privatnog života“ apelanata, odnosno njihovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za povređivanje prava na ugled i čast apelanata, a što je dovedeno u pitanje izražavanjem tuženog koje je objavljeno u dnevnom listu, ulazi u sferu prava na ugled apelanata iz člana 8. Evropske konvencije.

30. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li osporena presuda Okružnog suda predstavlja „miješanje“ u pravo apelanata na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Okružnog suda odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili novčanu naknadu na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti koje su, prema navodima iz tužbe, pretrpjeli zbog iznošenja neistinitih činjenica od tuženog. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u pravo apelanata na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u ovo pravo bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.

31. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u pravo apelanata na poštovanje ugleda izvršeno u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući o zahtjevu apelanata zaključili da navodi izneseni u spornom članku ne predstavljaju iznošenje činjenica, već da je u pitanju vrijednosni sud čija se istinitost u postupku ne može dokazivati, zbog čega tuženi, po mišljenju redovnih sudova, ne podliježe odgovornosti u smislu člana 6. stav 1. tačka (a) ZZK kojim je propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito.

32. Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već istakli da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao na to da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

33. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata bili jedinstveni u zaključku da je tuženi u spornom novinskom tekstu o apelantima kao javnim (prosvjetnim) radnicima iznio mišljenje (vrijednosni sud), da je povod za iznošenje mišljenja tuženog bilo održavanje tradicionalne šetnje maturanata škole čiji su apelanti uposlenici u svojstvu profesora, da su postupci apelanata dovedeni u vezu s politikom u lokalnoj zajednici i da tuženi nije odgovoran za iznošenje neistinitih činjenica (klevetu) jer je spornim izražavanjem iznio vrijednosni sud, pa je tužbeni zahtjev apelanata odbijen shodno članu 6. stav 1. tačka (a) ZZK.

34. Ustavni sud u vezi s navedenim zaključkom redovnih sudova i sadržaja spornog teksta konstatuje da on djelomično sadrži činjenične navode o ponašanju apelanata (navodi koji se odnose na mjesto gdje su maturanti spriječeni da sa glavne ulice skrenu prema Andrićgradu) a djelomično vrijednosne sudove (na perfidan način, politički instruisani profesori, lideri „Pokreta otpora“ protiv Andrićgrada), te u vezi sa suštinskim pitanjem koje se tiče proporcionalnosti miješanja u potencijalno suprotstavljena prava (pravo na ugled i pravo na slobodu izražavanja), naglašava da proporcionalnost, bez obzira na to da li je u pitanju dokaziva činjenica ili je u pitanju vrijednosni sud, može zavisiti od okolnosti i konteksta svakog pojedinog slučaja, uzimajući pri tom u obzir sve relevantne kriterije i faktore koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda. To podrazumijeva analizu i ocjenu svih relevantnih faktora, između ostalog – ne/postojanje javnog interesa; sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja; ne/postojanje standarda postupanja „u dobroj vjeri“, način pribavljanja informacije i niz drugih faktora koji u okolnostima svakog pojedinog slučaja mogu biti vrlo važni, imajući pri tom u vidu da svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđen i obrazložen. U tom smislu, Ustavni sud napominje da, čak i kada su u pitanju i neistinite informacije, to ne znači da je osoba koja je objavila te informacije automatski odgovorna za klevetu, naročito kad su u pitanju mediji koji objavljuju tvrdnje o javnim ličnostima. Naime, praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim zemljama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka a 65).

35. Imajući u vidu navedeno, za Ustavni sud se s aspekta apelacionih navoda postavlja pitanje da li su redovni sudovi prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata i izvođenju zaključka o njegovoj neosnovanosti izvršili svrsishodno ispitivanje relevantnih kriterija ili ne. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u obrazloženju presude, nakon navođenja sadržaja spornog teksta i interpretiranja svih izvedenih dokaza u vezi s okolnostima konkretnog slučaja, istakao sljedeće: da su u spornom tekstu objavljena imena apelanata koja su dovedena u vezu s politikom, da su apelanti javni (prosvjetni) radnici, da se predmet spornog izražavanja ne tiče njihovog privatnog života, već njihove djelatnosti kao prosvjetnih radnika o temi koja je u trenutku objavljivanja za konkretnu lokalnu zajednicu predstavljala temu od društvenog interesa (maturski defile srednjoškolaca), da su objavljene informacije dobivene od trećih lica, učesnika opisanog događaja (svjedoci) pri čemu je pribavljena izjava direktora škole u kojoj su apelanti zaposleni i zamjenika direktora Andrićgrada, te da je apelantima dva dana nakon objavljivanja spornog teksta omogućeno da objave svoj demanti u istim dnevnim novinama. Okružni sud je, potvrđujući pravilnost zaključka iz prvostepene presude u vezi s neosnovanošću žalbenih navoda apelanata i njihovih tvrdnji da su sadržajem spornog teksta iznesene činjenice a ne vrijednosni sud, ukazao da se iz cjelokupnog spisa i sadržaja spornog novinskog teksta može zaključiti da je izražavanje tuženog u suštini istinito (temeljem zapisnika sa sjednice nastavničkog vijeća koje je odlučilo da maturanti u okviru maturske šetnje ne posjete Andrićgrad), te da su formulacije iz spornog teksta poput „spriječili maturante na perfidan način“ pravilno ocijenjene kao mišljenje (vrijednosni sud) o apelantima i njihovim odnosima u konkretnoj lokalnoj zajednici u okviru djelatnosti javnih (prosvjetnih) radnika te odsustvu činjeničnih navoda čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazati. Okružni sud je pri tom zaključio da je odbijanjem tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu nematerijalne štete učinjene klevetom postignuta ravnoteža između slobode medija s jedne strane i ugleda apelanata kao javnih ličnosti s druge strane.

36. Iako Ustavni sud uvažava da je u konkretnom slučaju u sadržaju spornog novinskog teksta o apelantima u pretežnom dijelu iznesen vrijednosni sud, a djelomično činjenica, koji se u svojoj sveukupnosti tiču ponašanja apelanata kao javnih (prosvjetnih) radnika u konkretnim okolnostima značajnim za lokalnu zajednicu u kojoj rade i žive, te imajući u vidu naprijed navedene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka i izvođenju zaključka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija. Naime, redovni sudovi su, kako proizilazi iz obrazloženja presuda, sporno izražavanje doveli u cjelokupan kontekst i specifične okolnosti povodom kojih je napisan sporni tekst, te kontekst relevantnih odredbi ZZK, dakle kako onih koji propisuju odgovornost za klevetu tako i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti i zatim izveli zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda učinjenog iznošenjem neistinitih činjenica (klevetom), nalazeći da tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nije odgovoran u smislu člana 6. stav 1. tačka (a) ZZK.

37. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva apelanata u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja postignuta pravična ravnoteža između prava apelanata iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženog iz člana 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

38. Apelanti su, kako proizilazi iz navoda apelacije, ukazali da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povreda navedenog prava je dovedena u vezu s principom pravne sigurnosti. Suština tih navoda se u ovom dijelu odnosi na različitu procjenu, stav i odlučenje Okružnog suda u tumačenju i primjeni čl. 5. i 6. ZZK u drugom predmetu koji se vodio pred tim sudom u kom je, prema tvrdnjama apelanata, donesena odluka iz istog činjeničnog i pravnog osnova pri čemu je zauzet potpuno drugačiji stav i to da su spornim izražavanjem o apelantima iznesene neistinite činjenice (kleveta) a ne vrijednosni sud.

39. U vezi s tim, Ustavni sud ponovno podsjeća na specifičnost postupka povodom zahtjeva za naknadu štete učinjene klevetom i naglašava potrebu da se kod razmatranja zahtjeva za naknadu štete učinjene iznošenjem neistinitih činjenica, kod odgovora na pitanje da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari, a cilj je zaštita ugleda ili prava osobe u pitanju, izvrši adekvatna analiza svih relevantnih faktora (o kojima je bilo riječi u prethodnom dijelu ove odluke) te svih okolnosti konkretnog slučaja, imajući pri tom u vidu kontekst i cilj objavljivanja neke informacije, postojanje rasprave o nekom pitanju od javnog interesa itd. Pri tome je, dakle, neophodno uzeti u obzir sve kriterije, i to: društveni status osobe u pitanju; doprinos raspravi od opšteg interesa; sadržaj, oblik i posljedice objavljenog materijala; medij putem kog je objavljen sadržaj; vrijeme i dužina trajanja sadržaja na predmetnom mediju; postupanja bona fide, mogućnosti demantija itd., dakle svih onih okolnosti koji se tiču konteksta i specifičnosti svakog pojedinog slučaja.

40. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 6. Evropske konvencije, koji između ostalog garantuje poštovanje principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje, ne daje mogućnost za ulaženje u suštinu prava zaštićenih čl. 8. i 10. Evropske konvencije čiji su standardi zaštite širi od standarda uspostavljenih članom 6. Evropske konvencije. Upravo ta specifičnost postupka koja zahtijeva detaljnu analizu čl. 8. i 10. Evropske konvencije u kontekstu svakog konkretnog slučaja i relevantnih kriterija o kojima je prethodno bilo riječi, s ciljem uspostavljanja pravične ravnoteže između suprotstavljenih prava i/ili interesa, može biti opredjeljujuća za sud koji odlučuje iz istog činjeničnog i pravnog osnova da izvede drugačiji zaključak odnosno da tužbeni zahtjev odbije ili prihvati. Drugačije postupanje bi dovelo u pitanje princip nezavisnosti suda, pa stoga Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti kao osnovane tvrdnje apelanata da je tumačenje i primjena čl. 5. i 6. ZZK rezultiralo povredom principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije.

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s principom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije jer su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 10. Evropske konvencije.

43. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada se ne može zaključiti da su redovni sudovi u kontekstu konkretnog slučaja i relevantnih kriterija uspostavljenih praksom Evropskog suda u okviru člana 8. Evropske konvencije tumačenjem i primjenom odredbi relevantnog prava (čl. 5. i 6. ZZK) povrijedili princip pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3858/15 (Ž. A. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio