Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4586/15 (A.M.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4586/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4586/15, rješavajući apelacije A. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. siječnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije A. M. podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 029056 15 Gž od 1. rujna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 029056 13 P od 19. studenog 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Mario Buntić, odvjetnik iz Posušja, podnijela je 8. listopada 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 029056 15 Gž od 1. rujna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 029056 13 P od 19. studenog 2014. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4586/15.

2. Apelantica je posredstvom istog pravnog zastupnika 31. ožujka 2017. godine podnijela novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 029056 15 Rev od 19. siječnja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda broj 64 0 P 029056 15 Gž od 1. rujna 2015. godine i Presude Općinskog suda broj 64 0 P 029056 13 P od 19. studenog 2014. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1219/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnijela ista apelantica i odnose se na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 4586/15 i AP 1219/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4586/15.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Joze Maras (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 5. travnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su u razdoblju od 7. do 21. travnja 2017. godine dostavili svoje odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Tužiteljica je podnijela tužbu (v. sp. 5.000,00 KM) protiv M. M., Nediljka Buljana i Anđelke Galić (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) i apelantice radi uknjižbe posjeda i vlasništva. U tužbi je navela da je faktički posjednik i vlasnik dijela nekretnina, pobliže opisanih u tužbi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje su greškom u katastarskom operatu upisane na apelantičino ime, odnosno na ime prednika ostalih tuženih. Smatrajući da ima pravni interes urediti posjedovno i zemljišnoknjižno stanje i uskladiti ga s faktičkim, tužiteljica je tražila da sud utvrdi da je vlasnik i posjednik dijela predmetnih nekretnina, te da obveže apelanticu i ostale tužene da joj izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis njezinog posjeda i vlasništva na predmetnim nekretninama, a koju ispravu će u protivnom zamijeniti presuda.

8. Apelantica je u odgovoru na tužbu osporila osnovu tužbenog zahtjeva, ističući prvenstveno prigovor pasivne legitimacije na svojoj strani, kao i prigovor aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Naime, apelantica je navela da je upisana kao nositelj prava na predmetnim nekretninama i da je na zakonit način (nasljeđivanjem) stekla pravo vlasništva i posjeda na njima. Apelantica je također osporila i pasivnu legitimaciju na strani ostalih tuženih jer oni nisu nigdje nisu upisani kao posjednici, niti kao vlasnici predmetnih nekretnina.

9. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 029056 13 P od 19. studenog 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice.

10. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da tužiteljica tvrdi da su predmetne nekretnine njezina zaostavština iza djeda Joze Marasa (umro 1937. godine) koji je imao tri sina Peru Marasa, Stjepana Marasa i Cvitana Marasa (u daljnjem tekstu: tužiteljičin otac), te kći Maru Maras. Kako su Pero Maras i njegova supruga Kata umrli, a nisu imali djece, a kći Mara Maras se svog nasljednog dijela odrekla u korist braće Stjepana Marasa i tužiteljičinog oca, Općinski sud je istaknuo da su jedini nasljednici predmetnih nekretnina trebali biti tužiteljičin otac i Stjepan Maras. Međutim, prilikom aviosnimanja (1967. godine) predmetne nekretnine su upisane isključivo kao posjed Stjepana Marasa koji je umro 1970. godine. Ostavinski postupak iza umrlog Stjepana Marasa je proveden i okončan Rješenjem Općinskog suda broj O.177/05 od 10. veljače 2006. godine. Navedenim rješenjem su predmetne nekretnine uručene u vlasništvo zakonskim nasljednicima, odnosno apelantici (nevjesta Stjepana Marasa) i Peri Marasu (otac ostalih tuženih). Nadalje je Općinski sud naveo da je iz materijalnih dokaza evidentno da u momentu donošenja rješenja o nasljeđivanju (2006. godine) iza umrlog Stjepana Marasa nije bilo imovine koja bi bila upisana na Jozi Marasu, te da nije proveden postupak raspravljanja njegove zaostavštine (Rješenje Općinskog suda broj O.276/05 od 28. lipnja 2007. godine o neprovođenju postupka raspravljanja zaostavštine iza umrlog Joze Marasa). Dakle, iako po materijalnim dokazima Jozo Maras nije imao nikakve imovine, Općinski sud je istaknuo da se to ne čini logičnim i vjerojatnim, pogotovo s obzirom na činjenicu da je 1967. godine njegov sin Stjepan Maras upisan kao posjednik/vlasnik predmetnih nekretnina. Da se radi o imovini koja jeste bila posjed/vlasništvo Joze Marasa, Općinski sud je naveo da to potvrđuje i apelantica koja sve vrijeme osporava tužbeni zahtjev, ali ipak iskazuje da je „imovina koja je došla u posjed njenog svekra Stjepana imovina njegovog oca Joze“. Dakle, Općinski sud je istaknuo da se Stjepan Maras prilikom aviosnimanja upisao kao jedni posjednik/vlasnik predmetnih nekretnina koje su bile posjed/vlasništvo njegovog oca (Joze Marasa). U svezi s tim, Općinski sud je dalje naveo da je nelogično da iza Joze Marasa nije ostala nikakva imovina, niti postoji kakav drugi dokaz (ugovor, oporuka ili iskazi svjedoka) da bi on svu svoju imovinu ostavio baš sinu Stjepanu Marasu, a ostaloj djeci ništa. Stoga je Općinski sud naveo da je jedino logično objašnjenje da je došlo do greške, odnosno pogrešnog upisa prilikom aviosnimanja i ta greška je rezultirala time da su apelantica i ostali tuženi upisani kao jedini posjednici predmetnih nekretnina, a njihov prednik Stjepan Maras nije bio jedini nasljednik Joze Marasa.

11. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je istaknuo da je evidentan pravni interes tužiteljice u konkretnom slučaju, u smislu odredbi članka 54. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da se upiše kao posjednik/vlasnik dijela predmetnih nekretnina koje je naslijedila od roditelja, odnosno očevog oca, a koje posjeduje od 1975. godine. Dalje je Općinski sud naveo da se pravo vlasništva stječe po samom zakonu, na temelju pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem u smislu odredbi članka 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO). Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda (članak 32. stavak l. ZVPO). Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici (članak 35. st. l. i 2. ZVPO). Posjed je zakonit ako se temelji na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prijevarom i zlouporabom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna, niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja (članak 77. ZVPO).

12. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Općinski sud je, između ostalog, naveo da apelantica ne spori da tužiteljica jedan dio predmetnih nekretnina posjeduje, koristi i uživa. Međutim, apelantica ponavlja da ona svoj dio predmetnih nekretnina posjeduje, koristi, održava, te da su to su nekretnine koje je sudski dobila iza svog supruga. Međutim, Općinski sud je istaknuo da apelantičin iskaz cijeni kao usmjeren na očuvanje onog što je, očito greškom, formalno, odnosno rješenjem o nasljeđivanju, dobila u posjed i vlasništvo. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je jasno da tužiteljica ne traži utvrđenje prava vlasništva na (svim) predmetnim nekretninama koje su upisane posjedovnim listovima, nego samo na jednom dijelu koji otprilike predstavlja manje od trećine parcela upisanih u posjedovne listove. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je tužiteljica dokazala da je savjestan i zakonit posjednik dijela predmetnih nekretnina, te da je taj posjed u vrijeme podnošenja tužbe trajao dulje od 20 godina. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje i citirane zakonske odredbe, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

13. Protiv prvostupanjske odluke apelantica je podnijela žalbu. U žalbi je navela da tužiteljica nije aktivno legitimirana stranka u ovom sporu, te da ostali tuženi nisu pasivno legitimirani jer ni u jednom materijalnom dokazu ostali tuženi nisu upisani ni kao vlasnici niti kao posjednici predmetnih nekretnina. Nadalje je istaknula da je za ispravak greške upisane u katastru nadležan organ uprave, tj. katastar, a ne sud. Stoga je istaknula da je prvostupanjski sud morao odbaciti tužbu zbog stvarne nenadležnosti da rješava konkretni predmet. Također je navela da prvostupanjski sud za svoj zaključak glede dosjelosti nije naveo vjerodostojne dokaze, te ističe da je sud morao otkloniti kontradiktornosti da bi donio zakonitu odluku.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 029056 15 Gž od 1. rujna 2015. godine odbijena je kao neutemeljena apelantičina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužiteljičin posjed dijela predmetnih nekretnina savjestan i zakonit. U odnosu na apelantičine žalbene navode, Kantonalni sud je, prije svega, naveo da tužiteljica jeste aktivno legitimirana tražiti utvrđenje prava posjeda i vlasništva na dijelu predmetnih nekretnina budući da ih drži u posjedu više od 20 godina. Nadalje, apelantica jeste pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom da je i ona upisana kao posjednik predmetnih nekretnina. Stoga je Kantonalni sud naveo da su neutemeljeni apelantičini žalbeni prigovori glede legitimacije stranaka u predmetnom sporu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su bez utjecaja apelantičini žalbeni navodi glede nedostatka pasivne legitimacije na strani ostalih tuženih jer takav prigovor mogu samo isticati oni, a ne neko drugi u njihovo ime. Kantonalni sud je također istaknuo i da su kod ovako postavljenog tužbenog zahtjeva neutemeljeni apelantičini žalbeni navodi u svezi s nadležnošću suda u ovoj pravnoj stvari. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza točno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilne zaključke, slijedom čega je donio na zakonu utemeljenu odluku za koju je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 P 029056 15 Rev od 19. siječnja 2017. godine odbačena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, pa je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je apelantica označila u tužbi. Kako je označena vrijednost spora u tužbi 5.000,00 KM, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena sa stanovišta primjene odredbe članka 237. stavak 2. ZPP, niti bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbe stavka 3. navedenog članka zakona.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo u konkretnom slučaju. Naime, apelantica prvenstveno navodi da je usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice protivno odredbi članka 18. ZVPO i članka 145. Zakona o nasljeđivanju. Dalje navodi da drugostupanjski sud nije ispitao njezinu žalbu u skladu s odredbom članka 221. ZPP, niti je cijenio sve dokaze u smislu odredbe članka 8. navedenog zakona. Potom, apelantica ukazuje da je bilo neutemeljeno prihvaćanje tužiteljičinog navoda iz tužbe od strane redovnih sudova da je upis predmetnih nekretnina u katastru formalnog karaktera u konkretnom slučaju. Apelantica, također, smatra da su redovni sudovi trebali odbaciti tužbu tužiteljice zbog stvarne nenadležnosti, dok za svoj zaključak o stjecanju prava vlasništva dosjelošću nisu naveli vjerodostojne dokaze niti zakonske razloge. U tom smislu, ona ukazuje da posjed tužiteljice u konkretnom slučaju nije ni zakonit ni savjestan s obzirom da tužiteljica to nije dokazala. Dakle, apelantica navodi da su osporene odluke donesene na temelju nepotpunih dokaza s kontradiktornim zaključcima. Imajući u vidu navedeno, apelantica predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje i ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

b)Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantičinih prava, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Općinski sud je naveo da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantičinih prava, te da je taj sud svoje stajalište o spornim činjenicama i pravnoj osnovi spora dao u svojoj odluci pri kojoj ostaje u cijelosti. Stoga je Općinski sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Tužiteljica je navela da apelantičini navodi ne mogu biti predmet razmatranja ove apelacije, pa je predložila da se predmetna apelacija odbaci.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na temelju pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Članak 32. stavak 1.

1) Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Članak 35. st. 1. i 2.

1) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

2) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao svjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Članak 77.

1) Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom temelju i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

2) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

3) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123. stavak 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

Članak 54. st. 1. i 2.

(1) Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava […] (2) Takva se tužba može podići […] kad tužitelj ima pravni interes da sud ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava […].

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je parnični postupak koji je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 029056 15 Gž od 1. rujna 2015. godine, protiv koje je apelantica izjavila reviziju, a koja je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 P 029056 15 Rev od 19. siječnja 2017. godine. U skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetu presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o tužiteljičinom tužbenom zahtjevu. Potom, konačna odluka je dostavljena apelantičinom pravnom zastupniku 9. rujna 2015. godine, a prva apelacija je podnesena 8. listopada 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.

26. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom […]

31. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da je njima pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

32. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stajalište Europskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak članka 6. stavak 1. Europske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obvezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku s obzirom na to da Europski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stavak 80., ESLJP 2004-I i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. listopada 2013. godine, stavak 46.). Ipak, iako članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove obrazložiti svoje odluke, to ne podrazumijeva obvezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. travnja 1994. godine, st. 59. i 61., serija A, broj 288 i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španjolske [VV], broj predstavke 30544/96, stavak 26., ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stavak 47.).

33. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, stavak 25. i dalje te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantica, u biti, u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je je isticala u postupku pred redovnim sudovima. Naime, predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je bio zahtjev tužiteljice da joj se prizna pravo posjeda i vlasništva na dijelu predmetnih nekretnina koje ona koristi nesmetano više od 20 godina. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelantica, iako koristi samo dio predmetnih nekretnina, upisana u katastru kao suposjednik (zajedno sa prednikom ostalih tuženih) na predmetnim nekretninama u cjelini. Upravo iz tog razloga, tužiteljica je pokrenula predmetni parnični postupak s ciljem usklađivanja posjedovnog i zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim-faktičkim stanjem. U svezi s tim, prvostupanjski sud je na opširan način raspravio pitanje zakonitosti u konkretnom slučaju kroz kronologiju stvarnog vlasničko-posjedovnog statusa predmetnih nekretnina. Posljedično činjeničnim utvrđenjima do kojih je došao na temelju tako provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da je apelantičin upis (su)posjeda na predmetnim nekretninama u cjelini (na temelju rješenja o nasljeđivanju) posljedica očigledne greške nastale 1967. godine prilikom aviosnimanja kada je došlo do pogrešnog upisa prava vlasništva i posjeda samo u korist prednika apelantice i ostalih tuženih (Stjepana Marasa), a ne i tužiteljičinog oca (Cvitana Marasa) kao jednakih zakonskih nasljednika njihovog oca (Joze Marasa), tj. prvobitnog vlasnika predmetnih nekretnina i tužiteljičinog djeda. Dakle, cijeneći utemeljenost tužbenog zahtjeva tužiteljice, iz obrazloženja osporene prvostupanjske odluke proizlazi da apelantica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe (članak 54. st. 1. i 2. ZPP), te da je dokazala primjenom pravila dokazivanja (čl. 7. i 123. ZPP) da je savjestan i zakonit posjednik dijela predmetnih nekretnina koje koristi više od 20 godina, odnosno da su u okolnostima konkretnog predmeta ispunjene zakonske pretpostavke da joj se prizna pravo vlasništva na dijelu predmetnih nekretnina dosjelošću (članak 32. stavak 1. ZVPO). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostupanjske proizlazi da udovoljavanje predmetnom tužbenom zahtjevu ni u kojem slučaju ne znači negiranje apelantičinih imovinskih prava kada je u pitanju dio predmetnih nekretnina koje ona koristi i uživa. Ovakvo pravno stajalište Općinskog suda potvrdio je i Kantonalni sud kada je u cijelosti prihvatio razloge koje je dao prvostupanjski sud glede utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva.

35. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantičinim tvrdnjama, smatra da je Općinski sud u osporenoj prvostupanjskoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge glede utemeljenosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene prvostupanjske presude Općinskog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to da na strani Općinskog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje konačno osporene odluke Kantonalnog suda, kojom je suštinski potvrđeno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, bez detaljnog obrazlaganja apelantičinih žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. svibnja 2017. godine, stavak 40.). Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantičinu štetu.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su Općinski sud i Kantonalni sud primijenili materijalno i procesno pravo u osporenim odlukama.

38. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4586/15 (A.M.) | Sudska praksa | Aktio