Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2469/15 (P. Š.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2469/15
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2469/15, rješavajući apelaciju Pere Šola, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Pere Šola podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Km 025925 14 Kmž 2 od 17. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Km 025925 14 Km2 od 3. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Pere Šola (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 15. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Km 025925 14 Kmž 2 od 17. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Km 025925 14 Km2 od 3. novembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 3. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. aprila 2017. godine, a Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo 17. aprila 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Tok postupka
5. Rješenjem sudije za maloljetnike Općinskog suda broj 068-0-KM-07-000016 od 10. decembra 2007. godine apelantu, protiv kojeg se po Zahtjevu za pokretanje pripremnog postupka Kantonalnog tužilaštva broj KTM-49/07 od 9. decembra 2007. godine vodio pripremni postupak pred tim sudom zbog postojanja osnova sumnje da je počinio produženo djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa čl. 28. i 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZFBiH), krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja iz člana 371. stav 1. KZFBiH i krivično djelo pripremanje krivičnog djela iz člana 339. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, određen je pritvor u trajanju od jednog mjeseca, s početkom od 7. decembra 2007. godine od 14.00 sati.
6. Kantonalno tužilaštvo je 11. januara 2008. godine Općinskom sudu podnijelo Zahtjev za pokretanje pripremnog postupka broj KTM-53/07 protiv apelanta zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. stav 2. KZFBiH i protiv M. B. zbog krivičnog djela pomaganja razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa članom 33. stav 2. KZFBiH.
7. Kantonalno tužilaštvo je Prijedlogom za izricanje kazne maloljetničkog zatvora broj T10 0 KTM 000091 07 od 7. juna 2011. godine predložilo da se apelantu i M. B. zbog počinjenih krivičnih djela izrekne kazna maloljetničkog zatvora.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 Km 007147 08 Km od 11. jula 2011. godine razdvojen je postupak protiv apelanta i M. B. jer je Presudom Općinskog suda broj 68 0 Km 007147 08 Km od 11. jula 2011. godine M. B. izrečena uvjetna osuda nakon što je priznao krivično djelo koje mu se stavljalo na teret.
9. Rješenjem Općinskog suda broj 068-0KM-07-000 024 od 28. jula 2011. godine obustavljen je pripremni postupak protiv apelanta za produženo djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa čl. 28. i 31. KZFBiH, krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja iz člana 371. stav 1. KZFBiH i krivično djelo pripremanje krivičnog djela iz člana 339. stav 1. u vezi sa članom 31.
KZFBiH.
10. Presudom Općinskog suda broj 68 0 Km 025925 13 Km od 30. januara 2014. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, čije su radnje izvršenja opisane u izreci te presude, pa mu je za to krivično djelo, primjenom člana 49, člana 50. stav 1. tačka a) i člana 62. istog zakona izrečena uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine s rokom provjere od tri godine. Istom presudom apelant je na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) obavezan i na plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 Km 0225925 14 Kmž od 15. septembra 2014. godine ukinuta je Presuda Općinskog suda broj 68 0 Km 025925 13 Km od 30. januara 2014. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.
12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prema izreci prvostepene presude apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, činjenično opisanog u izreci te presude. Dalje je navedeno da je za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH propisano da će se počinilac kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina, a da je odredbom člana 62. stav 5. KZFBiH propisano da se uvjetna osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora manja od jedne godine. Slijedom toga, s obzirom na zakonska pravila o granicama ublažavanja kazne, Kantonalni sud je zaključio da se uvjetna osuda ne može izreći za krivična djela za koja je kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od tri ili više godina (član 51. stav 1. tač. a) i b) KZFBiH). U konkretnom slučaju apelantu je za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, primjenom člana 49, člana 50. stav 1. tačka a), člana 51. stav 1. tačka b) i člana 62. KZFBiH izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine s rokom provjere od tri godine, pa je, prema ocjeni Kantonalnog suda, primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti, a što je za posljedicu imalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH.
Osporene presude
13. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 68 0 Km 025925 14 Km2 od 3. novembra 2014. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, čije su radnje izvršenja opisane u izreci te presude, pa mu je za to krivično djelo, primjenom člana 49. i člana 62. istog zakona, izrečena uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine s rokom provjere od tri godine. Istom presudom na osnovu člana 57. KZFBiH apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od jedan mjesec, a na osnovu člana 202. stav 1. ZKPFBiH apelant je obavezan i na plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala.
14. Iz obrazloženja presude proizlazi da su u toku dokaznog postupka pred Općinskim sudom provedeni dokazi optužbe i odbrane, da je ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti Općinski sud nesporno utvrdio da je apelant preduzeo radnje opisane u izreci presude, te da su se u ovim apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Između ostalog, saslušan je veći broj svjedoka, uključujući M. B., koji je prethodno priznao izvršenje krivičnog djela, te su njihovi iskazi dovedeni u vezu sa zapisnikom o uviđaju i fotodokumentacijom koju je sačinila PU Tomislavgrad. Utvrđeno je da je apelant 27. februara 2007. godine, u 10.58 sati, u Tomislavgradu, maskiran i naoružan s dva pištolja, i to pištoljem „Colt“ i plinskim pištoljem, koje mu je dao M. B., za izvršenje krivičnog djela, iz poslovnice UniCredit Zagrebačke banke, u namjeri stjecanja protivpravne imovinske koristi, bespravno uzeo i prisvojio novac u iznosu od 16.480,00 KM i 4.180,00 eura tako što je u banku ušao sa fantomkom na glavi, sa izrezima za oči i s tamnim sunčanim naočalama i uperenim pištoljem prema šalterima banke, te povikao: „Pljačka“ i pružio radnici banke bijelu vrećicu govoreći: „Daj“. Nakon toga je s novcem pobjegao van banke, sakrio se, pozvao M. B. da dođe po njega, a M. B. je došao i uzeo njegov ruksak i otišao, te sačekao apelanta pred kućom, pa su se obojica skrivali u kotlovnici centralnog grijanja koja se nalazi u sklopu kuće. U kotlovnici je apelant skinuo odjeću koju je imao na sebi, a novac i pištolje su sakrili u kotlovnici u jednu cijev za grijanje.
15. Obrazlažući odluku o krivičnopravnoj sankciji, Općinski sud je istakao da je apelant, koji je rođen 7. januara 1990. godine, bio izvršilac krivičnog djela razbojništva u dobi starijeg maloljetnika, te kako se kazniti može samo krivično odgovoran stariji maloljetnik koji je učinio krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna teža od pet godina, u konkretnom slučaju zbog punoljetstva navedene osobe nije se mogla primijeniti kazna maloljetničkog zatvora, već se morao primijeniti izuzetak koji se odnosi na punoljetnu osobu koja je u vrijeme suđenja navršila 21 godinu, pa je sud umjesto maloljetničkog zatvora mogao samo izreći zatvor ili uvjetnu osudu u skladu sa članom 104. KZFBiH. Općinski sud je dalje detaljno analizirao odredbe člana 104. KZFBiH, te čl. 50, 52. i 62. KZFBiH, te zaključio da je apelantu u konkretnom slučaju bilo moguće izreći uvjetnu osudu umjesto kazne maloljetničkog zatvora.
16. Na osnovu člana 57. KZFBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru po Rješenju Općinskog suda broj 068-0-Kpp-07-000016 od 10. decembra 2007. godine u trajanju od jednog mjeseca.
17. Presudu, kao i prethodnu prvostepenu presudu, donijela je sutkinja V. B.
18. Kantonalni sud je na sjednici vijeća održanoj 14. januara 2015. godine donio Presudu broj 68 0 Km 025925 14 Kmž 2 kojom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda broj 68 0 Km 025925 14 Km2 od 3. novembra 2014. godine. Pismeni otpravak presude je izrađen 17. marta 2015. godine.
19. U pogledu navoda o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka
b) zbog toga što se sudija nije izuzeo u postupku iako je predmet prvobitno zadužio kao sudija za maloljetnike, te da je bio upoznat s dokazima u predmetu, Kantonalni sud je naveo da iz stanja prvostepenog spisa ne proizlazi da je sudija bio upoznat sa dokazima kao sudija za maloljetnike.
20. U pogledu navoda o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. tačka
d) ZKPFBiH da je prvostepeni sud trebao obustaviti krivični postupak protiv apelanta budući da je počinio krivično djelo kao maloljetnik, a pokretanje postupka je protiv njega traženo u vrijeme kada je navršio 21 godinu života, istaknuto je da je nesumnjivo da je apelant počinio krivično djelo kao stariji maloljetnik, da je u vrijeme suđenja navršio 21 godinu života i da podliježe krivičnoj odgovornosti, te je zaključeno da su neosnovane žalbene tvrdnje da se prema njemu trebao obustaviti krivični postupak.
21. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovane apelantove žalbene tvrdnje da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH jer se prvostepena presuda zasniva na zapisniku o uviđaju, zapisniku o pretresu prostorija i fotodokumentaciji koje su prikupili i sačinili pripadnici PU Tomislavgrad, a da za navedene dokazne radnje nisu imali odobrenje nadležnog tužioca, niti su ga o tome obavijestili. Kantonalni sud je ukazao da prema odredbi člana 234. ZKPFBiH ovlašteno lice dužno je u slučaju opasnosti od odgode preduzeti prijeko potrebne radnje radi obavljanja zadataka bez naredbe tužioca, kao što je u konkretnom slučaju. Naime, o činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju tih radnji, te o predmetima koji su pronađeni, sastavljen je zapisnik, a što je sve u skladu s odredbama
ZKPFBiH.
22. Kantonalni sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio načelo in dubio pro reo iz člana 3. stav 2. ZKPFBiH jer je postojala sumnja u pogledu odlučne činjenice da je apelant bio ta osoba koja je navedenog dana bila u banci i da je u pogledu postojanja sumnje trebalo riješiti u apelantovu korist. U vezi s ovim apelantovim navodima, Kantonalni sud je istakao da prema odredbi člana 3. stav 2. ZKPFBiH sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Iz toga slijedi da se činjenice koje su in peius optuženog moraju utvrditi sa sigurnošću, tj. sud ne može sumnjati u njihovo postojanje jer bi se u suprotnom radilo o neutvrđenim činjenicama, što bi za posljedicu imalo povredu načela in dubio pro reo. Međutim, Kantonalni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju neosnovan apelantov prigovor da je povrijeđeno navedeno načelo jer iz obrazloženja prvostepene presude nesumnjivo proizlazi da nije bilo sumnje o postojanju odlučnih činjenica. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, dovodeći iskaz svjedoka M. B. u vezu s materijalnim dokazima (uvidom u fotodokumentaciju i dr.), utvrdio da je upravo apelant počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju nesumnjivo utvrdio odlučne činjenice koje su in peius apelanta, pa nije ni moglo doći do nepravilne primjene odredbe člana 3. stav 2. ZKPFBiH, odnosno do kršenja načela in dubio pro reo. S obzirom na navedeno, zaključeno je da nije došlo ni do bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) i člana 312. stav 2. ZKPFBiH.
23. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov žalbeni prigovor da je presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza koje je naveo i na koje se pozvao u prvostepenoj presudi, i to iskaza svjedoka M. B., R. P. i E. S., te materijalnih dokaza zapisnika o uviđaju PU Tomislavgrad od 27. februara 2007. godine, službene zabilješke PU Tomislavgrad, fotodokumentacije PU Tomislavgrad i drugih dokaza navedenih u prvostepenoj presudi izveo pravilan zaključak da je apelant na način i u vrijeme opisano kao u izreci pobijane presude počinio radnje za koje je proglašen krivim. S tim u vezi je navedeno da je svjedok R. P. u svom iskazu istakao kako je čuo da je pljačku izvršio apelant koji je više puta navraćao u njegov ugostiteljski objekt, dok je svjedok I. P., radnik PU Tomislavgrad, istakao da mu je apelant pokazivao mjesto pored Veterinarske stanice gdje se jedno vrijeme skrivao i da zna da je apelant priznao da je počinio krivično djelo u prostorijama PU Tomislavgrad pred svojim ocem. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o iskazima svjedoka po čuvenju, te da procesni zakon ne sadrži zabranu saslušanja svjedoka po čuvenju, osim u slučaju ako je u tom zakonu drugačije propisano, što znači da je van tih zabrana dozvoljeno ispitati i svjedoke kojima je nešto rečeno ili su nešto čuli. U prilog tome Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 95. stav 1. ZKPFBiH u kojoj je propisano da se kao svjedoci saslušavaju lica za koja postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavijesti o krivičnom djelu, počiniocu i drugim važnim okolnostima i da je očigledno da ta osoba koja ima takva saznanja mora svjedočiti, osim u slučaju ako je to u zakonu drugačije propisano, te da se sve izloženo odnosi i na svjedoke po čuvenju ili na dijelove iskaza svjedoka koji imaju i neka saznanja van svog neposrednog opažanja, a to su u konkretnom slučaju iskazi svjedoka R. P. i I. P. u kojima su se izjašnjavali o onome što su znali i o onome što su čuli. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, te zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, za koje je naveo jasne i argumentirane razloge koji opravdavaju pravilnost prihvaćanja pravne ocjene djela.
24. Također, ispitujući prvostepenu presudu u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji Kantonalni sud je, imajući u vidu okolnosti koje je prvostepeni sud utvrdio i naveo u obrazloženju svoje presude, ocijenio da je i odluka o krivičnopravnoj sankciji pravilna.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
26. U tom kontekstu apelant navodi da mu pred Općinskim sudom nije osigurano provođenje pravičnog suđenja u razumnom roku jer je postupak vođen sedam godina, a apelant niti jednom svojom radnjom nije utjecao na trajanje postupka.
27. Dalje je naveo da je u vrijeme vođenja postupka navršio 23 godine, a da je djelo izvršio kao maloljetna osoba, te da je postupak proveden po pravilima koja se odnose na punoljetne počinioce krivičnih djela. Prema apelantovom mišljenju, sud je zbog proteka vremena nakon učinjenja djela trebao obustaviti postupak prema apelantu. Također navodi da je u vrijeme donošenja osporenih odluka već bio na snazi Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u FBiH, pa su sudovi imali obavezu da postupak nastave prema tom zakonu, a navedeni zakon je ignoriran.
28. Zatim ističe da je sudija za maloljetnike u međuvremenu postao redovni sudija i donio osporenu prvostepenu presudu, a da su se u spisu nalazili dokazi koje je Kantonalno tužilaštvo dostavilo sudiji za maloljetnike, pa da je stoga sudija u prvostepenom postupku bio pristrasan u postupku ocjene provedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka.
29. Apelant smatra da se osporene presude zasnivaju i na nezakonitim dokazima: zapisniku o uviđaju, zapisniku o pretresu prostorija sestre drugooptuženog (koji je priznao izvršenje djela i svojim iskazom direktno teretio apelanta) i fotodokumentaciji, koje su prikupili i sačinili pripadnici PU Tomislavgrad, a da za navedene dokazne radnje nisu imali odobrenje nadležnog tužioca, niti su ga o tome obavijestili.
30. Također ističe da su u osporenim presudama izostali obrazloženje i valjani razlozi za opredjeljenje suda za kažnjavanje maloljetnika budući je krivičnopravna sankcija članom 104. stav
4. ZKPFBiH propisana kao izuzetak.
31. Konačno, navodi da je u postupku protiv njega prekršeno načelo in dubio pro reo budući da, kako smatra, nije dokazano da je počinio djelo za koje je proglašen krivim i osuđen.
32. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u tome što je Općinski sud, nakon što je Kantonalni sud ukinuo prvostepenu presudu, u ponovnom postupku ponovo donio presudu kojom je apelanta proglasio krivim i izrekao mu uvjetnu osudu.
b) Odgovor na apelaciju
33. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su naveli da je apelacija neosnovana, pozivajući se na obrazloženje presude Kantonalnog suda.
34. Općinski sud je kao odgovor na apelaciju dostavio izjašnjenje sudije V. B. u kojem je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo 11. januara 2008. godine podnijelo tom sudu zahtjev za pokretanje pripremnog postupka, te da je predmetom bio zadužen sudija za maloljetnike V. K. koji je i proveo pripremni postupak. Dalje je navedeno da sudija V. K., nakon provedenog pripremnog postupka (8. aprila 2008. godine), predmet nije dostavio Kantonalnom tužilaštvu za izricanje kazne maloljetničkog zatvora, te da je sutkinja V. B., po preuzimanju referata, predmetni spis 3. maja 2011. godine dostavila Kantonalnom tužilaštvu. Nadalje, navedeno je da se iz zapisnika sudije za maloljetnike vidi da sutkinja V. B. nije postupala kao sudija za maloljetnike i da nije bila upoznata s dokazima kao sudija za maloljetnike. Uz odgovor su priloženi zapisnici sa ročišta u pripremnom postupku od 16. januara 2008. godine, 5. februara 2008. godine, 19. marta 2008. godine i 8. aprila 2008. godine.
35. Također je istaknuto da su neosnovani apelantovi navodi da su sudovi trebali primijeniti Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u FBiH s obzirom da je ovaj Zakon objavljen u Službenim novinama 29. januara 2014. godine, da je određeno da stupa na snagu osam dana od dana objavljivanja, a da će se primjenjivati istekom godinu dana nakon stupanja na snagu, te da se navedeni zakon počeo primjenjivati 6. februara 2015. godine, a osporena prvostepena presuda je donijeta 3. novembra 2014. godine.
36. Konačno, istaknuto je da je Općinski sud osporenu presudu donio na osnovu izvedenih dokaza, jasno i detaljno obrazložio da je apelant na način i u vrijeme opisano kao u izreci osporene presude počinio radnje za koje je proglašen krivim, primjenjujući odredbe koje se odnose na punoljetne počinioce krivičnih djela, da presuda nije donijeta na osnovu nezakonitih dokaza, da sud nije bio pristrasan i pod utjecajem dokaza Kantonalnog tužilaštva.
37. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
38. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
Član 100.
Kazna maloljetničkog zatvora (1) Kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od jedne ni duža od deset godina, a izriče se na pune godine ili na pola godine.
(2) Pri odmjeravanju kazne starijem maloljetniku za krivično djelo sud ne može izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju dužem od kazne zatvora propisane za to krivično djelo, ali sud nije vezan za najmanju propisanu mjeru te kazne.
Član 104.
Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinila kao maloljetnici (1) Punoljetnoj osobi koja je navršila dvadeset jednu godinu života ne može se suditi za krivično djelo koje je učinila kao mlađi maloljetnik.
(2) Ako punoljetna osoba u vrijeme suđenja nije navršila dvadeset jednu godinu života može joj se suditi samo za krivična djela s propisanom kaznom zatvora težom od pet godina. Takvoj osobi sud može izreći samo odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru, s tim da će pri ocjeni hoće li izreći ovu mjeru sud uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog učinjenja, ponašanje učinitelja i svrhu te odgojne mjere.
(3) Punoljetnoj osobi može se za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik izreći odgovarajuća zavodska odgojna mjera, a pod uvjetima iz člana 100. (Kazna maloljetničkog zatvora) ovog zakona i kazna maloljetničkog zatvora.
Pri ocjeni hoće li i koju će od ovih sankcija izreći, sud će uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog učinjenja, ponašanje učinitelja, te svrhu koju treba postići ovim sankcijama.
(4) Izuzetno od odredbe stava 3. ovog člana, punoljetnoj osobi koja je u vrijeme suđenja navršila dvadeset jednu godinu života sud može umjesto kazne maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora ili uvjetnu osudu. Kazna zatvora izrečena u ovom slučaju ima u pogledu rehabilitacije, brisanja osude i pravnih posljedica osude isti pravni učinak kao i kazna maloljetničkog zatvora.
Član 289.
Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.
[...]
39. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Pravo na suđenje bez odlaganja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, [...] (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.
Član 15. stav 1.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 233.
Nadzor tužitelja nad radom ovlaštenih službenih osoba (1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina, ovlaštena službena osoba je dužna odmah obavijestiti tužitelja i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe učinitelj krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.
(2) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1. ovog člana, ovlaštena službena osoba dužna je u slučaju opasnosti od odlaganja preduzeti neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stava 1. ovog člana. Prilikom preduzimanja ovih radnji, ovlaštena službena osoba dužna je postupati po ovom zakonu. O svemu što je preduzeto ovlaštena službena osoba dužna je odmah obavijestiti tužitelja i dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.
Član 234.
Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza (1) Radi izvršenja zadataka iz člana 233. ovog zakona, ovlaštena službena osoba može: prikupljati potrebne izjave od osoba; izvršiti potreban pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljage; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja; preduzeti potrebne mjere u vezi s utvrđivanjem identiteta osoba i predmeta; raspisati potragu za osobom i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovorne osobe pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti sastavit će se zapisnik ili službena zabilješka.
[...] Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: [...]
b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
GLAVA XXVII - POSTUPAK PREMA MALOLJETNICIMA
Odjeljak 1. Opće odredbe Član 361.
Primjena drugih odredbi ovog zakona u postupku prema maloljetnicima (1) Odredbe ove glave primjenjuju se u postupku prema osobama koje su učinile krivično djelo kao maloljetnici, a u vrijeme pokretanja postupka, odnosno suđenja nisu navršile dvadeset jednu godinu života. Ostale odredbe ovog zakona primjenjuju se ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama ove glave.
Član 371.
Dužnost hitnog postupanja Organi koji učestvuju u postupku prema maloljetniku, kao i drugi organi i ustanove od kojih se traže obavještenja, izvještaji ili mišljenja dužni su najhitnije postupiti - kako bi se postupak što prije završio.
40. U Zakonu o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 7/14 – stupio na snagu 29. januara 2014. godine) relevantne odredbe glase:
Član 196.
Dosadašnji krivični postupci [...] (3) Ako je do stupanja na snagu ovog zakona donesena odluka protiv koje je prema odredbama Zakona o krivičnom postupku i drugim zakonskim propisima iz ove oblasti dozvoljen pravni lijek, a ta odluka nije dostavljena osobama koje imaju pravo na pravni lijek, ili ako je pravni lijek podnesen, ali o njemu još nije odlučeno - u pogledu prava na pravni lijek i postupak po pravnom lijeku primjenjuju se odredbe Zakona o krivičnom postupku.
Član 202.
Stupanje na snagu Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjivat će se istekom godine dana nakon stupanja na snagu.
VI. Dopustivost
41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 Km 025925 14 Kmž 2 od 17. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
45. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
48. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivična djela propisana zakonom i osuđen. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na osporene presude
49. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene presude, između ostalog, zasnovane na dokazima na kojima se, u smislu zakonskih odredaba, presuda ne može zasnovati, da je činjenično stanje utvrđeno proizvoljnom ocjenom dokaza, da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo koje se odnosi na krivične postupke protiv punoljetnih osoba koje su učinile krivična djela kao maloljetnici, te da mu nije sudio nepristrasan sud. Sve navedeno je, prema apelantovom mišljenju, dovelo do toga da mu je povrijeđeno i načelo in dubio pro reo.
50. U vezi s apelantovim navodima da nije imao mogućnost da o njegovoj krivičnoj optužbi odluči nepristrasan sud jer je osporenu prvostepenu presudu donijela ista sutkinja Općinskog suda koja je u predmetnom krivičnom postupku, kako apelant navodi, postupala kao sudija za maloljetnike, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da puka činjenica kako je raspravni sudija donio prethodne odluke u vezi s istim krivičnim djelom ne može se sama po sebi smatrati da opravdava strah u pogledu njegove nepristrasnosti (vidi Hauschildt protiv Danske, 24. maj 1989. godine, § 50, serija A, broj 154. i Romero Martin protiv Španije (odl.), broj 32045/03, 12. juni 2006. godine). Osim toga, u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz odgovora Općinskog suda i zapisnika sa ročišta u pripremnom postupku, koji su dostavljeni Ustavnom sudu uz odgovor na apelaciju, sudija za maloljetnike koji je vodio i dovršio pripremni postupak je bio V. K., a osporenu prvostepenu presudu je donijela sutkinja V. B. Stoga, Ustavni sud ne nalazi konkretne razloge da su apelantovi navodi o pristrasnosti suda osnovani, niti tako proizlazi iz osporenih presuda.
51. U vezi s apelantovim navodima da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
52. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
53. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove tvrdnje da su zapisnik o uviđaju, zapisnik o pretresu prostorija i fotodokumentacija koje su prikupili i sačinili pripadnici PU Tomislavgrad, bez naredbe nadležnog tužioca, nezakoniti dokazi. Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja Kantonalnog suda, navedene radnje su preduzete u skladu s odredbama čl. 233. i 234. ZKPFBiH kojima je propisano da je ovlašteno lice dužno u slučaju opasnosti od odgađanja preduzeti neophodne radnje radi obavljanja zadataka bez naredbe tužioca, te da sastavi zapisnik ili službenu zabilješku, kao što je u konkretnom slučaju.
54. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da su sudovi proizvoljno ocijenili iskaze saslušanih svjedoka, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
55. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
56. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka pred Općinskim sudom provedeni dokazi koje su predložili odbrana i Kantonalno tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Općinski sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Obrazlažući odluku o krivičnopravnoj sankciji Općinski sud je detaljno analizirao odredbe člana 104. KZFBiH, te čl. 50, 52. i 62. KZFBiH, te zaključio da je apelantu koji je krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. KZFBiH počinio kao maloljetnik, a u vrijeme suđenja je navršio 23 godine, bilo moguće izreći uvjetnu osudu umjesto kazne maloljetničkog zatvora, a Ustavni sud ovakav zaključak ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da su neosnovani apelantovi navodi da su sudovi u njegovom slučaju trebali primijeniti Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u FBiH koji je stupio na snagu 29. januara 2014. godine. Naime, odredbom člana 202. navedenog zakona je propisano da će se zakon primjenjivat istekom godine dana nakon stupanja na snagu, dakle 29. januara 2015. godine, a postupak je pravomoćno okončan osporenom presudom Kantonalnog suda koja je donesena na sjednici vijeća tog suda 14. januara 2015. godine, dakle prije nego što se Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku u FBiH počeo primjenjivati.
57. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da procjena dokaza Općinskog suda, a koje je potvrdio i Kantonalni sud, nije bila proizvoljna. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.
58. Konačno, imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o načelu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti.
U odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku
59. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Relevantna načela
60. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka, bez obzira na to da li se radi o odlučivanju o postojanju krivičnih optužbi ili građanskom pravu, mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
61. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Određivanje početka relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138, te Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba).
62. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18). Najzad, ukoliko je u vrijeme podnošenja aplikacije Evropskom sudu postupak pred nacionalnim sudovima još uvijek u toku, zahtjevi suđenja u razumnom roku moraju biti ispunjeni sve dok ne bude donijeta odluka pred nacionalnim sudom (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, A 8 [1968]; 1 EHRR 313 i Nibbio protiv Italije, A 228-A [1992]).
63. Rukovodeći se navedenim načelima, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju početak relevantnog perioda vezuje za apelantovo lišenje slobode, tj. 7. decembar 2007. godine kao trenutak kada je apelant, kako to proizlazi iz rješenja o određivanju pritvora apelantu od 10. decembra 2007. godine, jer je apelant tada saznao da Kantonalno tužilaštvo preduzima radnje zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivična djela zbog kojih je vođen krivični postupak protiv njega. Krivični postupak protiv apelanta okončan je presudom Kantonalnog suda koja je donijeta 14. januara 2015. godine i izrađena 17. marta 2015. godine, a kojom je potvrđena presuda Općinskog suda od 3. novembra 2014. godine.
64. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje na to da se, iako je odluka kojom je odlučeno o krivičnoj optužbi protiv apelanta donijeta 14. januara 2015. godine, okončanje neizvjesnosti u kojoj se apelant nalazio vezuje za trenutak kada je on za tu odluku saznao, tj. za 2. april 2015. godine, pa Ustavni sud taj datum prihvaća kao kraj relevantnog perioda. Stoga proizlazi da je relevantni period u konkretnom slučaju trajao sedam godina i četiri mjeseca.
Analiza razumnosti trajanja postupka
65. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu može se zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom predmetu koji je pokretao relativno složena pitanja kako činjenično tako i pravno. Naime, kako proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Kantonalno tužilaštvo je prvobitno podnijelo zahtjev za pokretanje pripremnog postupka protiv apelanta, te je nakon toga podnijelo novi prijedlog kojim je obuhvatilo i saoptuženog M. B. Nakon što je M. B. priznao krivično djelo koje mu se stavljalo na teret došlo je do razdvajanja postupka između apelanta i M. B. Kantonalni sud je također ukinuo presudu Općinskog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje, a radi pravilne primjene prava. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu.
66. Dalje, sljedeći kriterij koji je potrebno ispitati je ponašanje stranaka u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između tih načela ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, Presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).
67. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju, kako je to prethodno navedeno, radilo o predmetu koji je relativno složen, te da je, na dužinu postupka utjecala činjenica da je postupak koji je prvobitno pokrenut samo protiv apelanta proširen i na saoptuženog M. B., da bi u kasnijem toku postupka došlo do razdvajanja postupka protiv apelanta i M. B. (koji je u odnosu na tog optuženog okončan donošenjem presude od 11. jula 2011. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u nastavku postupka protiv apelanta prvobitno donesena prvostepena presuda od 30. januara 2014. godine bila ukinuta i predmet vraćan na ponovni postupak kako bi se u ponovnom postupku razjasnila sva relevantna činjenična i pravna pitanja radi donošenja pravilne odluke o krivičnoj optužbi protiv apelanta, a iz činjenica predmeta proizlazi da su obje odluke u ponovnom postupku donesene u roku od četiri mjeseca. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u toku trajanja postupka protiv apelanta redovni sudovi donijeli sedam odluka.
68. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra nespornim apelantov interes da postupak bude brz kako bi se okončala neizvjesnost u pogledu krivične optužbe protiv njega. Međutim, imajući u vidu da apelant ne trpi značajne posljedice vođenja postupka (ne radi se o licu lišenom slobode), kao i da su redovni sudovi u specifičnim činjenicama ovog predmeta ipak u relativno primjerenim rokovima preduzimali radnje iz svoje nadležnosti, Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima preteže interes za pravilnim administriranjem pravde.
69. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
70. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, kao i njihova pouzdanost i istinitost, te o kojima apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava i da ih osporava nije bio pravičan, pri čemu nema ni kršenja prava na suđenje u razumnom roku kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je postupanjem suda narušena ravnoteža između načela da postupak bude brz i pravilnog administriranja pravde.
71. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman