Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4005/15 (S. K.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Stanovi JNA
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4005/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4005/15, rješavajući apelaciju Signete Kitanovski, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Signete Kitanovski podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 027468 14 Rev od 9. juna 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 027468 13 Gž od 19. marta 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 027468 10 P od 17. maja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Signeta Kitanovski (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 21. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 027468 14 Rev od 9. juna 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 027468 13 Gž od 19. marta 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 17 0 P 027468 10 P od 17. maja 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, tuženih Federacije Bosne i Hercegovine (za bivše FMO), koju zastupa federalni pravobranilac, i Joce Kitanovskog (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) i umješača na strani prvotužene Rasima Gorinjca (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 9. avgusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i prvotužena dostavili su odgovore na apelaciju 16, 17, 23. i 24. avgusta 2017. godine. Drugotuženi i umješač nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda broj 17 0 P 027468 10 P od 17. maja 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da apelantkinji kao jedinom nosiocu stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Bihaću, bliže opisanom u izreci presude, pripada pravo na otkup predmetnog stana i da se naloži prvotuženoj da sa apelantkinjom zaključi ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, te da će, ukoliko prvotužena ne zaključi ovakav ugovor sa apelantkinjom, presuda suda zamijeniti ugovor a a na osnovu koje će se evidentirati pravo svojine na stanu polaganjem presude u knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Opštinskog suda, kao i da se tuženi obavežu da apelantkinji naknade troškove parničnog postupka. Stavom drugim izreke prvostepene presude protivtužba prvotužene je povučena. Stavom trećim izreke prvostepene presude apelantkinja je obavezana da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.310,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je u toku postupka prvostepeni sud utvrdio da je drugotuženom-apelantkinjinom suprugu rješenjem Komande Garnizona od 27. juna 1986. godine, kao i članovima njegove porodice dodijeljen predmetni stan na korišćenje, te da se nakon zaključenja ugovora o korišćenju stana drugotuženi sa porodicom uselio u predmetni stan.

7. Dalje je navedeno da je drugotuženi predmetni stan 26. marta 1992. godine napustio, kao i Bihać i otišao u Republiku Makedoniju, gdje je ostao u Armiji Republike Makedonije. Istaknuto je da je rješenjem stambene komisije VP Ohrid dobio na korišćenje novi stan za sebe i članove svoje porodice. Ukazano je da je 4. decembra 1996. godine zaključio ugovor o korišćenju stana a potom i ugovor o kupoprodaji stana u Republici Makedoniji 23. decembra 1999. godine.

8. Takođe je utvrđeno da je rješenjem nadležnog vojnog organa od 23. juna 1996. godine predmetni stan u Bihaću proglašen napuštenim, te da nosiocu stanarskog prava, tj. drugotuženom prestaje stanarsko pravo nakon čega je predmetni stan dodijeljen na korišćenje umješaču rješenjem Zajedničke komande Vojske FBiH od 22. decembra 2005. godine.

9. U odnosu na apelantkinjine navode da je živjela u predmetnom stanu za vrijeme rata, prvostepeni sud je naveo da sud nije prihvatio iskaze svjedoka kao tačne na navedene okolnosti, budući da su iskazi svjedoka u suprotnosti sa materijalnim ispravama, a i svjedoci su dali kontradiktorne izjave kako u odnosu na svoje iskaze, tako i u odnosu na apelantkinjine iskaze prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke. Stoga je, u smislu člana 123 u vezi sa članom 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud zaključio da apelantkinja nije dokazala da je živjela u predmetnom stanu cijeli rat i poslije rata budući da je teret dokaza bio na apelantkinji.

10. U odnosu na činjenicu da je apelantkinjin suprug predmetni stan otkupio prije rata, ukazano je da je nesporno da drugotuženi nije zaključio kupoprodajni ugovor sa nadležnim organom, ali da apelantkinja i njen suprug tvrde da su uplatili pretežan iznos cijene stana i to dokazuju uplatnicom na iznos od 340.000,00 dinara. Međutim, pošto ne postoji ugovor o otkupu stana, navedena uplata, po mišljenju prvostepenog suda, nije imala pravni osnov, pa je, u smislu čl. 123 i 126 ZPP, zaključeno da apelantkinja nije dokazala da je predmetni stan otkupila zajedno sa svojim suprugom prije rata. Dalje je navedeno da, sve i da je navedeni stan otkupljen, Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) je propisao u članu 39a) da nosiocu stanarskog prava koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39 stav 1 citiranog zakona a koji je napustio stan u FBiH i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u FBiH, te nema pravo na upis prava svojine na tom stanu.

11. Prvostepeni sud, nakon ocjene sprovedenih dokaza, nije prihvatio kao tačne apelantkinjine tvrdnje da je ostala u predmetnom stanu nakon što ga je drugotuženi napustio. Stoga, uzimajući u obzir činjenicu da je drugotuženi u Republici Makedoniji dobio drugi stan i za članove svoje porodice-apelantkinju i njihovu zajedničku djecu, prvostepeni sud je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev smatrajući da nije osnovan u smislu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

12. Protiv prvostepene presude apelantkinja i umješač su podnijeli žalbe koje je Kantonalni sud Presudom broj 17 0 P 027468 13 Gž od 19. marta 2014. godine odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom odbijeni su zahtjevi apelantkinje za naknadu troškova žalbenog postupka i umješača za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 1.053,00 KM.

13. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je drugostepeni sud prihvatio iznesene činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda.

14. U odnosu na apelantkinjine tvrdnje da je ona ostala u predmetnom stanu nakon što je stan napustio drugotuženi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, u skladu sa članom 123 ZPP, apelantkinja nije dokazala ove svoje tvrdnje, odnosno da je predmetni stan koristila do 2010. godine, kada je bila deložirana iz stana. Ukazano je da je ovakvom zaključku prvostepenog suda prethodila ocjena izvedenih dokaza a posebno izjava apelantkinje saslušane u svojstvu parnične stranke i izjave saslušanih svjedoka koje dokaze je prvostepeni sud ocijenio u skladu sa članom 8 ZPP o čemu je dao valjane razloge.

15. Protiv drugostepene presude apelantkinja je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 17 0 P 027468 14 Rev od 9. juna 2015. godine odbio kao neosnovanu.

16. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je neprihvatljiv apelantkinjin prigovor da nižestepeni sudovi nisu pravilno i u skladu sa članom 8 ZPP ocijenili sprovedene dokaze. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je osnovano zaključio da je prvostepeni sud, pravilno primjenjujući odredbu člana 8 ZPP, savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Istaknuto je da slobodnoj ocjeni dokaza od suda apelantkinja ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu sprovedenih dokaza koji u sebi uključuje prigovore činjenične prirode budući da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešnog ili nepotpunog činjeničnog stanja (član 240 stav 2 ZPP). Zbog toga su, po apelantkinjinom mišljenju, irelevantni činjenični prigovori apelantkinje koji se svode na njene tvrdnje da je bila u posjedu stana kada je stan rješenjem Uprave za kadrovske i pravne poslove Generalštaba Armije - Odsjeka vojno-stambenog fonda od 23. juna 1996. godine proglašen napuštenim, te da joj to rješenje nikada nije dostavljeno.

17. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantkinjini navodi da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

18. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelantkinja nije dokazala da je, nakon što je drugotuženi napustio predmetni stan 26. marta 1992. godine, ostala u stanu i koristila ga sve do 2010. godine. Nadalje je ukazano da je drugotuženi u Republici Makedoniji dobio drugi stan za sebe i za članove svoje porodice-apelantkinju i njihovu zajedničku djecu zbog čega je, po ocjeni revizijskog suda, pravilan stav nižestepenih sudova kada smatraju da apelantkinjin tužbeni zahtjev nije osnovan shodno odredbama Zakona o prodaji stanova. Zbog navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantkinja ne ispunjava uslove za otkup stana ni shodno odredbi člana 39e. citiranog zakona kojom je regulisana navedena pravna situacija za vojne stanove.

19. Ukazano je da, prema utvrđenjima nižestepenih sudova za koje je vezan i revizijski sud, proizilazi da apelantkinja nije dokazala da je nastavila koristiti predmetni stan nakon što je njen suprug-drugotuženi napustio stan 26. juna 1992. godine. Zbog navedenog su, po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovane i apelantkinjine tvrdnje da je drugostepenom presudom povrijeđeno i njeno pravo na dom zaštićeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). IV.Apelacija

I. Navodi iz apelacije

20. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da nikada nije izgubila vezu sa predmetnim stanom, jer je u njemu živjela nakon odlaska drugotuženog, te da je iz stana deložirana 2010. godine. Ističe da stan koji je drugotuženi dobio od vojno-stambenog fonda u Republici Makedoniji ima kvadraturu 23 m2, te da je nastao pretvaranjem zajedničkih prostorija stambene zgrade (kotlovnica) u stan. Stoga se, po apelantkinjinom mišljenju, u tim okolnostima ne može govoriti da je njen suprug u drugoj državi riješio stambeno pitanje. Pri tome ističe da predmetni stan u Bihaću ima kvadraturu 55 m2. Ukazuje na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donesene u predmetima Đokić protiv Bosne i Hercegovine i Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci revizionog suda obrazloženo zbog čega je apelantkinjina revizija neosnovana, odnosno da su pravilne i zakonite odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. Istaknuto je da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja ustavnih prava apelantkinje na koja ukazuje u apelaciji.

22. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod obrazloženja osporene drugostepene presude, te da predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Opštinski sud je naveo da u osporenoj odluci prvostepenog suda činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno, niti je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Takođe, smatra da osporenom prvostepenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelantkinje na koja ukazuje u apelaciji.

24. Tužena je navela da apelantkinja i njen suprug nisu nadležnom organu Vlade FBiH podnijeli zahtjev za izdavanje naloga za upis prava svojine na stanu, ni zahtjev za kupovinu stana na kojem postoji stanarsko pravo, što je, prema odredbama člana 39d. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, bio uslov za pokretanje postupka kod nadležnog suda. Ukazano je da, prema odredbama člana 39d. citiranog zakona, lice koje ne ostvari pravo kod Vlade FBiH iz navedenog zakona može pokrenuti postupak kod nadležnog suda. Pri tome je navedeno da apelantkinjin suprug nije sa bivšom državom SFRJ-SSNO zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji-otkupu stana, kako je propisano odredbama člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a što je na nesumnjiv način utvrđeno u predmetnom sudskom postupku, te da stoga predmetni stan ne predstavlja apelantkinjinu imovinu.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06.

aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, sticanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korišćenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16.

januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovin“.

e

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 027468 14 Rev od 9. juna 2015 godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 23. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava na otkup vojnog stana, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Apelantkinja ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja u predmetnom postupku tražila da joj se kao jedinom nosiocu stanarskog prava prizna pravo na otkup predmetnog stana, te da se prvotuženoj naloži da sa njom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na osnovu kojeg će se u odgovarajućoj evidenciji nekretnina uknjižiti kao apelantkinjino pravo svojine na tom stanu. U apelaciji apelantkinja se poziva na odluke Evropskog suda donesene u predmetima Đokić protiv Bosne i Hercegovine i Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine smatrajući da se stavovi iz navedenih odluka mogu primijeniti u njenom predmetu.

38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se u nizu predmeta protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud bavio pitanjem tzv. vojnih stanova i nemogućnošću lica koja su na ovim stanovima imala stanarska prava, odnosno prije rata zaključene ugovore o njihovom otkupu, da ih vrate u posjed, odnosno da se uknjiže kao njihovi vlasnici na osnovu zaključenih ugovora (vidi, Evropski sud, Đokić protiv BiH, presuda od 27. maja 2010. godine, Mago i drugi protiv BiH, presuda od 3. maja 2012. godine, Ćaldović i drugi protiv BiH, Odluka o dopustivosti od 4. novembra 2014. godine, Mandić i drugi protiv BiH, Odluka o dopustivosti od 27. maja 2014. godine, Aleksić protiv BiH, Odluka o dopustivosti od 3. februara 2015. godine).

39. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u nizu predmeta u kojim je pokrenuto pitanje tzv. vojnih stanova i nemogućnost lica koja su na ovim stanovima imala stanarska prava, odnosno prije rata zaključene ugovore o njihovom otkupu, da ih vrate u posjed, odnosno da se uknjiže kao njihovi vlasnici na osnovu zaključenih ugovora, slijedio navedena stajališta Evropskog suda (vidi, Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1207/08 od 23. novembra 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1370/08 od 23. novembra 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1022/08 od 23. novembra 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5883/10 od 23. novembra 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2341/10 od 12. juna 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

40. U svim pobrojanim predmetima, ocjenjujući jesu li aplikanti/apelanti žrtve kršenja prava na imovinu, bez obzira na to je li se radilo o aplikantima/apelantima koji su bili samo nosioci stanarskog prava na vojnom stanu, ili su prije rata već zaključili ugovore o otkupu vojnog stana, Evropski sud i Ustavni sud su ocijenili činjenicu da li su lica koja su u pitanju stekla ili nisu stekla ekvivalentno pravo u Republici Srbiji ili nekoj od bivših republika SFRJ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 867/14 od 19. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , stav 54).

41. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno utvrdili da apelantkinja nije, u smislu pravila o teretu dokazivanja, dokazala da je nakon odlaska drugotuženog u Republiku Makedoniju ostala da živi u predmetnom stanu do 2010. godine, kako je tvrdila. Takođe, Ustavni sud primjećuje da sprovedenim dokazima apelantkinja nije dokazala ni činjenicu da je njen suprug imao zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. O svemu navedenom redovni sudovi su u osporenim odlukama dali veoma jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud ukazuje da apelantkinja ni uz apelaciju nije pružila Ustavnom sudu bilo kakav dokaz iz kojeg bi se jasno moglo zaključiti da je ona 2010. godine deložirana iz predmetnog stana, kako ona to tvrdi i u apelaciji.

42. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelantkinjin suprug-drugotuženi iz istog vojno-stambenog fonda bivše SSNO u Republici Makedoniji (stambena komisija VP Ohrid) dobio na korišćenje novi vojni stan za sebe i članove svoje porodice među kojima je i apelantkinja, te da je kasnije taj stan i otkupio. Dakle, proizilazi da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelantkinjin suprug iz vojno-stambenog fonda u Republici Makedoniji ostvario pravo na otkup vojnog stana. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje na malu kvadraturu stana u Republici Makedoniji. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, takvi apelantkinjini navodi su irelevantni imajući u vidu da je apelantkinjin suprug stan u Republici Makedoniji dobrovoljno otkupio, te na taj način ostvario pravo na otkup vojnog stana, u smislu člana 39e) Zakona o prodaji stanova, od „novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ“. Stoga, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je apelantkinja kao član porodičnog domaćinstva svog supruga stekla ekvivalentno pravo na otkup stana u Republici Makedoniji bez obzira na njene tvrdnje o maloj kvadraturi tog stana. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, u ovakvim okolnostima nema proizvoljnosti u stavu redovnih sudova prema kojem apelantkinja ne ispunjava uslove za otkup predmetnog stana u Bihaću u smislu odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Slijedom navedenog, suprotno apelantkinjinim navodima, na apelantkinju se u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksa iz predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine budući da ona u predmetnom postupku nije dokazala da njen suprug ima punovažan kupoprodajni ugovor za predmetni stan u Bihaću, a ni praksa iz predmeta Mago i drugi budući da je nesporno da je apelantkinjin suprug, čiji je ona član porodičnog domaćinstva, stekao stanarsko pravo na stanu u Republici Makedoniji, koji je kasnije svojom voljom i otkupio. Prema tome, apelantkinja u takvoj situaciji nije mogla tražiti i otkup predmetnog stana u Bihaću kada je znala da je to pravo već ostvario njen suprug u Republici Makedoniji, te da je ona član njegovog porodičnog domaćinstva.

43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

44. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasne razloge.

46. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4005/15 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio