Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4877/17 (A. J.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4877/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4877/17, rješavajući apelaciju Ankice Jeličić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ankica Jeličić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 176172 17 Gž 3 od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ankica Jeličić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 176172 17 Gž 3 od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 176172 16 P 2 od 8. marta 2017. godine kojim je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženi (D. M.) ometao apelantkinju u zadnjem mirnom posjedu parcele zemljišta (k.č. 272/5) u periodu od 9. septembra 2013. do 12. septembra 2013. godine na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude, te da mu se naloži da uspostavi stanje posjeda kakvo je bilo u vrijeme smetanja posjeda i da mu se zabrani da ubuduće vrši takvo ili slično smetanje posjeda apelantkinje.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelantkinja tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da ju je tuženi ometao u zadnjem mirnom posjedu na predmetnoj parceli i to tako što je u spornom vremenskom periodu odsjekao ubetonirane metalne stubove i poskidao daske od ograde koja je podignuta na betonskom temelju između apelantkinjine parcele i parcele tuženog (k.č. br. 272/23) i polupao betonski temelj od ograde, te da je iščupao iz zemlje na apelantkinjinoj parceli deset stabala čempresa i jedno stablo oraha, a nakon toga u unutrašnjosti od oko jedan metar apelantkinjine parcele, čitavom dužinom izbetonirao betonsku ogradu (dimenzije preciznije navedene u izreci prvostepene odluke). Dalje, Okružni sud je naveo da tuženi, tokom cijelog postupka, tvrdi da je prvobitna ograda porušena i izgrađena nova ograda (prvostepeni sud je naveo da je tuženi priznao da je porušio staru ogradu i izgradio novu) i to na parceli koju on drži u posjedu (k.č. br. 272/23). Shodno tome, Okružni sud je ukazao da u odnosu na smetanje posjeda, odnosno da li je ono izvršeno na način kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu, apelantkinja takvu činjenicu nije dokazala. Imajući u vidu da je apelantkinja tražila da se utvrdi da ju je tuženi ometao u zadnjem mirnom posjedu parcele k.č. br. 272/5 na način preciznije naveden u izreci prvostepene odluke, Okružni sud je ukazao da apelantkinja tokom postupka nije dokazala takvu činjenicu, a što je bila njena obaveza shodno odredbama člana 313. stav 5. Zakona o stvarnim pravima, u vezi sa čl. 7, 102. i 123. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je istakao da je bilo potrebno provesti vještačenje po vještaku geodetske struke, pa bi se samo iz takvog dokaznog sredstva mogla utvrditi relevantna činjenica sporna među strankama, iz razloga što se radi o utvrđenju činjenice za koju je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da su bez uticaja apelantkinjini žalbeni navodi u pogledu utvrđenja činjenice mirne državine posjeda, kao i ostali žalbeni navodi, iz razloga što je apelantkinja propustila da utvrdi pravno bitnu činjenicu smetanja posjeda, kako je to opisano u tužbenom zahtjevu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno utvrđene činjenice i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4877/17 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio