Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1664/15 („Mack“ d.o.o iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Apelacija preuranjena
  • Porez
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1664/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1664/15, rješavajući apelaciju „Mack“ d.o.o, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tač. l) i m), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija „Mack“ d.o.o. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 028110 14 Rev od 14. januara 2015.

godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 96 0 Ps 028110 13 Pž od 29. januara 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta broj 96 0 Ps 028110 11 Ps od 15. marta 2013. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mack“ d.o.o.

podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 96 0 U 068724 14 Už od 17. juna 2015. godine zbog toga što je apelacija preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mack“ d.o.o podnesena protiv Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 091264 15 U od 6. oktobra 2016.

godine zbog toga što je apelacija preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mack“ d.o.o.

podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. decembra 2014. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Mack“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), koga zastupa zakonski zastupnik Drago Broćilo, podnio je 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Ps 028110 14 Rev od 14. januara 2015. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 Ps 028110 13 Pž od 29. januara 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 028110 11 Ps od 15. marta 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. marta 2016. godine, te osporio Presudu Apelacionog suda broj 96 0 U 068724 14 Už od 17. juna 2015. godine, kao i Presudu Apelacionog suda broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. decembra 2014. godine. Apelant je 16. januara 2017. godine dopunio apelaciju, te osporio Presudu Osnovnog suda broj 96 0 U 091264 15 U od 6. oktobra 2016. godine. Apelant je 22. novembra 2017. godine dopunio apelaciju na način što je dostavio mišljenje Skupštinske komisije Brčko Distrikta BiH za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda broj 01.5-05-1126/17 od 20. novembra 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Apelacionog suda, kao i od Brčko Distrikta, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Apelacioni sud je 8. juna 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, tuženi 2. juna 2017. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Razni raniji postupci koji se navode radi razjašnjenja navoda o učešću istih sudija prilikom odlučivanja o izjavljenim pravnim lijekovima

4. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 068724 13 U od 7. oktobra 2014. godine, koju je donijela sudija Mirela Azapović, odbijena je apelantova tužba u vezi sa blokadom apelantovog žiro računa koja je podnesena radi poništenja Rješenja Apelacione komisije - Kancelarija gradonačelnika Brčko Distrikta (u daljem tekstu: Apelaciona komisija) broj UP-II-14-000079/13 od 30. jula 2013. godine. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 068724 14 Už od 17. juna 2015. godine, koja je donesena u vijeću sastavljenom od sudije Ilje Klaić, kao predsjednika vijeća, Ruže Gligorević i Dragane Tešić, kao članova vijeća, apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.

5. Nadalje, Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 091264 15 U od 6. oktobra 2016. godine, koju je donijela sudija Mirela Azapović, poništeno je Rješenje Apelacione komisija broj UP-II-14-000061/15 od 7. avgusta 2015. godine i Rješenje Direkcije za finansije - Poreske uprave Brčko Distrikta broj UP-I-14.8-04.3-5152/15 od 14. juna 2015. godine u vezi sa apelantovom registracijom, odnosno promjenom adrese sjedišta firme, te predmet vraćen tuženom na ponovno odlučivanje. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 091264 17 Už od 23. februara 2017. godine, koju je donijelo vijeće sastavljeno od sudije Dragane Tešić, kao predsjednika vijeća, Ruže Gligorević i Ilje Klaić, kao članova vijeća, žalba tužene Apelacione komisije je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

6. Takođe, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu 23. juna 2016. godine radi poništenja rješenja o prinudnoj naplati akciza protiv tužene Apelacione komisije - Kancelarija gradonačelnika Brčko Distrikta radi poništenja Rješenja tužene broj UP- II-14-000047/16 od 14. juna 2016. godine s ciljem prinudne naplate. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta broj 96 0 U 098190 16 U od 13. jula 2017. godine, koju je donijela sudija Mirela Azapović, uvažena je apelantova tužba, poništeno navedeno rješenje i predmet vraćen tuženoj na ponovno odlučivanje.

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 070181 13 U od 21. oktobra 2014. godine, koju je donijela sudija Mirela Azapović, apelantova tužba kojom je traženo poništenje Rješenja tužene broj UP-II-14-000114/13 od 3. septembra 2013. godine o postupku brisanja apelanta iz registra poreskih obveznika je odbijena. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. decembra 2014. godine, koju je donijelo vijeće sastavljeno od sudije Maide Kovačević, kao predsjednika vijeća, Josipe Lucić i Ruže Gligorević, kao članova vijeća, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Presude u vezi sa naknadom štete koje se osporavaju apelacijom

8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 028110 11 Ps od 15. marta 2013. godine, koju je donijela sudija Aleksandra Obradović, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev radi naknade štete (obične štete i izmakle dobiti) koju je apelant tražio od tuženog na način i u iznosima navedenim u dispozitivu prvostepene presude. Odbijen je, takođe, i dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se „obavezuje tuženi Brčko Distrikt BiH da apelantu na ime obične štete isplati iznos od 28. 510,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 17. juna 2003. godine, pa do konačne isplate. Odbijen je i tužbeni zahjev da tuženi naknadi apelantu troškove postupka u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja“.

9. Apelant je u tužbenom zahtjevu tvrdio da je nezakonitim postupanjem organa Brčko Distrikta, blokadom njegovih transakcionih računa i izuzimanjem poslovne dokumentacije spriječen da obavlja djelatnosti (jer mu je porez na promet „neosnovano obračunat pošto je pravosnažno oslobođen“) zbog čega mu je nastupila šteta u vidu izmakle koristi u iznosu konačno opredijeljenom podneskom od 17. oktobra 2012. godine, navodeći da je krivični postupak protiv apelantovog zakonskog zastupnika, zbog utaje poreza, okončan oslobađajućom presudom.

10. U konkretnom predmetu je sproveden obiman dokazni postupak u kojem je, kako je utvrdio Osnovni sud, zaključeno da apelantovo traženje nije osnovano. Prije svega, Osnovni sud je ocijenio da su neosnovane apelantove tvrdnje da je nezakonitim postupanjem organa tuženog, odnosno inspektora Poreske uprave Brčko Distrikta, izuzimana dokumentacija od apelanta, jer apelant pogrešno smatra da je ova dokumentacija izuzimana radi pokretanja krivičnog postupka koji je okončan oslobađajućom presudom. Kako je u toku postupka utvrđeno, inspektori Poreske uprave su u više navrata izuzimali apelantovu poslovnu dokumentaciju koju su vraćali, zatim su izuzimali drugu, a što je rezultiralo utvrđivanjem akontacija poreza na promet proizvoda i usluga u iznosu od 573.663,00 KM, koji apelant u zakonskom roku nije izmirio, pa je, u skladu sa odredbom člana 30 stav 2 i člana 45 Zakona o Poreskoj upravi Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 3/02, 42/04, 8/06, 3/07, 19/07, 2/08 i 6/13), člana 37 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga u prometu, te odredaba čl. 9 do 18 Zakona o finansijskoj policiji, donio rješenje o obustavi transakcija putem apelantovog računa.

11. Kako dalje navodi Osnovni sud, apelantu je Rješenjem Poreske uprave broj 02/2- 456.1/2-2027-08/04 od 11. oktobra 2004. godine utvrđena obaveza plaćanja poreza na promet na koje je apelant uložio žalbu koja je Rješenjem Apelacione komisije broj 02/2- 456.1/2- 2027-08/04 Ap-548/04 od 18. januara 2005. godine odbijena kao neosnovana, a apelantova tužba uložena protiv tog rješenja Apelacione komisije je, takođe, odbijena kao neosnovana Presudom Osnovnog suda broj U-17/05 od 17. avgusta 2005. godine. Navedena presuda je postala pravosnažna 8. oktobra 2005. godine, pa je rješenje kojim je utvrđena obaveza plaćanja poreza postalo konačno, pravosnažno i izvršno. Nadalje, apelant nije osporio da do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku nije izmirio porez na promet proizvoda utvrđen pomenutim rješenjem, te je naveo da „to nije bilo osnovano“, jer je „oslobođen pravosnažno“.

12. Prema ocjeni Osnovnog suda, blokada apelantovih transakcionih računa nije uzrokovana pokretanjem krivičnog postupka koji je okončan oslobađajućom presudom zakonskog zastupnika tužioca, nego zbog neplaćanja utvrđene obaveze poreza na promet proizvoda i usluga, odnosno nepostupanja po pravosnažnom i izvršnom rješenju kojim je ta obaveza utvrđena (Rješenje Poreske uprave broj 02/2-456.1/2-2027-08/04 od 11. oktobra 2004. godine). Osnovni sud smatra da su netačne apelantove tvrdnje da mu je onemogućeno da radi, jer je apelantu u rješenju kojim je utvrđena obaveza plaćanja poreza na promet ostavljen rok od 15 dana da izvrši utvrđenu obavezu, a rješenje kojim je naložena obustava transakcija putem računa tužioca doneseno je 15. marta 2005. godine u kojem je naznačeno da će se izvršiti deblokada računa nakon što porez na promet bude plaćen. Osnovni sud dalje zaključuje da je apelant iskoristio sve zakonske mogućnosti pobijanja tih rješenja, ali budući da su bile bezuspješne, njegova obaveza da plaća utvrđeni porez i danas stoji, jer nije tačno da ga je platio, pa apelant, odnosno njegov zakonski zastupnik, neosnovano navodi da to rješenje „nije bilo osnovano“, jer je „oslobođen pravosnažno“, ponovo vežući krivični postupak sa pravosnažnim i izvršnim rješenjem organa uprave kojim je utvrđena njegova obaveza da plaća porez.

13. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je ustanovio da je apelantovo traženje neosnovano, jer osim što nije tačno da je blokada računa nastala 2003. godine, od kada potražuje štetu, apelantu nije uzrokovana šteta radnjama organa tuženog. Osnovni sud je zaključio da je sam apelant svojim ponašanjem - neplaćanjem utvrđene akontacije poreza - uzrokovao da ovlašćeni organi tuženog u postupku propisanom zakonom radi utvrđivanja poreza izuzmu potrebnu dokumentaciju (za koju je apelant mogao tražiti da mu se ostave kopije, a nije to uradio), a nakon što apelant nije platio utvrđenu obavezu, da nalože obustavu poslovanja po transakcijskim računima do plaćanja utvrđenog poreza na promet prema odredbama Zakona o Poreskoj upravi BDBiH.

14. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Ps 028110 13 Pž od 29. januara 2014. godine, koju je donijelo vijeće Apelacionog suda sastavljeno od Josipe Lucić, kao predsjednika vijeća, Ruže Gligorević i Dragane Tešić, kao članova vijeća, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

15. Suprotno navodima apelantove žalbe, Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, kako mu nalaže odredba člana 8 Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 8/09 i 52/10, u daljnjem tekstu: ZPPBDBiH), te je za svoju odluku dao jasne i valjane razloge, koji nisu kontradiktorni, a izreka presude nije suprotna datim razlozima.

16. Po mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelantu obična šteta i izmakla dobit nisu pričinjene nezakonitim postupanjem organa tuženog, jer je Poreska uprava u proceduri propisanoj zakonom izuzimala dokumentaciju tužioca (odredba člana 30 Zakona o Poreskoj upravi Brčko Distrikta BiH) i nakon utvrđenih nepravilnosti u obračunu poreza, donijela rješenje o razrezu poreza (čl. 39 i 40 istog zakona), naložila apelantu da plati iznos od 573.663,00 KM i nakon što apelant nije izmirio tu obavezu u ostavljenom roku, primijenila mjere iz odredaba čl. 45 do 47 istog zakona, odnosno blokirala njegove transakcijske račune. Dakle, radnja tuženog koja se sastojala od izuzimanja dokumentacije i blokade apelantovih transakcijskih računa nije bila bespravna, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, nego je tuženi, u skladu sa Zakonom o Poreskoj upravi Brčko Distrikta, imao pravo preduzeti tu radnju i stoga nije riječ o nezakonitom postupanju, pa tako apelantu u ovom sporu ne pripada pravo na naknadu štete od tuženog, u smislu odredbe člana 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelant je svoj zahtjev i činjenično i pravno u konkretnom postupku opredijelio na naknadu štete zbog nezakonitog postupanja organa tuženog, ali pogrešno smatra da njegova poreska obaveza, s obzirom na to da je krivičnom presudom oslobođen optužbe, ,,ne postoji“ i da je i u krivičnom i u parničnom postupku dokazano da „takva obaveza prema Poreskoj upravi nije ni postojala“.

17. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Ps 028110 13 Pž od 14. januara 2015. godine, koju je donijelo vijeće sastavljeno od sudija Damjana Kaurinovića, kao predsjednika vijeća, Maide Kovačević i Ilje Klaić, kao članova vijeća, apelantova revizija je odbijena.

18. Kako navodi Apelacioni sud, upravni postupci su vođeni paralelno i nezavisno od krivičnog postupka koji je vođen protiv apelantovog zakonskog zastupnika. Po mišljenju Apelacionog suda, apelantovi revizijski navodi koji upućuju na povredu postupka iz člana 300 stav 4 ZPPBDBiH nisu osnovani, jer pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a izreka presude ne protivrječi razlozima navedenim u njenom obrazloženju, odnosno u presudama su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni nisu nejasni i nerazumljivi. Nadalje, navedeno je da je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja za rješavanje ovog postupka, pa nije učinjena ni povreda postupka iz člana 300 stav 1 tačka 4 u vezi sa članom 349 stav 1 tačka 1 ZPPBDBiH na koje žalba, takođe, opisno ukazuje.

19. Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju Apelacioni sud je utvrdio da nisu počinjene povrede odredaba ZPPBDBiH iz člana 350, na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Navodima revizije kojim apelant analizira odluke suda donesene u krivičnom postupku i dokaze izvedene u tom postupku upućuje se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, pošto činjenično stanje ne predstavlja razlog zbog kojeg se revizija može izjaviti, ni Apelacioni sud u revizionom postupku se nije mogao baviti činjeničnim pitanjima. Apelacioni sud smatra da revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, takođe, nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje u redovnom postupku pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen.

Dopuna apelacije od 4. marta 2016. godine protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 U 068724 14 Už od 17. juna 2015. godine

20. Apelaciona komisija Kancelarije gradonačelnika Brčko Distrikta BiH (u nastavku teksta: Apelaciona komisija) je Rješenjem broj UP-II-14-000079/13 od 30. jula 2013. godine odbila kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv Rješenja Direkcije za finansije Poreske uprave Brčko Distrikta BiH broj 02/2- 456.1/3-1026-007/04/13 od 5. jula 2013. godine. U obrazloženju rješenja Apelaciona komisija je navela da je prvostepeni organ pravilno sproveo postupak, pravilno utvrdio činjenično stanje, te na osnovu tako sprovedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalnog propisa donio pobijano rješenje kojim je odbacio kao neblagovremenu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja o obustavi transakcija Poreske uprave broj 02/2-456.1/3-1026- 007/04 od 14. februara 2005. godine.

21. Nakon toga, Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 068724 13 U od 7. oktobra 2014. godine apelantova tužba protiv rješenja Apelacione komisije navedenog broja u cijelosti je odbijena kao neosnovana.

22. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 068724 14 Už od 17. juna 2015. godine apelantova žalba je uvažena i Presuda Osnovnog suda broj 96 O U 068724 13 U od 7. oktobra 2014. godine preinačena, tako što je apelantova tužba uvažena i poništeno rješenje Apelacione komisije i Rješenje inspektora Finansijske inspekcije Direkcije za finansije Poreske uprave Brčko Distrikta broj 02/2-456.1/3-1026-007/04/13 od 5. jula 2013. godine, te predmet vraćen prvostepenom upravnom organu na ponovno rješavanje. Po ocjeni Apelacionog suda, prvostepena presuda (a time i osporeni upravni akti) nije pravilna i zasnovana na zakonu, jer čak i da se prihvati stajalište nadležnih upravnih organa da obavještavanje ,,u podnescima ili pojedinim predmetima“ o promjeni sjedišta - adrese poreskog obveznika, to nije adekvatno, niti je u smislu odredbe člana 15 stav 1 Zakona o Poreskoj upravi.

23. Slijedom iznesenog, kako apelant u žalbi osnovano ukazuje na već obrazloženi propust prvostepenog organa uprave, koji je, po ocjeni Apelacionog suda, dovoljan razlog da se i konačni i prvostepeni upravni akt ponište bez upuštanja u ocjenu osnovanosti ostalih žalbenih navoda, valjalo je apelantovu žalbu uvažiti, presudu prvostepenog suda preinačiti i uvažiti tužbu, te poništiti i konačni i prvostepeni upravni akt i predmet vratiti prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje a na osnovu odredbe člana 338 ZPP u vezi sa odredbom člana 32 Zakona o upravnim sporovima (ZUS-a).

Dopuna apelacije od 4. marta 2016. godine protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. decembra 2014. godine

24. Apelaciona komisija je Rješenjem broj UP-II-14-000114/13 od 3. septembra 2013. godine odbila kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Direkcije za finansije Poreske uprave Brčko Distrikta BiH broj 04.3-14-8-8309/09 od 29. jula 2013. godine. U obrazloženju rješenja je navela da je Rješenjem broj 04.3-14-8-8309/09 od 29. jula 2013. godine odbijen apelantov prijedlog kojim se predlaže stavljanje van snage Rješenja o brisanju poslovnog subjekta iz registra poreskih obveznika broj 04.3-14-8-8309/09 od 29. aprila 2009. godine kao neblagovremen. U obrazloženju se navodi da je direktor Drago Broćilo u prostorijama Poreske uprave primio navedeno rješenje 19. decembra 2011.godine, te u ostavljenom roku nije uložio žalbu na njega, nego je 1. jula 2013. godine uložio prigovore na zapisnike od 27. aprila 2009. godine i 29. aprila 2009. godine, na osnovu kojih je doneseno predmetno rješenje, te predložio da se ono stavi van snage. S obzirom na to da je istekao rok za žalbu, kao i rok za povrat u prijašnje stanje apelantov prijedlog je s pravom i na temelju zakona odbijen kao neblagovremen.

25. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 070181 13 U od 21. oktobra 2014. godine apelantova tužba protiv rješenja Apelacione komisije navedenog broja u cijelosti je odbijena kao neosnovana.

26. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. decembra 2014. godine apelantova žalba je odbijena kao nesnovana i prvostepena presuda potvrđena. U konkretnom slučaju apelantov zakonski zastupnik je rješenje o brisanju poslovnog subjekta iz registra poreskih obveznika od 29. aprila 2009. godine primio 19. decembra 2011. godine, a prigovor protiv zapisnika od 27. aprila 2009. godine i 29. aprila 2009. godine, na osnovu kojih je doneseno rješenje prvostepenog upravnog organa od 29. aprila 2009. godine, podnio je 1. jula 2013. godine, predloživši da se navedeno rješenje „stavi van snage“. Dakle, kada apelant u roku propisanom odredbom člana 211 Zakona o upravnom postupku nije izjavio žalbu protiv rješenja od 29. aprila 2009. godine, kojom, u stvari, traži poništenje tog rješenja, onda su upravni organi pravilno postupili kada su utvrdili da je apelantov prijedlog da se „stavi van snage“ rješenje od 29. aprila 2009. godine neblagovremen i u obrazloženju svojih akata dali jasne i konkretne razloge za donošenje takve odluke. Dopuna apelacije od 16. januara 2017. godine protiv Presude Osnovnog suda broj 96 0 U 091264 15 U od 6. oktobra 2016. godine

27. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 091264 15 U od 6. oktobra 2016. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno Rješenje Apelacione komisije broj UP-II-14-000061/15 od 7. avgusta 2015. godine i Rješenje Direkcije za finansije Poreske uprave Brčko Distrikta BiH broj UP-I-14.8-04.3-5152-007/15 od 14. jula 2015. godine, te predmet vraćen tuženoj na ponovno odlučivanje.

28. U obrazloženju presude se navodi da, imajući u vidu činjenicu da u vrijeme donošenja Rješenja o obustavi transakcija broj 02/2-456.1/3-1026-007/04 od 14. februara 2005. godine u Zakonu o Poreskoj upravi odredbe o dostavljanju nisu ni postojale, član 3 tačka 20 Zakona o Poreskoj upravi Brčko Distrikta, na koje se oba organa uprave pozivaju, jer su one unesene u Zakon tek izmjenama i dopunama Zakona o Poreskoj upravi Brčko Distrikta od 25. januara 2006. godine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 8/06), dostava navedenog rješenja apelantu putem oglasne table je bila nepravilna. U ponovnom postupku tuženoj je naloženo da, kao nadležni drugostepeni organ uprave, pridržavajući se primjedaba iznesenih u ovoj presudi, u skladu sa odredbama čl. 220-226 Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta, meritomo odluči o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja o obustavi transakcija broj 02/2-456.1/3-1026-007/04 od 14. februara 2005. godine.

Dopuna apelacije od 22. novembra 2017. godine i dostavljanje mišljenja Skupštinske komisije Brčko Distrikta BiH za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda

29. Ustavnom sudu je 22. novembra 2017. godine dostavljeno mišljenje Skupštinske komisije Brčko Distrikta BiH za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava) u kojem je razmatran apelantov zahtjev za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa obavezom plaćanja akciza. U mišljenju se navodi da je „bez valjanog pravnog osnova“ Poreska uprava nametnula obavezu plaćanja već naplaćene akcize, te istovremeno obavezala pravno lice (apelanta) da pokrene upravne i sudske postupke pred organima RS, a paralelno zahtjevom posredstvom Pravobranilaštva Brčko Distrikta BiH pokrenula parnični postupak protiv RS u istoj pravnoj stvari, čime je pravno lice i zakonskog zastupnika Dragu Broćila stavila i držala u položaju potčinjenosti i ovisnosti u pogledu blokade svih žiro računa pravnog lica „Mack“. Kako se dalje navodi, Poreska uprava je povrijedila pravo na mirno i nesmetano uživanje i raspolaganje privatnom imovinom. Suprotno odredbi člana 13 tačka (5) Statuta Brčko Distrikta BiH, upisala je založno pravo na motociklu „honda“ uprkos postojanju pravosnažne presude iz krivičnog postupka od 28. jula 2009. godine, kojom je nadležni sud Brčko Distrikta BiH utvrdio da ne postoji krivično djelo utaja poreza u toj upravnopravnoj stvari. Poreska uprava je blokirala sve žiro račune pravnom licu „Mack“, što je još na snazi. Komisija za ljudska prava smatra da je Poreska uprava Brčko Distrikta povrijedila pravo na nesmetano obavljanje registrovane djelatnosti, te na dostupnost originalnih rješenja kojima se pravno lice „Mack“ obavezuje na plaćanje poreskih obaveza i zaključka o prekidu postupka prinudne naplate već plaćene akcize i poreza na promet. Na istom osnovu utemeljena je povreda prava na nedonošenje žalbi i tužbi (u nedostatku navedenih akata, apelant je onemogućen da pokrene upravne i sudske postupke a time spriječen i doveden u nepravednu poziciju prilikom izvođenja dokaza). Zaključeno je da je Poreska uprava Brčko Distrikta povrijedila pravo na slobodu izbora prebivališta i sjedišta pravnom licu – apelantu, odnosno njegovom direktoru, a time je povrijedila pravo na privatan i porodični život.

30. U datom mišljenju se konstatuje da sve navedene povrede istovremeno predstavljaju i povrede odredaba iz člana 13 tač. 4, 5, 6 i 9 Statuta Brčko Distrikta BiH koje uključuju povredu prava koje garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama sa pripadajućim protokolima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). I, konačno, radi otklanjanja navedenih povreda, Komisija za ljudska prava je Poreskoj upravi, Apelacionoj komisiji i Kancelariji ombudsmana u Brčko Distrikta predložila da u okviru svojih nadležnosti, u skladu sa zakonima Brčko Distrikta BiH, preduzme određene mjere koje bi obuhvatile preispitivanje zakonitosti donesenih akata, kao i da se Ombudsman aktivno uključi u upravne sporove koji su u toku pred Osnovnim i Apelacionim sudom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije, član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije, te iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije.

32. Apelant traži da se „preispita zakonitost učešća sudija u parničnom postupku, a koji su ranije ili paralelno sa parničnim postupkom postupali kao članovi ili predsjednici vijeća u upravnom, odnosno parničnom postupku, a u vezi sa članom 43 st. 4 i 5 Zakona o sudovima Brčko Distrikta“. On navodi da su sudije Apelacionog vijeća Josipa Lucić i Ruža Gligorević učestvovale u donošenju drugostepene presude u parničnom postupku, „ne ocjenjujući nijedan razlog, niti odlučnu činjenicu na istaknute okolnosti iz apelantove žalbe“, te da su te sudije postupale kao članovi vijeća u upravnom sporu. Takođe, sudija Maida Kovačević, koja je prethodno postupala kao predsjednik vijeća u postupku upravnog spora, naknadno je učestvovala u odlučivanju po apelantovoj reviziji kao član vijeća Apelacionog suda u parničnom postupku pri čemu je revizija odbijena kao neosnovana i nižestepene presude potvrđene.

33. Apelant navodi da tuženi nije obavijestio apelanta-poreskog obveznika o pokrenutom postupku, a istovremeno je i dalje održavao rješenje o blokadi od 14. februara 2005. godine i rješenje o prinudnoj naplati od 16. januara 2008. godine. Nadalje, navodi da je tuženi organ blokirao poslovanje apelanta iako je nesporno da je plaćena akciza po instrukciji carinskog organa i u skladu sa carinskim zakonima. Smatra da je akciza carinska dažbina i da nije u nadležnosti poreskih zakona koji su primijenjeni u konkretnom predmetu. Nesporno je da je Poreska uprava prije završetka upravnog postupka pokrenutog kontrolom finansijske inspekcije od 5. decembra 2003. godine blokirala žiro račun Rješenjem broj 02/2-456.1/3-1026-007/04 od 14. februara 2005. godine protivno Ustavu Bosne i Hercegovine i svim zakonskim pozitivnim propisima, čime su upravni organi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalnopravne propise iz poreske politike.

34. Apelant navodi da se ovakvim načinom vođenja postupka stvara utisak da se parnični sudovi, umjesto da sprovedu dokaze, utvrde činjenično stanje i donesu pravednu i pravičnu odluku, bave krivičnom odgovornosti o pravnoj stvari o kojoj su krivični sudovi već presudili i dali konačan zaključak. U pogledu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, apelant se poziva na zapisnik Poreske uprave od 20. septembra 2004. godine i rješenje Poreske uprave od 11. oktobra 2004. godine, pri tome ne uzimajući u obzir kao dokaz u dokaznom postupku odustajanje od svjedočenja postupajućeg inspektora P.S., zanemarujući načelo da je prava istina dokaziva samo i jedino ako se posmatra i analizira uzimajući u obzir iskaze svih strana u postupku. Ovakvim postupkom suda u osporavanim presudama, selektivnim odabirom dokumentacije, a izostavljanjem ključnih dokaza, te zamjenjujući teze i propustima u dokaznom postupku sud pokušava naći osnov za ovako donesene osporavane presude. Fokusiranje i insistiranje u osporenim presudama na dokazima proizvedenim iz tako vođenih upravnih postupaka i upravnih sporova, na nekompetentnim dokazima (analitička kartica, obavezujući zaključak glavnog tužioca i presuda Suda BiH) ostaju i dalje nejasni razlozi s jedne strane. Pored toga, sud nije dao odgovarajući značaj nalazu i zaključnom mišljenju sudskog vještaka ekonomsko-finansijske struke, a naročito zaključku presude Osnovnog suda od 28. juna 2009. godine, koja čini pravni osnov za naknadu štete. Pored ovih navoda i nespornih činjenica, sud, dakle, ne ocjenjuje savjesno i brižljivo svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno prema odredbama člana 8 ZPPBDBiH. Nasuprot tome, svoju presudu iz ove pravne stvari temelji u pravcu utvrđenog iskonstruisanog činjeničnog stanja, selektivno odabranih izvedenih dokaza na način da otkloni uzročnu vezu tužene za nastalu štetu koju je apelant opredijelio u preciziranom (nakon obavljenog vještačenja) tužbenom zahtjevu.

35. U vezi sa Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 068724 14 Už od 17. juna 2015. godine, kojom je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje, a koja se tiče obustave transakcija Poreske uprave broj 02/2-456.1/3-1026-007/04 od 14. februara 2005. godine, apelant navodi da Poreska uprava Distrikta prinudnim postupcima blokira apelantovo poslovanje s namjerom da izvrši dvostruku naplatu akciza iako je BiH jedinstvena pravna, teritorijalna i fiskalna cjelina. Apelant navodi da se pravno lice „Mack“ neustavno obavezuje na plaćanje već plaćene obaveze, što potvrđuje i činjenica da u toku 2007. godine Brčko Distrikt tužbom pokreće parnični postupak protiv RS za povrat nezakonito zadržanih sredstava iz istog pravnog osnova i činjeničnog stanja po kojem i dalje održava na snazi rješenja o blokadi žiro računa preduzeću ,,Mack“ od 14. februara 2005. godine, kao i rješenja o prinudnoj naplati.

36. U vezi sa dopunom apelacije koja se odnosi na brisanje poslovnog subjekta (apelanta) iz registra poreskih obveznika, apelant smatra da je prilikom donošenja rješenja sud nepravilno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo uz pristrasnost suda u donošenju odluke. Apelant smatra da je iz sprovedenih vještačenja kako u krivičnom, tako i u parničnom postupku nedvosmisleno dokazano da apelant nije ni bio obavezan da uplati iznos koji mu je stavljen na teret kao utaja poreza, a samim tim takva obaveza prema Poreskoj upravi nije ni postojala. Smatra da je momentom pravosnažnosti oslobađajuće krivične presude Poreska uprava bila dužna da rješenje o blokadi poništi i ukine sve dotad sprovedene radnje, što znači da apelantu deblokira račun i stvori uslove za nastavak obavljanja njegove djelatnosti.

b) Odgovor na apelaciju

37. U odgovoru Apelacionog suda se navodi da učestvovanjem pojedinih sudija u žalbenom i revizionom vijeću u konkretnom predmetu i u žalbenom vijeću u upravno-sudskom postupku nije dovedena u sumnju nepristrasnost suda na koju apelant ukazuje s obzirom na prirodu zahtjeva iz navedenih postupaka, niti je u suprotnosti sa odredbom čl. 1 i 22 Zakona o sudovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 19/07, 10/02, 39/09 i 31/11).

38. U odgovoru tuženog se navodi da su navodi apelacije neosnovani. Naime, presudama sudova Brčko Distrikta protiv kojih apelant izjavljuje apelaciju „nedvojbeno je utvrđeno da je do blokade transacijskih računa apelanta došlo upravo krivnjom apelanta, odnosno usljed neplaćanja poreza od strane apelanta“, tj. zbog nepostupanja po pravomoćnom i izvršnom rješenju Poreske uprave Brčko Distrikta od 11. oktobra 2004. godine. Rješenjem kojim je utvrđena apelantova obaveza na plaćanje poreza apelantu je ostavljen naknadni rok za izmirenje poreske obaveze, te je naznačeno da će se deblokada računa izvršiti nakon što porez bude plaćen. Dakle, kako dalje navodi tuženi, apelantu ni u kom slučaju nije onemogućeno da radi krivnjom Brčko Distrikta, već, naprotiv, usljed nepoštivanja i neizmirenja zakonskih obaveza apelanta. „Navedeno je utvrđeno i vještačenjem vještaka ekonomsko-finansijske struke, te je jasno da je do blokade apelantovog računa došlo isključivo usljed njegovog neizmirenja poreske obaveze.“

V. Relevantni propisi

39. U Zakonu o Poreskoj upravi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 3/02, 42/04, 8/06, 3/07, 19/07, 2/08 i 6/13) relevantne odredbe glase:

Član 30. stav 2.

(2) Tokom kontrole Uprava može:

[...] 2. ući u prostorije gdje se knjige i dokumentacija ili drugi predmeti nalaze ili se mogu nalaziti, (član 9. stav 5) [...] Opšte odredbe o razrezu poreza Član 39.

(1) Razrez poreske obaveze Uprava vrši:

1. nakon prijema poreske prijave ili izmijenjene poreske prijave poreskog obveznika, 2. nakon usklađivanja iznosa poreske obaveze iskazane u poreskoj prijavi, 3. nakon podnošenja poreske prijave koju je Uprava sačinila u ime poreskog obveznika Rješenje o razrezu poreza Član 40.

(1) Poreski obveznik je dužan da plati poresku obavezu u roku od petnaest (15) dana od dana prijema rješenja o razrezu poreza, osim ako je zakonom drugačije određeno.

Člana 45.

Postupak prinudne naplate pokreće se ukoliko poreska obaveza nije plaćena u vrijeme dospjelosti.

40. U Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga u prometu („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 7/02) relevantne odredbe glase:

Člana 37.

Od poreznog obveznika koji porez na promet nije uplatio u propisanom roku naplata će se izvršiti prinudnim putem.

Prinudnu naplatu sprovodi porezni organ prema zakonu kojim se ureduje prinudna naplata.

41. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 24/96 i 33/96) relevantne odredbe glase: Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[...]

42. U Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom određuju se pravila postupka na osnovu kojih Osnovni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Apelacioni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

XII. IZUZEĆE

Član 111.

Sudija ne može suditi: [...] 4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa; [...] Član 300. stav 4.

[...] U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presu[...] Član 349. stav 1. tačka 1.

(1) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 318 ovog zakona koja je učinjena u postupku pred Apelacionim sudom;

[...] Član 350.

Revizijsko vijeće Apelacionog suda ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

43. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Apelacija je preuranjena Član 18 stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

45. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

46. Iz stanja spisa proizilazi da je predmetni postupak prinudne naplate akciza na naftu i naftne derivate, kao i postupak kojim je odlučivano o obustavi transakcije Poreske uprave Brčko Distrikta broj 02/2-456.1/3-1026.007/4 od 14. februara 2005. godine u toku, odnosno da je Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 068724 14 Už od 17. juna 2015. godine, kao i Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 091264 15 U od 6. oktobra 2016. godine u vezi sa obustavom transakcija zbog promjene adrese apelanta predmet vraćen organima koji treba da donesu odluke o ovim pitanjima, zbog čega apelant u ovom dijelu nije došao do konačne odluke u ovim predmetima.

47. Prema praksi Ustavnog suda, apelant je dužan prije podnošenja apelacije iscrpiti sve djelotvorne pravne lijekove, u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Apelant odlučuje koji će pravni lijek koristiti, bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja apelantovih prava je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima. Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluka nadležnih sudova o podnesenoj žalbi prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju apelacija preuranjena, jer je podnesena prije donošenja odluke nadležnog suda o podnesenoj žalbi i konačne odluke suda.

48. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih po zakonu

49. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

50. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

51. U konkretnom slučaju Apelaciona komisija je Rješenjem broj UP-II-14-000114/13 od 3. septembra 2013. godine odbila kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Direkcije za finansije Poreske uprave Brčko Distrikta BiH broj 04.3-14-8- 8309/09 od 29. jula 2013. godine. U obrazloženju svog rješenja je navela da je Rješenjem broj 04.3-14-8-8309/09 od 29. jula 2013. godine odbijen apelantov prijedlog kojim se „predlaže stavljanje van snage Rješenja o brisanju poslovnog subjekta iz registra poreskih obveznika“ broj 04.3-14-8-8309/09 od 29. aprila 2009. godine kao neblagovremen. Dalje se obrazlaže da je direktor Drago Broćilo u prostorijama Poreske uprave primio navedeno rješenje 19. decembra 2011. godine, te da u ostavljenom roku nije uložio žalbu na njega, nego je 1. jula 2013. godine uložio prigovore na zapisnike od 27. aprila 2009. godine i 29. aprila 2009. godine, na osnovu kojih je doneseno predmetno rješenje, te predložio da se ono stavi van snage.

52. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 070181 13 U od 21. oktobra 2014. godine apelantova tužba protiv rješenja Apelacione komisije navedenog broja u cijelosti je odbijena kao neosnovana.

53. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. decembra 2014. godine apelantova žalba je odbijena kao nesnovana i prvostepena presuda potvrđena. U konkretnom slučaju apelantov zakonski zastupnik je rješenje o brisanju poslovnog subjekta iz registra poreskih obveznika od 29. aprila 2009. godine primio 19. decembra 2011. godine, a prigovor protiv zapisnika od 27. aprila 2009. godine i 29. aprila 2009. godine, na osnovu kojih je doneseno rješenje prvostepenog upravnog organa od 29. aprila 2009. godine, podnio je 1. jula 2013. godine, predloživši da se navedeno rješenje „stavi van snage“. Dakle, kada apelant u roku propisanom odredbom člana 211 Zakona o upravnom postupku nije izjavio žalbu protiv rješenja od 29. aprila 2009. godine, kojom, u stvari, traži poništenje tog rješenja, onda su upravni organi pravilno postupili kada su utvrdili da je apelantov prijedlog da se „stavi van snage“ rješenje od 29. aprila 2009. godine neblagovremen i u obrazloženju svojih akata dali jasne i konkretne razloge za donošenje takve odluke.

54. U konkretnom slučaju apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Naime, u svim postupcima pred organima uprave apelantovi zahtjevi su odbačeni kao neblagovremeni, dok su u sudskim postupcima odbijene apelantove žalbe protiv odluka organa uprave kojima su njegovi zahtjevi odbacivani kao neblagovremeni. Dakle, tokom cijelog postupka se ni u jednoj fazi nije meritorno raspravljalo o apelantovom zahtjevu zbog razloga neblagovremenosti, a u sudskom postupku preispitivanje je isključivo bilo ograničeno na pitanje blagovremenosti. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

55. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Osporene presude u odnosu na zahtjev za naknadu štete

56. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Ps 028110 13 Pž od 14. januara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

57. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

58. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije, član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

59. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

[...]

60. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog blokade žiro računa preduzeća, dakle, nesporno je da se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizilazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

61. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava uz propuste u dokaznom postupku. Osim navedenog, apelant problematizuje učešće pojedinih sudija u raznim fazama postupka, tražeći da se preispita „zakonitost učešća pojedinih sudija u raznim fazama parničnog postupka“.

62. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

63. Ustavni sud zapaža da je apelant problematizovao učešće pojedinih sudija u raznim fazama postupka, tražeći da se preispita „zakonitost učešća sudija u parničnom postupku“. U odnosu na apelacione navode iz kojih proizilazi da apelant ukazuje na povredu prava na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da se nepristranost sudije, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta njegove subjektivne i objektivne nepristranosti. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudija uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristrasan.

64. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo sprovesti već se mora i vidjeti da se ona sprovodi (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Takođe, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Evropski sud jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

65. Dovodeći navedena stanovišta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje objektivnu nepristranost sudija Apelacionog vijeća Ilje Klaić, Josipe Lucić i Ruže Gligorević, koje su navodno učestvovale u donošenju drugostepene presude u parničnom postupku, „ne ocjenjujući nijedan razlog niti odlučnu činjenicu na istaknute okolnosti iz žalbe apelanta“, te da su ove iste sudije postupale kao članovi vijeća u upravnom sporu. Takođe, sudija Maida Kovačević, koja je prethodno postupala kao predsjednik vijeća u postupku upravnog spora, naknadno je učestvovala u odlučivanju po apelantovoj reviziji kao član vijeća Apelacionog suda u parničnom postupku pri čemu je revizija odbijena kao neosnovana i nižestepene presude potvrđene.

66. Međutim, u odnosu na presude osporene apelacijom u vezi sa naknadom štete koje su redovni sudovi rješavali u okviru parničnog postupka, očigledno je da su sudije Ilja Klaić, Josipa Lucić, Ruža Gligorević i Maida Kovačević učestvovale isključivo u različitim postupcima (blokada žiro računa, registracija apelanta, prinudna naplata akciza i postupak brisanja apelanta iz registra poreskih obveznika), dok nisu učestvovale u različitim fazama predmetnog parničnog postupka. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o različitim postupcima u kojima su rješavana sasvim druga pitanja koja se ne odnose na naknadu štete i parnični postupak koji je vođen pred tri instance u vezi s tim pitanjem. Zahtjev iz člana 111 ZPPBDBiH traži da „sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, a ovdje je, ipak, riječ o različitim upravnim i parničnim postupcima, što je dovoljno razjašnjeno u činjeničnom dijelu ove odluke. Nesporna je činjenica da su sudije Ilja Klaić, Josipa Lucić, Ruža Gligorević i Maida Kovačević učestvovale u upravnim postupcima po žalbama koje se odnose na postupke blokade žiro računa, registracije apelanta, prinudne naplate akciza, kao i u postupku brisanja poslovnog subjekta iz privrednog registra, ali se ovdje očigledno radi o posebnim upravnim postupcima za koje se ne može utvrditi nikakva druga veza sa navedenim parničnim postupkom naknade štete o kojem se meritorno odlučivalo, osim da se radi o istom apelantu. Ustavni sud smatra da se, dakle, radi o različitim postupcima u kojim pojedinačno učestvovanje različitih sudija ne može značiti istovremenu povredu pravila postupka koje bi dovele do povrede prava na pravično suđenje.

67. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je apelant u toku parničnog postupka pred redovnim sudovima uopšte dovodio u pitanje nepristrasnost navedenih sudija, odnosno ukazivao na eventualnu povredu odredaba ZPP i/ili ZUP-a s tim u vezi kako u postupku pred prvostepenim sudom, tako u postupcima povodom pravnih lijekova, kako bi se sudovi o tim navodima mogli očitovati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost navedenih sudija i da iz spisa predmeta ne proizilazi bilo kakva činjenica koja ukazuje na razumnu sumnju u njihovu pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su postupajuće sudije u konkretnim postupcima bile pristrasne.

68. Dalje, apelant smatra da je, u nemogućnosti da izvrše pravilnu preraspodjelu akciza, Poreska uprava Brčko Distrikta prinudnim postupcima blokirala poslovanje preduzeća s namjerom da izvrši „dvostruku naplatu akciza“ iako je BiH jedinstvena pravna, teritorijalna i fiskalna cjelina. Navodi da je ovaj postupak nezakonit i protivustavan, jer se nastoji izvršiti „prinudno, nezakonito dvostruko oporezivanje, održavajući na snazi rješenja o blokadi računa apelanta po osnovu akcize, kao indirektnog poreza“. Međutim, iz osporenih presuda protiv kojih apelant izjavljuje apelaciju nedvojbeno se vidi da je do blokade apelantovih transakcijskih računa došlo upravo apelantovom krivicom, odnosno usljed toga što apelant nije plaćao porez, tj. zbog nepostupanja po pravomoćnom i izvršnom rješenju Poreske uprave Brčko Distikta od 11. oktobra 2004. godine. Rješenjem kojim je utvrđena apelantova obaveza da plaća porez apelantu je ostavljen naknadni rok za izmirenje poreske obaveze, te je naznačeno da će se deblokada računa izvršiti nakon što porez bude plaćen. Dakle, kako dalje proizilazi iz osporenih presuda, apelantu ni u kom slučaju nije onemogućeno da radi krivicom Brčko Distrikta, niti blokada žiro računa može značiti da se apelant nastoji dvostruko oporezovati, već je, naprotiv, posljedica nepoštivanja i neizmirenja zakonskih obaveza apelanta. Kako se može zaključiti iz dokumentacije spisa, postupci u vezi sa blokadom apelantovog žiro računa su u toku, pa se nikako ne može izvući zaključak da je došlo do dvostrukog oporezivanja.

69. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocijenio savjesno i brižljivo svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno u svemu kako mu nalaže odredba člana 8 ZPPBDBiH, a za svoju je odluku dao jasne i valjane razloge, koji nisu proizvoljni. Pri tome je prvostepeni sud zaključio da obična šteta i izmakla dobit apelantu nije pričinjena nezakonitim postupanjem organa tuženog, jer je Poreska uprava u proceduri propisanoj zakonom izuzimala dokumentaciju apelantu u skladu sa ovlašćenjem iz odredbe člana 30 Zakona o Poreskoj upravi Brčko Distrikta BiH. Nakon utvrđenih nepravilnosti u obračunu poreza donijela je rješenje o razrezu poreza prema čl. 39 i 40 istog zakona i naložila apelantu da plati iznos od 573.663,00 KM i nakon što apelant nije izmirio tu obavezu u ostavljenom roku, primijenila mjere iz odredaba čl. 45 do 47 istog zakona, odnosno izvršila blokadu njegovih transakcijskih računa. Dakle, radnja tuženog koja se sastojala od izuzimanja dokumentacije i blokade apelantovih transakcijskih računa nije bila bespravna, kako je to jasno obrazložio prvostepeni sud, nego je tuženi, u skladu sa Zakonom o Poreskoj upravi Brčko Distrikta BiH, imao pravo preduzeti tu radnju i stoga nije riječ o nezakonitom postupanju, pa tako apelantu u ovom sporu ne pripada pravo na naknadu štete od tuženog u smislu odredbe člana 154 ZOO. Navedena presuda Osnovnog suda potvrđena je u žalbenim, te revizijskim postupcima koji su vođeni pred Apelacionim sudom, koji su se, suštinski, u obrazloženjima svojih odluka pozivali na razloge iz prvostepene presude, a Ustavni sud u njihovim obrazloženjima ne nalazi proizvoljnost.

70. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o Poreskoj upravi, Zakona o porezu na promet i uslugama prometa, te Zakona o finansijskoj policiji, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

71. U vezi sa mišljenjem Komisije za ljudska prava, Ustavni sud zapaža da je navedena komisija utvrdila da je u konkretnom postupku došlo do povrede odredaba iz člana 13 tač. 4, 5, 6 i 9 Statuta Brčko Distrikta BiH koje uključuju povredu prava koju garantuju Ustav BiH i Evropska konvencija. I, konačno, radi otklanjanja povreda, Komisija za ljudska prava je predložila Poreskoj upravi, Apelacionoj komisiji i Kancelariji ombudsmana u Brčko Distriktu da u okviru svojih nadležnosti, u skladu sa zakonima Brčko Distrikta BiH, preduzme određene mjere. Međutim, Ustavni sud nalazi da, imajući u vidu pravnu prirodu datog mišljenja, kao i činjenicu da je ono doneseno krajem 2017. godine (što znači da nije bilo ni teoretske šanse da se navedeno mišljenje koristi u postupku koji je okončan presudama koje se osporavaju apelacijom), ne može se zaključiti da to mišljenje može uticati na njegovu odluku o pitanju poštivanja apelantovih ustavnih prava.

72. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na imovinu i zabranu diskriminacije

73. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

Ostali navodi

74. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđen i član II/3b), d), f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3, 5, 7 i 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst sa predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode neće razmatrati.

VIII. Zaključak

75. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge, kao i kada nema razloga da se posumnja u objektivnu nepristrasnost sudija redovnih sudova.

76. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

77. Na osnovu člana 18 stav (1) i stav (3) tač. l) i m), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

78. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1664/15 („Mack“ d.o.o iz Brčko Distrikta Bosne… | Sudska praksa | Aktio