Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3940/17 (B. V.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3940/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018.godine, u predmetu broj AP-3940/17, rješavajući apelaciju Bogdana Vukojevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bogdan Vukojević protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 191892 16 Gž od 13. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdan Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 191892 16 Gž od 13. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da ne postoji zakonski pravni osnov po kojem je APIF a.d. Banja Luka izvršio storniranje kamata obračunatih na devizni štedni ulog apelanta, slijedom čega da se naloži tuženom (APIF– Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge) da u apelantovoj deviznoj štednoj knjižici izvrši ponovni upis kamata u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da je nesporno da je apelant podnio Zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje tuženom 18. avgusta 2005. godine, koji je povukao 2. novembra 2005. godine. Zatim, da je tuženi dana, za koji apelant i navodi da je izvršeno storniranje kamata obračunatih na devizni ulog apelanta, tj. 18. avgusta 2005. godine, bio u obligaciono-pravnom odnosu sa apelantom, jer je nesporno da je apelant svoj zahtjev povukao 2. novembra 2005. godine kada mu je i vraćena knjižica, te da je u tom periodu tuženi vodio evidenciju, vršio upise u predmetnu knjižicu. Nadalje, da je tuženi nakon što mu je apelant podnio zahtjev za verifikaciju, izvršio storniranje kamata saglasno relevantnim odredbama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje. Prema tome, prvostepeni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju postojao pravni osnov po kojem je tuženi 18. avgusta 2005. godine, nakon podnesenog zahtjeva za verifikaciju, izvršio storniranje obračunatih kamata na devizni štedni ulog apelanta, pa da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da određena devizna štedna knjižica koju je izdala Osnovna banka Jugobanka Sarajevo Filijala Banja Luka glasi na apelanta, da je iznos uloženih sredstava 57.381,47 DM sa stanjem na dan 31. decembar 2001. godine, odnosno 29.338,68 EUR, da je 18. avgusta 2005. godine storniranjem kamata u iznosu od 7.984,76 EUR saldo 21.353,92 EUR. Nadalje, da je apelant podnio zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje 18. avgusta 2005. godine, ali da je isti povukao 2. novembra 2005. godine. U vezi s tim, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi izvršio storniranje kamata saglasno odredbi člana 2. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, koja je identična odredbama članova 1., 3., 4. i 6. Zakona o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj, kao i odredbama članova 1.,3.,5., 6., 10., 18. i 23. Uredbe o postupku verifikovanja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj, da ako je izvršena verifikacija potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, da je isključena mogućnost da se nosilac tog prava obraća sudu sa zahtjevom da na drugačiji način odluči o njegovom potraživanju, ali da svaki potražilac koji nije verifikovao svoje potraživanje po tom osnovu ili čije je potraživanje sporno, da može da podnese tužbu nadležnom sudu u odnosu na to potraživanje. U vezi sa tim je istaknuto, da ukoliko se takvo potraživanje u postupku kod suda pokaže osnovanim, da iz naprijed navedenih propisa proizlazi da se i u sudskom postupku, prilikom odlučivanja i načine naplate tog potraživanja, moraju poštovati odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, uključujući i odredbu člana 4. tog zakona za koju je Ustavni sud ispitujući njenu ustavnost u odluci U-13/06 od 28. marta 2008. godine, zaključio da je opravdana imajući u vidu sve okolnosti, a posebno potrebu da se obnovi nacionalna privreda nakon razornog rata na ovim prostorima. Okružni sud je istakao da apelant žalbom osporava prvostepenu presudu ukazujući da Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje nije dao pravo tuženom da vrši bilo kakvo brisanje ili storniranje kamata, jer je odredbom člana 6. stav 1. toga zakona data definicija verifikacije koja predstavlja neophodan postupak kojim se indentifikuju potražioci, vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje, čime se potvrđuju, a ne redefinišu i ne raskidaju postojeća prava, slijedom čega proizlazi da tuženom nije dato pravo da stornira bilo kakve upise bez saglasnosti vlasnika knjižice. Okružni sud je ukazao da je nesporno da se radi o deviznim novčanim sredstvima koja je apelant položio na štednu knjižicu kod domaće banke, iz kojeg razloga se radilo o sredstvima po računima stare devizne štednje, pa da se u konkretnom slučaju kao materijalni propis „lex specialis“ ima primijeniti Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Naime, da je odredbom člana 4. navedenog zakona, kao što identično tu materiju reguliše Zakon o izmirenju obaveza u Republici Srpskoj, propisano da obračunata i neisplaćena kamata prema ugovorima iz člana 1. stav 1., nakon 1. januara 1992. godine se stornira i od tog datuma, do stupanju na snagu tog zakona (koji je stupio na snagu 15. aprila 2006. godine) vrši se novi obračun kamate po stopi od 0,5% godišnje. S obzirom na navedeno Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno tumačio navedenu zakonsku odredbu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju rješavanju spornog pitanja prišli selektivno i krajnje površno i paušalno, bez upuštanja u suštinu spornog odnosa, bez detaljne analize i ocjene izvedenih dokaza i pravilne primjene mjerodavnog zakona, tako da se stiče utisak da sudovi nisu ni razumjeli suštinu spornog odnosa, te da Okružni sud nije dao valjano obrazloženje u osporenoj odluci.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao precizne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman