Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3052/15 (D. Ć.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3052/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine u predmetu broj AP-3052/15, rješavajući apelaciju Dragice Čurčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Ćurčić, podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 019759 13 Gž od 14. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Ćurčić iz Foče (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnijela je 19. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 019759 13 Gž od 14. aprila 2015. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 019759 13 P od 15. avgusta 2013. godine utvrđeno je da je apelantica sa danom 28. januarom 2011. godine tuženom Fondu stanovanja Republike Srpske kojim upravlja Investiciono Razvojna banka Republike Srpske a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) u cjelosti izvršila uplatu ugovorene otkupne cijene stana (pobliže opisanog u izreci presude; u daljnjem tekstu - predmetni stan) u određenom novčanom iznosu (takođe pobliže navedenom u izreci presude), po ugovoru o otkupu stana na otplatu zaključenim između tužiteljice i opštine Foča od 28. avgusta 2004.godine, te je istovremeno naloženo tuženom da apelantici izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na predmetnom stanu, u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, na ime tuženog, na tražbinu u određenom iznosu, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, a koju ispravu će u suprotnom zamijeniti ta presuda, na osnovu koje će se izvršiti to brisanje. Predmetnom presudom djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog pa je obavezana apelantica da tuženom zbog zadocnjelog ispunjenja novčanih obaveza isplati zakonske zatezne kamate u iznosu od 33,43 KM za period od 6. juna 2010.godine do 28. januara 2011.godine sa zakonskom zateznom kamatom, od dana podnošenja protivtužbenog zahtjeva,pa sve do isplate, dok je tuženi odbijen sa viškom protivtužbenog zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata preko dosuđenog iznosa.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Osnovni sud utvrdio da je apelantica kao kupac sa vlasnikom stana kao prodavcem zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana, na otplatu, koji je i ovjeren i kojim je ugovoreno da će se sva otplata izvršiti u određenom roku, u određenom broju mjesečnih rata na račun tuženog, a da ako kupac ne plati tri uzastopne rate, cijeli neotplaćeni ostatak otkupne cijene dospijeva odmah na naplatu. Takođe, proizilazi da je utvrđeno da se ovaj uslov ispunio, da je apelantica bila u docnji sa uplatom mjesečnih rata i da je obračun zateznih kamata pravilno sačinjen od strane tuženog. Pored toga, u obrazloženju presude je utvrđeno da je apelantica 28. januara 2011.godine u cjelosti izmirila otkupnu cijenu stana.

4. Konstatujući da iz rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka PJ Foča ne proizilazi da je založno pravo radi osiguranja potraživanja tuženog stečeno i na kamatama, kao sporednom potraživanju, već samo na glavnici, te ocijenivši da se pravni osnov tužbenog zahtjeva apelantice temelji na odredbi člana 173. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, kojom je propisano da založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja, kamata i troškova, ako nije drugačije zakonom određeno, Osnovni sud je zaključio da je osigurano potraživanje na predmetnom stanu prestalo sa danom 28. januarom 2011. godine uplatom posljednje rate apelantice na ime otkupne cijene stana, čime su se stekli zakonski uslovi za brisanje založnog prava-hipoteke na tom stanu.

5. Osnovni sud je konstatovao da se pravni osnov protivtužbenog zahtjeva temelji na odredbi člana 324. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO 17/93, 3/96 i 39/03- dalje ZOO) kojom je propisano da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, i odredbi člana 277. istog zakona, ističući da dužnička docnja ima za posljedicu plaćanja pored glavnog duga i kamate na osnovu odredbe te zakonske odredbe. Međutim, zaključivši da je apelanticin prigovor zastarjelosti zakonskih zateznih kamata djelimično osnovan, Osnovni sud je primjenom trogodišnjeg roka zastare iz člana 372. stav 1. ZOO, odbio protivtužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata izvan tog roka.

6. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio presudu broj 94 0 P 019759 13 Gž od 14. aprila 2015. godine kojom je uvažio žalbu tako što je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, dok je usvojio tužbeni zahtjev protivtuženog i obavezao apelanticu da mu isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka.

7. Imajući u vidu činjenično utvrđenje prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev apelantice. U vezi sa tim, ukazao je da je odredbom člana 141. stav 4. Zakona o stvarnim pravim (u daljnjem tekstu: ZSP), propisano da založno pravo pored glavnog potraživanja osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate potraživanja. Osnovni sud je konstatovao da iz navedenog proizlazi da je namjera zakonodavca bila da osigura potraživanje u cjelini, a povjerioca stavi u položaj da je obezbijeđeni dug dovoljno namiren do momenta dospjelosti, te da je zbog toga propisano da pored glavnog potraživanja, založno pravo osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kao i kamatu. Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud obrazložio da prema rješenjima Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka, tuženi nije stekao založno pravo i na sporednim potraživanjima (kamatama). Međutim, istakao je da prema članu 64. Zakona o osnovnim svojinsko – pravnim odnosima, kao i prema članu

148. ZSP, hipoteka ne nastaje danom donošenja rješenja zemljišno-knjižnog suda, odnosno Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, kod koje se vrši upis stanova, nego samo upisom u zemljišne knjige, odnosno u konkretnom slučaju u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Okružni sud je zaključio, da kao dokaz o upisanoj hipoteci i njenom obimu bio bi samo dokaz iz Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, a što apelantica nije priložila. Takođe, naveo je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se protivtužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 324. stav 1. i člana 277. ZOO i da docnja apelantice ima za posljedicu plaćanje zateznih kamata, ali je pogrešno utvrdio da se na potraživanje zateznih kamata, u konkretnom slučaju, ima primijeniti trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 372. stav 1. ZOO. Naime, Okružni sud je zaključio da iz odredbe člana 372. stav 2. ZOO proizlazi da se pravila propisa za zastarjelost povremenih potraživanja, za koja je propisan rok zastarjelosti od tri godine, ne odnose na otplatu u obrocima i druga djelimična ispunjenja. Okružni sud je konstatovao da je zakonski termin „otplata u obrocima“ u stvari otplata duga u ratama, pa se u konkretnom slučaju zastarjelost cijeni u okviru opšteg desetogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 371. ZOO.

8. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelantica u suštini vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO i ZSP od strane Okružnog suda. Pored toga, apelantica, između ostalog navodi da je presudama Okružnog suda u Bijeljini od 31. maja 2013. godine i Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 30. januara 2014. godine (koje su dostavljene u prilogu apelacije) u istim predmetima kakav je i apelanticin zauzet stav da rok zastare zakonskih zateznih kamata iznosi tri godine u skladu sa članom 372. stav 1. ZOO.

9. U dopuni apelacije od 8. maja 2017. godine apelantica je navela da je nakon podnošenja predmetne apelacije Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u svojim rješenjima (pobliže navedenim u dopuni apelacije, donesenim u 2017. godini, a koja su dostavljena uz tu dopunu apelacije) zauzeo stav da potraživanja zakonskih zateznih kamata zbog kašnjenja u plaćanju otkupne cijene stana, shodno članu 372. stav 1. ZOO zastarijevaju u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinačnog dnevnog obračuna kamata, a ne u opštem zastarnom roku, kako je te zaključio Okružni sud u osporenoj presudi. Uz dopunu apelacije od 12. aprila 2017. godine, apelantica je dostavila još dva rješenja Vrhovnog suda donesena u 2017. godini.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud primjećuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primjenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao logične, jasne i precizne razloge za svoju odluku da usvoji žalbu tuženog tako što je preinačio prvostepenu presudu na način da odbije apelanticin tužbeni zahtjev, a usvoji tužbeni zahtjev protivtuženog, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud takođe ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju praksu u predmetima koji su se ticali istih činjeničnih i pravnih pitanja, a koju je izrazio u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: AP-2589/15 od 28. aprila 2016. godine, AP- 2588/15 od 15. septembra 2016. godine i AP-1224/15 od 10. oktobra 2016. godine) Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je razmatrao apelacije fizičkih lica koje su podnesene protiv istog tuženog kao i u konkretnom slučaju, a koje su takođe podnesene protiv presuda Okružnog suda i u kojima su izneseni isti apelacioni navodi kao i u konkretnoj apelaciji u prilog tvrdnjama da je tim presudama (u kojima su u suštini dati isti razlozi za odluke tog suda, kojima su u konačnici odbijeni istovrsni tužbeni zahtjevi tih lica a usvojeni istovrsni protivtužbeni zahtjevi protivtuženog kao i u konkretnom slučaju) povrijeđena njihova prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije. Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i svoju raniju praksu u navedenim predmetima koji su se ticali istih činjeničnih i pravnih pitanja, Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi, suprotno apelanticinim navodima, nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Pri tome, takav stav Ustavnog suda, nije doveden u pitanje ni odlukama redovnih sudova koje je apelantica dostavila u apelaciji i u dopunama apelancije, sugerišući na kršenje prava na pravnu sigurnost, jer su Okružni sud u Bijeljini i Okružni sud u Istočnom Sarajevu, te Vrhovni sud povodom spornog pitanja zastare potraživanja kamata iznijeli drugačiji stav od stava Okružnog suda u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da Vrhovni sud u osporenim rješenjima donesenim tokom 2017. godine, koje je apelantica dostavila u dopunama apelacije, nije donio konačne odluke, već procesne kojima je ukinuo neke presude Okružnoga suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, a iz raspoloživih informacija nije vidljivo da li su ti postupci pravosnažno okončani. Upravo takva situacija sugeriše na zaključak da još uvijek nije zauzet stav o spornom pitanju, pa se stoga u takvim okolnostima nije moglo ni pokrenuti pitanje kršenja prava na pravnu sigurnost, na kojem je apelantica insistirala. Pri tome, iz dostavljene dokumentacije proizilazi da apelantica protiv presude Okružnog suda nije izjavila reviziju Vrhovnom sudu u smislu člana 237. stav 3. ZPP-a, kao što su to učinili pojedinci u gotovo identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima, pa je na taj način apelantica sebi uskratila mogućnost da Vrhovni sud preispita osporenu presudu u svjetlu njenih revizijskih prigovora (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu AP-3053/15 od 15. novembra 2017. godine, stav 40). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa navodima o povredi prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno naznačila u vezi sa kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminirana, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a da se u suštini svode na proizvoljnu primjenu i tumačenje relevantnih odredba ZOO i Zakona o stvarnim pravima, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3052/15 (D. Ć.) | Sudska praksa | Aktio