Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3573/17 ("Šesto Graniti" d.o.o. Livno, D.J. i J. K.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3573/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3573/17, rješavajući apelacije "Šesto Graniti" d.o.o. Livno i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Šesto Graniti" d.o.o. Livno protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 028094 14 Gž od 5. jula 2017. godine;
D. J. protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 007806 17 Gž od 19. maja 2017. godine i Jelena Kuburić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 032060 16 Rev od 8. augusta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3573/17
1. "Šesto Graniti" d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 21. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Mal 028094 14 Gž od 5. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant isplatiti tužitelju JP Komunalno d.o.o. Livno dug za isporučene komunalne usluge - odvoz smeća iznos od 589,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi kao nesporna činjenica, a što se vidi iz analitičke kartice korisnika za period od 1. januara 2010. godine do 31. decembra 2011. godine, da apelant duguje tužitelju za isporučene komunalne usluge - odvoz smeća ukupan iznos od 589,68 KM. Kantonalni sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju radi o izvršenim uslugama za potrebe pravne osobe, a ne domaćinstva pa se ne može primijeniti jednogodišnji rok zastare iz člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO), nego se primjenjuje opći zastarni rok koji iznosi pet godina. Kantonalni sud je istakao da je nesporna činjenica da je tužitelj 13. marta 2013. godine podnio prijedlog za izvršenje koji se u konkretnom slučaju smatra tužbom. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odlučio kao u izreci, budući da je utvrđen ukupan dug tužene za navedeni period i da navedeno potraživanje nije zastarjelo.
AP-4066/17
3. D. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Siniša Đorđević advokat iz Doboja, podnio je 27. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 007806 17 Gž od 19. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant tužitelju "Bex" d.o.o. Maglaj isplatiti iznos od 29.517,22 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja spisa proizlazi da su tužitelj (izvođač radova) i apelant (naručilac radova) 8. avgusta 2011. godine zaključili ugovor o dogradnji kuće. S tim u vezi, Kantonalni sud je navo da su članom 6. navedenog ugovora definisane obaveze izvođača (tužitelja), a članom 7. ugovora obaveze naručioca (apelanta). Kantonalni sud je dalje naveo da iz stanja spisa poizlazi da ni izvođač ni naručilac prilikom realizacije navedenog ugovora nisu poštovali njegove odredbe, odnosno svoje obaveze proistekle iz ugovora. Kantonalni sud je ukazao da tužitelj kao izvođač radova iste nije izvodio u skladu sa dinamičkim planom koji je trebao prezentirati, kao ni sa tehničkim opisom iz glavnog projekta koji također nije prezentiran. Kantonalni sud je također ukazao da i apelant kao naručilac, izvođaču radova nije predao potrebne saglasnosti i odobrenja za gradnju, glavni projekat, nije obezbjedio lice koje će vršiti nadzor nad izvođenjem radova, ovjeravati građevinske dnevnik i knjigu i na drugi način pratiti radove. Kantonalni sud je istakao da u situaciji kakva je predmetna kada je izvođač radova prestao obavljati ugovorene radove, zbog toga što mu naručilac nije platio radove koji su već izvedeni, te kad tužbom traži da mu se ti radovi plate, potrebno je utvrditi obim stvarno izvedenih i usaglašenih radova, da li su isti plaćeni te ako jesu da li postoji razlika u cijeni i kolika je. Kantonalni sud je zaključio da je na ovaj način postupio i prvostepeni sud tako što je na osnovu provedenih dokaza, ukljućujući provedeno vještečenje, utvrdio stvarno izvedene i među ugovornim stranama usaglašene radove, te utvrdio vrijednost tih radova izraženu u novcu. Kantonalni sud ja naveo da u procesno pravnoj situaciji kakva je predmetna, kada je tužitelj izvršio dio definisanih radova, a tuženi (apelant) mu platio dio od izvedenih radova, osnovano je obavezati apelanta da plati razliku, koja je utvrđena u prvostepenom postupku, a sve u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima.
AP-4724/17
5. Jelena Kuburić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Jovo Pilipović advokat iz Banjaluke, podnijela je 14. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 032060 16 Rev od 8. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju apelantica je obavezana da tužitelju (Dom zdravlja Derventa) na ime duga isplati iznos od 14.642,90 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.
6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da mu apelantica isplati iznos od 34.864,14 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tuženoj odobrena specijalizacija iz oblasti porodične medicine 21. decembra 2003. godine u trajanju od 36 mjeseci, da su parnične stranke 10. februara 2004. godine zaključile ugovor o specijalizaciji kojim su uredile prava i obaveze vezane za specijalizaciju, da je tužena položila specijalistički ispit 25. novembra 2006. godine i da je ostala u radnom odnosu kod tužioca do 30. juna 2010. godine, kada joj je prestao radni odnos na njen zahtjev. Vrhovni sud je istakao da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je tužilac rasporedom apelantice u tim porodične medicine u MZ Kalenderovce, u kome je trebalo da obavlja posao doktora porodične medicine (za koje je završila specijalizaciju) i da u toku rada obavlja dva sata poslove ultrazvuka (za koje je stručno osposobljena kao radnik tužioca) doveo do nemogućnosti ispunjenja obaveze apelantice za koju je sam odgovoran. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da obavljanje ovih poslova u skladu je sa ugovorom o specijalizaciji, stručnom spremom i radnim sposobnostima tužene, Zakona o radu i odredbama Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti zdravstva, prema kome se radnik u toku rada može rasporediti na svako radno mjesto u mjestu rada koje odgovara stepenu i vrsti njegove stručne spreme, znanju i sposobnostima, ako postoji potreba (član 7. stav 1. i 3.). Vrhovni sud je dalje naveo da prema ugovoru o specijalizaciji (član 3. stav 1. tačka 5.) obaveza apelantice bila je da nakon specijalizacije ostane u radnom odnosu kod tužioca na poslovima za koje je završila specijalizaciju najmanje dvostruko vrijeme u odnosu na vrijeme koliko je trajala specijalizacija, a ukoliko ne ostane u radnom odnosu taj period, obavezna je da vrati tužiocu sva do tada primljena i potrošena sredstva vezana za specijalizaciju u bruto iznosu, uvećanom za kamate (član 5. ugovora). Vrhovni sud je ukazao da je ukupan specijalistički staž apelantice trajao je 36 mjeseci i 21 dan i da je nakon specijalizacije apelantica trebala da ostane u radnom odnosu kod tužioca najmanje dvostruko vrijeme u odnosu na vrijeme koliko je trajala specijalizacija, ali da je nakon specijalizacije apelantica ostala u radnom odnosu kod tužioca 42 mjeseca i 14 dana (do 30. juna 2010. godine, kada joj je prestao radni odnos na njen zahtjev). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da vrijeme koje je tužena provela na radu kod tužioca nakon polaganja specijalističkog ispita, predstavlja vrijeme za koje je djelimično ispunila svoju obavezu iz člana član 3. stav 1. tačka 5. ugovora, tako da proizlazi da je svoju obavezu ispunila sa 58%, a da je obaveza ostala neispunjena u omjeru od 42%, jer je trebala da ostane na radu još 30 mjeseci i 9 dana. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj saglasno odredbi člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a na osnovu člana 5. ugovora, ovlašten da zahtijeva od apelantice vraćanje iznosa sredstava primljenih na ime plate i drugih primanja za vrijeme specijalizacije, ali samo u procentu koji odgovara neispunjenom dijelu obaveze tužene (42% od iznosa 34.864,14 KM), a to je iznos od 14.462,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3573/17.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman