Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4931/17 (J. O.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Dokaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4931/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4931/17, rješavajući apelacije Jasmina Omića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Jasmin Omić protiv:

- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 139462 17 Gž od 13. oktobra 2017. godine i

- Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 143833 17 Gž od 13. oktobra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4931/17

1. Jasmin Omić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 27. novembra 2017. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 139462 17 Gž od 13. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu (JP „Grijanje“ d.o.o. Zenica) plati dug za isporučenu toplotnu energiju u određenom novčanom iznosu.

AP-5118/17

2. Apelant je podnio 6. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 143833 17 Gž od 13. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu (JP „Grijanje“ d.o.o. Zenica) plati dug za isporučenu toplotnu energiju u određenom novčanom iznosu.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4931/17.

4. U obrazloženjima osporenih odluka Kantonalni sud je naveo, u suštinu, da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, čija se potpunost i pravilnost žalbenim navodima ne može dovoditi u pitanje (član 433. Zakona o parničnom postupku-spor male vrijednosti, u daljnjem tekstu: ZPP) proizlazi da je apelant potrošač u stambenom objektu koji se nalazi u Zenici, da je apelant dužan tužiocu određene novčane iznose za isporučenu toplotnu energiju za grijanje (AP-4931/17 za period od 1. novembra 2010. godine do 31. avgusta 2011. godine i AP- 5118/17 za period od 1. januara do 31. oktobra 2015. godine). Zatim, da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka. Naime, da je prvostepeni sud u konkretnim slučajevima cijenio sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, te ocjenu dokaza, zahtjeve stranaka i činjenice na kojima se zasnivaju ti zahtjevi, kao i propise na kojima su zasnovane presude, naveo u obrazloženju pobijanih presuda u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP. Kantonalni sud je u osporenoj odluci (AP-5118/17) također istakao da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 22 Odluke o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice i 52. Uslova za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže. Naime, da je obaveza apelanta na plaćanje predmetne naknade za utuženi period utvrđena članom 12. Zakona o komunalnim djelatnostima, da se radi, dakle, o zakonskoj obavezi koja se mora izvršavati. Ukazano je da je odredbom čl. 12 Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da korisnik komunalne usluge dužan platiti utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu, u ugovorenom propisanom roku, kao i izvršiti prijavu i odjavu svih promjena (promjena adrese, broja članova domaćinstva, površina objekta i slično), u roku od osam dana od nastale promjene. Kantonalni sud je naglasio da apelant tokom prvostepenog postupka nije izveo niti jedan dokaz te da samo navodi da je netačan obračun u finansijskoj kartici pri čemu nije predložio niti jedan dokaz na te okolnosti, te da njegov prigovor ostaje u domenu paušalnog. Naime, da je na apelantu bio teret dokazivanja tvrdnji koje on ističe, te da je tačno da su Izvodi iz poslovnih knjiga i finansijske kartice tužitelja privatne, a ne javne isprave i da kod istih ne postoji presumpcija istinitosti, ali da iste predstavljaju dokaz u postupku i u situaciji kada dokaznim sredstvima tužioca, apelant ne suprotstavlja svoje dokazne prijedloge.

Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da prvostepeni sud u konkretnim slučajevima nije cijenio dokaze u skladu sa članom 8. ZPP, odnosno da su sudovi proizvoljno i pogrešno primijenili odredbe ZPP-a, da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da tužilac nije moga analitičkim karticama dokazivati visinu duga nego da je trebao angažovati vještaka. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (slobodu izražavanja, kažnjavanje samo na osnovu zakona itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, kao i povredi drugih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelacijama ponavlja navode koje je isticao u žalbama protiv prvostepenih presuda, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluka o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4931/17 (J. O.) | Sudska praksa | Aktio