Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1691/17 (N. L.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1691/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. janaura 2018. godine, u predmetu broj AP-1691/17, rješavajući apelaciju Nedeljka Lolića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedeljko Lolić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 195125 16 Gž od 17. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Lolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 195125 16 Gž od 17. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 195125 14 P od 28. marta 2016. godine u dijelu u kojem je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (B. L.), te je obavezan apelant da mu preda u posjed traktor sa prikolicom (preciznije opisan u izreci prvostepene presude).

2. U obrazloženju odluke, Osnovni sud je naveo, pored ostalog, da je nesporno utvrđeno da su tužitelj i apelant braća, kao i da se predmetni traktor sa prikolicom nalazio kod njihovog oca M. L. i da je u vrijeme smrti M. L. bio u njegovom posjedu, odnosno nalazio se na njegovom imanju. Dalje, Osnovni sud je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka R. L. i M. D. (R. D. izjavio da mu je tužitelj pokazao novac – šilinge i marke, te da su on, tužitelj i M. L. otišli kod prodavca i da je tužitelj dao pare prodavcu, odnosno da je tužitelj kupio traktor sa prikolicom, dok je M. D. izjavio da je tužitelj došao po traktor i da je bio prisutan kada su tužitelj i prodavac pazarili traktor, ali da nije vidio kada je tužitelj dao pare) utvrđeno da je tužitelj, kao kupac stekao predmetni traktor sa prikolicom od O. G., kao prodavca na osnovu usmenog kupoprodajnog ugovora, za koji je prodavcu isplatio kupoprodajnu cijenu, a prodavac mu predao u posjed kupljenu stvar, čime je tužitelj stekao pravo vlasništva. Takođe, Osnovni sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazu svjedoka O. G. (prodavac), koji je izjavio najprije da je traktor kupio-platio tužitelj, a nakon toga navodi da je otac stranaka M. L. sa njim pregovarao o kupovini i da mu je odmah dao kaparu, slijedom čega je iskaz ovog svjedoka neodrživ, jer je malo vjerovatno da se svjedok zaista ne sjeća kome je prodao traktor, pa ovim kazivanjem želi ostati „neutralan“ u sporu stranaka. Isto tako, Osnovni sud je naveo da svjedoci G. G., N. D., P. G. i R. D. nisu imali neposrednih saznanja o okolnostima pod kojima je tužitelj stekao predmetni traktor, zbog čega njihovi iskazi nisu posebno cijenjeni. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da je bez pravnog dejstva ugovor o komisionoj prodaji od 13. septembra 2012. godine koji su zaključili O. G., kao prodavac i M. L. (otac parničnih stranaka), kao kupac. Naime, istaknuto je da ugovor o komisionoj prodaji nije realizovan predajom stvari i isplatom cijene, jer se stvar koja je predmet ugovora već nalazila u posjedu domaćinstva Lolića od prije rata, a cijenu već isplatio tužitelj dvadesetak godina ranije. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je takav ugovor nema pravno dejstvo s obzirom da je njegov predmet bio nedopušten u vrijeme sačinjavanja ugovora.

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud pravilno poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka R. L. i M. D., koji su potvrdili da je tužitelj po zaključenju usmenog ugovora o kupoprodaji isplatio kupoprodajnu cijenu svojim novcem. Okružni sud je naveo da je traktor pokretna stvar veće vrijednosti zbog čijeg bi prenošenja, prometa i po potrebi registracije bilo nužno zaključenje pismenog ugovora, ali obzirom da je on prodat i predat, te isplaćena kupoprodajna cijena prije više od dvadeset godina, to bi se u konkretnom slučaju imale primijeniti odredbe člana 73. Zakona o obligacionim odnosima prema kojima se ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra punovažnim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana ne proizilazi što drugo. Pored toga, Okružni sud je ukazao da je od strane prvostepenog suda pravilno cijenjeno da komisioni ugovor od 13. septembra 2012. godine nije valjan, iz razloga što prodavac O. G. nije mogao prodati predmetni traktor jer je isti prodat prije dvadeset godina i nije mogao ugovoriti prodajnu cijenu kada je cijena isplaćena dvadeset godina ranije i u cjelini realizovan ugovor o prodaji. Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno tužbom obuhvatiti prodavca traktora i ostalu djecu pokojnog M. L., kako to smatra apelant, iz razloga što tužitelj kao vlasnik traži predaju u posjed od apelanta kao držaoca, odnosno što tokom ostavinskog postupka nije ni utvrđivano da predmetni traktor predstavlja ostavinsku masu, u kom slučaju bi ostavinski sud nasljednika čije pravo smatra manje vjerovatnim uputio na parnicu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te ukazuje da su iskazi svjedoka nelogični i kontradiktorni. Takođe, apelant navodi da je proizvoljna odluka da je zaključeni komisioni ugovor ništav, iz razloga što je taj ugovor zamijenio usmenu formu ranijeg ugovora. Apelant smatra da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su, nasuprot apelantovom mišljenju, obrazloženja odluka redovnih sudova jasna i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza (izjave svjedoka) izvršena proizvoljno i na apelantovu štetu. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je zatražio "da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku", nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1691/17 (N. L.) | Sudska praksa | Aktio