Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4865/17 (Ž. L.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4865/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4865/17, rješavajući apelaciju Željka Lazića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Lazić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 193820 17 Gž od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Smiljana Delić, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 193820 17 Gž od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužitelju (MKD „Mikrofin“ d.o.o. Banja Luka) isplati određeni novčani iznos po osnovu mjenice.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je tužitelj 17. juna 2014. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice, protiv tuženih (apelanta i II tužene K. F.), a koji prijedlog je odobren rješenjem o izvršenju, da je prvostepeni sud, a shodno prigovorima tuženih, donio zaključak kojim se odgađa izvršenje naprijed navedenog rješenja o izvršenja, a da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Nadalje, da su u predmetnom parničnom postupku izvedeni dokazi uvidom i čitanjem određene mjenice, obrasca primopredaje mjenice sa datumom primopredaje 4. mart 2011. godine, jemčeva izjava vlastite volje od 4. marta 2011. godine, te saslušanje II tužene u svojstvu parnične stranke. Okružni sud je istakao da je uzimajući u obzir sve navedeno, prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o mjeničnom sporu i to po sopstvenoj mjenici iz člana 111. Zakona o mjenici, gdje su se tuženi bezuslovno obavezali da će po dospjelosti isplatiti iznos naznačen u mjenici, a koja je dospjela na naplatu 24. jula 2012. godine. Zatim, da je shodno prigovoru zastare II tužene, a koja je po ocjeni prvostepenog suda, avalista, tj. mjenični jemac, da nalazi da je predmetno potraživanje zastarjelo u odnosu na II tuženu, jer je mjenica dospjela za plaćanje 24. jula 2012. godine, a prijedlog za izvršenje je podnijet 17. juna 2014. godine. Nadalje, da u pogledu apelanta, prvostepeni sud navodi da je isti kao trasant dužan isplatiti predmetno potraživanje, čija visina proističe iz predmetne mjenice. Okružni sud je istakao da je apelant u žalbi naveo, između ostalog, da nije jasno da sud prihvata prigovor zastarjelosti samo u odnosu na II tuženu, dok u odnosu na apelanta ne prihvata prigovor zastarjelosti, jer su tuženi saglasno istakli iste prigovore kako u pogledu visine, tako i u pogledu zastarjelosti potraživanja. Međutim, da nisu osnovani žalbeni navodi da je apelant isticao prigovor zastarjelosti potraživanja kao II tužena. Naime, da je na ročištu za glavnu raspravu II tužena po punomoćniku istakla prigovor zastare potraživanja, dok takav prigovor nije istaknut od strane apelanta, niti na glavnoj raspravi, niti u toku cijelog postupka. Okružni sud je naglasio da apelant prigovor zastare potraživanja, prvi put tek ističe u konkretnom žalbenom postupku. Međutim, da je odredbom člana 207. stav 3. Zakona o parničnom postupku, između ostalog propisano da se prigovor zastare koji nije iznijet pred prvostepenim sudom ne može iznositi u žalbi, zbog čega takav prigovor i nije cijenjen od strane Okružnog suda.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da u odluci koju je osporio nisu cijenjeni njegovi žalbeni prigovori, da u odnosu na njega ne stoji mjenična obaveza jer je potraživanje zastarjelo, kako u odnosu na II tuženu tako i u odnosu na apelanta.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4865/17 (Ž. L.) | Sudska praksa | Aktio