Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3534/15 (A.I.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršni postupak
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3534/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3534/15, rješavajući apelaciju A. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija A. I.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 100881 12 Gži od 14. aprila 2015. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici A. I. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici A. I. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija A. I. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 100881 12 Gži od 14. aprila 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. I. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 100881 12 Gži od 14. aprila 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od izvršenika „Hepok“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 30. juna i 14. decembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. jula 2017. godine. Općinski sud i izvršenik nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 25. oktobra 2011. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi novčanog potraživanja na osnovu izvršne isprave-rješenja Kantonalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) od 29. novembra 2010. godine.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 100881 11 I od 28. septembra 2012. godine Općinski sud je odredio predloženo izvršenje.

7. Protiv rješenja o izvršenju izvršenik je podnio prigovor koji je Općinski sud Rješenjem broj 58 0 I 100881 11 I od 28. septembra 2012. godine odbio kao neosnovan.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da sud nije smatrao potrebnim da provodi vještačenje po vještaku finansijske struke na okolnost visine potraživanja s obzirom na to da je iznos potraživanja na ime plaće za vrijeme dok je apelantica bila u statusu „zaposlenika na čekanju“, doprinosa, te otpremnine odrediv i može se odrediti i u izvršnom postupku primjenom odredbi člana 143. st. 3. i 5. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno može se utvrditi prostim izračunom za koji nije potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

9. Ukazano je da iz „priloženih zakonskih akata“ proizlazi visina ukupnog potraživanja, i to: isplata plaće za vrijeme dok je apelantica bila u statusu „zaposlenika na čekanju“ za period od 3. aprila 1992. do 30. aprila 1998. godine u iznosu od po 85,00 KM mjesečno, za period od 1. maja 1998. do 30. septembra 1998. godine u iznosu od po 130,00 KM mjesečno, te za period od 1. oktobra 1998. do 5. juna 2000. godine u iznosu od po 200,00 KM mjesečno. U odnosu na doprinose za period od 3. aprila 1992. do 30. aprila 1998. godine iznos od po 31,08 KM mjesečno, za period od 1. maja 1998. do 30. septembra 1998. godine iznos od po 47,54 KM mjesečno, te za period 1. oktobra 1998. do 5. juna 2000. godine iznos od po 70,60 KM mjesečno, tj. ukupan iznos od 3.960,00 KM. Otpremnina je utvrđena u iznosu od 1.256,94 KM, a sve kako je to prijedlogom tražila apelantica kao tražilac izvršenja, a što je sud rješenjem odobrio.

10. Protiv navedenog rješenja izvršenik je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 58 0 I 100881 12 Gži od 14. aprila 2015. godine djelimično uvažio, prvostepeno rješenje preinačio tako da se prigovor izvršenika djelimično uvažava, pa se rješenjem o izvršenju dozvoljava izvršenje samo u dijelu u kojem se traži uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. ZOR-a, dok se u ostalom dijelu rješenje o izvršenju stavlja van snage i izvršenje obustavlja.

11. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da se izvršenje traži na osnovu izvršne isprave-rješenja Komisije od 29. novembra 2010. godine. Navedenim rješenjem je naloženo poslodavcu-izvršeniku da apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu s odredbama člana 143. ZOR-a u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

12. Istaknuto je da je prijedlogom za izvršenje apelantica zatražila da se na osnovu navedenog rješenja Komisije dozvoli izvršenje na način da joj se uspostavi radno-pravni status, prizna status zaposlenika na čekanju od 3. aprila 1992. do 5. juna 2000. godine, isplati naknada plaća u visini najniže plaće za navedeni period, uplate doprinosi za PIO za isti period, te isplati otpremnina. Navedeno je da je predloženo izvršenje sud dozvolio rješenjem od 2. februara 2012. godine, a po prigovoru izvršenika sud je osporenim rješenjem odbio prigovor izvršenika kao neosnovan.

13. Ukazano je da se u žalbi osnovano navodi da je prvostepeni sud pogriješio kada je prigovor odbio kao neosnovan. Navedeno je da je rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana

143. ZOR-a od 29. novembra 2010. godine određeno da se apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu sa članom 143. ZOR-a, pa je izvršenje dozvoljeno i u dijelu u kojem nije određeno izvršnom ispravom. Ukazano je da je sud u izvršnom postupku vezan sadržajem izvršne isprave (član 27. Zakona o izvršnom postupku; u daljnjem tekstu: ZIP) pa se izvršenje moglo dozvoliti samo u dijelu u kojem se traži uspostavljanje radno-pravnog statusa prema članu 143. ZOR-a, a ne i u dijelu u kojem s traži utvrđivanje određenih prava koja zaposleniku pripadaju po članu 143. ZOR-a. Ukazano je da će to pravo (u vrsti i obimu) utvrditi izvršenik donoseći odluku o uspostavljanju radno-pravnog statusa u skladu s odredbama člana 143. ZOR-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U okviru prava na pravično suđenje apelantica ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku. Smatra da je osporenim rješenjem došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Prema apelanticinom mišljenju prvostepeni sud je pravilno postupio jer su iznosi potraživanja na ime plaće za vrijeme dok je apelantica bila u statusu „zaposlenika na čekanju“, doprinosa, te otpremnine odredivi i mogu se odrediti i u izvršnom postupku primjenom odredbe člana 143. st. 3. i 5. ZOR-a, odnosno može se utvrditi prostim izračunom za koji nije potrebno stručno znanje kojim sud raspolaže.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da osporenim drugostepenim rješenjem nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za:

staž osiguranja koeficijent

- do 5 godina 1,33

- od 5 do 10 godina 2,00

- od 10 do 20 godina 2,66

- preko 20 godina 3,00 Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.

17. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

Član 27.

Podobnost izvršne isprave za izvršenje (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

(2) Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.

(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uvjet da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu.

(4) Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne primjenjuju se u postupku izvršenja na osnovu izvršne isprave notara.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 100881 12 Gži od 14. aprila 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 15. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica smatra da je osporenom odlukom došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni izvršni postupak odnosi na pitanje izvršenja rješenja Komisije kojim je izvršeniku-poslodavcu naloženo da apelantici uspostavi radno-pravni status u smislu člana 143. ZOR-a, te da stoga apelantica u predmetnom izvršnom postupku kao tražilac izvršenja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporenu odluku

26. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pristupa sudu.

27. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

29. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku apelantica tražila izvršenje rješenja Komisije od 29. novembra 2010. godine kojim je naloženo poslodavcu-izvršeniku da apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu s odredbama člana 143. ZOR-a u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Prijedlogom za izvršenje navedenog rješenja apelantica je tražila da joj se uspostavi radno-pravni status, prizna status zaposlenika na čekanju u relevantnom periodu, kao i da joj se u skladu s tim isplate odgovarajući iznosi na ime plaće, doprinosa i otpremnine za relevantne periode. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud rješenjem o izvršenju od 2. februara 2012. godine dozvolio predloženo izvršenje onako kako je to apelantica predložila u prijedlogu za izvršenje. Nadalje, Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor izvršenika protiv rješenja o izvršenju smatrajući da se u izvršnom postupku mogu utvrđivati prava koja zaposleniku pripadaju u smislu člana 143. st. 3. i 5. ZOR-a. Međutim, rješavajući po žalbi protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je utvrdio da je rješenjem Komisije, koje je izvršna isprava u predmetnom postupku, isključivo bilo određeno da se apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu sa članom 143. ZOR-a, a ne i da se apelantici isplate odgovarajući iznosi na ime novčanih potraživanja apelantice iz radnog odnosa (plaće, doprinosi i otpremnina). Prema tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je u predmetnom izvršnom postupku izvršenje dozvoljeno i u dijelu koje nije određeno izvršnom ispravom. Pri tome je Kantonalni sud ukazao na odredbu člana 27. ZIP-a prema kojoj je izvršni sud vezan sadržajem izvršne isprave. Stoga je osporenom odlukom utvrđeno da se izvršenje moglo dozvoliti samo u dijelu uspostavljanja radno-pravnog statusa apelantice prema članu 143. ZOR-a, a ne i u dijelu utvrđivanja ostalih prava koja apelantici pripadaju u smislu člana 143. ZOR-a. Navedeno iz razloga što je to obaveza izvršenika-poslodavca koji će prilikom donošenja odluke o uspostavljanju radno-pravnog statusa apelantici utvrditi sva prava koja apelantici pripadaju iz radnog odnosa. U navedenom stavu Kantonalnog suda Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava u predmetnom izvršnom postupku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantica u toku postupka imala pravo da podnese odgovor na prigovor izvršenika, što je i učinila. Apelantica je također imala pravo i da podnese odgovor na žalbu, ali to nije učinila. Dakle, apelantica je u predmetnom izvršnom postupku imala mogućnost da svoje prigovore suprotstavi prigovorima izvršenika, ali to nije učinila u postupku po žalbi protiv rješenja o prigovoru povodom kojeg je donesena osporena odluka. Stoga, suprotno apelanticinim navodima ne može se zaključiti da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pristup sudu.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi da joj je zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pristupa sudu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

B) Suđenje u razumnom roku

31. Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom izvršnom postupku.

32. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, između mnogih, Dorić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. novembra 2017. godine, stav 14, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, stav 38, Frydlender protiv Francuske, presuda od 27. juna 2000. godine, stav 43. i Ustavni sud, između mnogih, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak apelantica pokrenula prijedlogom od 25. oktobra 2011. godine, te da je izvršni postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 14. aprila 2015. godine. Dakle, predmetni izvršni postupak je trajao tri godine i pet mjeseci.

35. Razmatrajući apelanticine navode u pogledu razumnosti dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, a vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda i Ustavnog suda (tačka 32) ovaj sud prije svega zapaža da predmetni postupak nije bio složene prirode. Dalje, Ustavni sud smatra da apelantica svojim ponašanjem nije utjecala na dužinu predmetnog postupka. U odnosu na ponašanje redovnih sudova Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u vrlo kratkom roku donio rješenje o izvršenju, kao i da je u vrlo kratkom roku donio rješenje o prigovoru izvršenika. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud rješavao o žalbi izvršenika u periodu dužem od dvije godine. Navedeni period, prema mišljenju Ustavnog suda, ne zadovoljava garancije prava na pravično suđenje imajući u vidu hitnu prirodu izvršnog postupka (član 5. ZIP-a), a posebno okolnost da je u tom postupku apelantica tražila uspostavljanje radno-pravnog statusa u smislu člana 143. ZOR-a, pa se i sa ovog aspekta tražilo hitnije postupanje redovnih sudova u izvršnom postupku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u pogledu navedenog Kantonalni sud nije dostavio bilo kakvo objašnjenje.

36. Prema tome, imajući u vidu kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom razmatranja dužine postupka, na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci, kao i činjenicu da je predmetni izvršni postupak trajao u periodu dužem od tri godine, od čega je pred Kantonalnim sudom po žalbi trajao u periodu dužem od dvije godine za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina predmetnog izvršnog postupka nije zadovoljila načelo prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

38. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu apelantima bi svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

39. S obzirom na odluku o kršenju načela prava na suđenje u „razumnom roku“ u konkretnom predmetu koji je, dakle, trajao više od tri godine, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 900,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda za koji je utvrđeno da nije donio odluku u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

40. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu, također, dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelantica u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud po žalbi u izvršnom postupku u kojem se tražilo izvršenje rješenja Komisije za uspostavljanje radno-pravnog statusa apelantice, koji je po zakonu hitne prirode, rješavao u periodu dužem od dvije godine, a što ne zadovoljava garancije prava na pravično suđenje.

44. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, kao i prava na pristup sudu, te kada je redovan sud za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge.

45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer apelantica, osim svojih navoda, u ovom dijelu nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na diskriminaciju apelantice u predmetnom postupku.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3534/15 (A.I.) | Sudska praksa | Aktio