Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3537/15 („Poljoexport" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Uknjižba
  • Upravni spor
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3537/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3537/15, rješavajući apelaciju „Poljoexporta" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija „Poljoexporta" d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se trenutno vodi pred Vrhovni sudom Republike Srpske u predmetu broj 57 0 Ps 003225 17 Rev.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu „Poljoexportu" d.o.o. Sarajevo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu „Poljoexportu" d.o.o. Sarajevo zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča predmetni parnični postupak, shodno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske i Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija „Poljoexporta" d.o.o.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009153 14 Uvp od 30. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 009153 12 U od 25. oktobra 2013. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 21.03/952.3-2/12 od 27. februara 2012.

godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područne jedinice Banja Luka broj 21.11/952.3-422/09 od 22. decembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Poljoexport" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. jula 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 009153 14 Uvp od 30. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 009153 12 U od 25. oktobra 2013. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.03/952.3-2/12 od 27. februara 2012. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područne jedinice Banja Luka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.11/952.3-422/09 od 22. decembra 2011. godine. Također, apelant je istu apelaciju podnio zbog dužine trajanja postupka u predmetu Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 003225 14 Ps 2.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda je 18. decembra 2015. godine, a od Republičke uprave i Područne jedinice 12. maja 2017. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Okružnog privrednog suda je 4. decembra 2017. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 23, odnosno 28. decembra 2015. godine, a Republička uprava i Područna jedinica 22. maja, odnosno 7. juna 2017. godine, te Okružni privredni sud 12. decembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Upravni postupak i postupak upravnog spora

5. Rješenjem Područne jedinice broj 21.11/952.3-422/09 od 22. decembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za upis prava raspolaganja na poslovnom prostoru koji se nalazi u Banjoj Luci, u Ulici Veselina Masleše broj 11, preciznije određenog u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), (stav I izreke rješenja). Istim rješenjem, na osnovu rješenja Direkcije za privatizaciju RS od 23. jula 2002. godine dozvoljen je upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža u korist „Poljoeksporta" a.d. Banja Luka sa dijelom 1/1 (stav II izreke). Navedenim rješenjem je određeno da će Područna jedinica nakon pravosnažnosti rješenja izvršiti upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u knjigu uloženih ugovora u korist "Poljoeksporta" a.d. Banja Luka sa dijelom 1/1 (stav III izreke).

6. U obrazloženju rješenja Područna jedinica je navela da je apelant 7. septembra 2009. godine podnio zahtjev za uknjižbu prava etažnog raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru na osnovu Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-153/98 od 17. septembra 1998. godine, kojom je utvrđeno da apelant ima pravo raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom. Nadalje je istaknuto da je „Poljoeksport“ a.d. Banja Luka podnio 21. jula 2011. godine zahtjev za upis prava vlasništva na istom poslovnom prostoru na osnovu rješenja Direkcije za privatizaciju Republike Srpske od 23. jula 2002. godine. Zaključkom Područne jedinice od 21. jula 2011. godine navedeni zahtjevi su spojeni u jedan predmet, jer se odnose na istu nekretninu. U postupku je utvrđeno da se zahtjevi odnose na nekretnine u Banjoj Luci, preciziranih katastarskih čestica upisanih u katastarskoj evidenciji kao suposjed SIZ-a stanovanja Banja Luka i Dragana Bulića sa po ½ dijela, kao i da je na predmetnim katastarskim česticama izvršen upis prava u zemljišnoj knjizi u korist društvenog vlasništva sa 11.758/49.687 dijela, prava suvlasništva na „Poljoeksportu“ a.d. Banja Luka sa 9.591/49.687 dijela, te prava suvlasništva Dragana Bulića sa 20.422/49.687 dijela i Slobodana Puhalca sa 7.916/49.687 dijela. Područna jedinica je utvrdila da apelantu ne pripada pravo na upis prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru shodno odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) kojim to pravo vlasništva nije priznato preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, već samo preduzeću koje se nalazi na teritoriji entiteta koji vrši privatizaciju prema propisima tog entiteta. Također je utvrđeno da se ne može prihvatiti kao osnov za upis navedena presuda Osnovnog suda od 17. septembra 1998. godine kojom je utvrđena pravna valjanost Ugovora o udruživanju rada i sredstava kojom je apelantov prednik stekao pravo raspolaganja, jer se ne radi o stjecanju privatnog vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru od apelanta u kom bi slučaju bilo isključeno pravo entiteta na čijoj se teritoriji nalazi poslovni prostor da po propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši privatizaciju preduzeća.

7. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja Područne jedinice. Odlučujući o apelantovoj žalbi Republička uprava je Rješenjem broj 21.03/952.3-2/12 od 27. februara 2012. godine žalbu djelimično uvažila tako što je st. II i III izreke prvostepenog rješenja poništila i predmetnu upravnu stvar u tom dijelu vratila na ponovni postupak i odlučivanje dok je u pogledu stava I izreke apelantovu žalbu odbila kao neosnovanu. U obrazloženju je istaknuto da je apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepeno rješenje poništeno u dijelu kojim je dozvoljen upis prava vlasništva u korist ,,Poljoeksporta“ a.d. Banja Luka i predmet vraćen u tom dijelu na ponovni postupak, dok je žalba odbijena u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za upis prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru. Istaknuto je da je navedenom presudom Osnovnog suda od 17. septembra 1998. godine po tužbi apelantovog pravnog prednika, koji je bio organizovan kao državno preduzeće, utvrđeno pravo vlasništva na poslovnom prostoru na teritoriji Republike Srpske, dok je zahtjev za upis podnio apelant kao lice sa sjedištem na teritoriji Federacije BiH koje, prema Okvirnom zakonu, nema pravo vlasništva na poslovnom prostoru u državnom vlasništvu na teritoriji Republike Srpske.

8. Apelant je protiv navedenog rješenja Republičke uprave tužbom pokrenuo upravni spor. Okružni sud je u upravnom sporu Presudom broj 11 0 U 009153 12 U od 25. oktobra 2013. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka upravnog spora.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odluka Republičke uprave u dijelu odbijanja apelantovog zahtjeva pravilna i da navedeno proizlazi iz Okvirnog zakona zbog čega apelantu čije je sjedište na području Federacije BiH ne pripada pravo vlasništva na poslovnom prostoru na teritoriji Republike Srpske, jer je cilj tog zakona uspostavljanje sigurnog pravnog prometa za postupak privatizacije preduzeća i banaka u BiH i utvrđeno pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu, na osnovu entitetskih zakona (čl. 2. i 3. Okvirnog zakona). Dalje je navedeno da je u parničnom postupku u kome je donesena presuda Osnovnog suda od 17. septembra 1998. godine, na osnovu koje apelant traži upis, utvrđeno da je apelant bio investitor izgradnje predmetnog poslovnog prostora koji nije bio njegovo privatno vlasništvo, a da je ,,Poljoeksport“ a.d. Banja Luka u vrijeme izgradnje poslovnog prostora bio u sastavu apelanta, te da se kasnije organizovao na osnovnim sredstvima apelantovog predstavništva i da je kao akcionarsko društvo upisan u sudski registar nakon izvršene transformacije. Navedeno je da je odlukom Direkcije za privatizaciju ,,Poljoeksportu“ a.d. Banja Luka odobren program privatizacije po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) zbog čega, kako je zaključio Okružni sud, navedena presuda Osnovnog suda nije mogla poslužiti kao osnov za upis prava raspolaganja apelanta na predmetnom poslovnom prostoru, shodno odredbi člana 11. Zakona o privatizaciji. Također je istaknuto da navedena presuda ne predstavlja ugovor i da je u toj presudi kao tuženi bio označen Zavod za izgradnju Banja Luka. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je zaključio da ne postoje uslovi za poništenje osporenog akta Republičke uprave iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima.

10. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 U 009153 14 Uvp od 30. aprila 2015. godine odbio kao neosnovan, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant blagovremeno podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje presude osporio njenu zakonitost zbog povrede zakona i povrede pravila postupka, koji su od utjecaja na rješenje stvari. Naveo je da se prvostepeni upravni organ pogrešno pozvao na član 4. Pravilnika o uspostavljanju i vođenju knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljnjem tekstu: Pravilnik) u kojoj odredbi je navedeno da je pravni osnov upisa etažnih stvarnih prava ugovor, te da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda koju je apelant dostavio utvrđeno da je pravno valjan ugovor o udruživanju rada i sredstava od 23. septembra 1978. godine, po osnovu koga je apelant stekao pravo raspolaganja poslovnim prostorom, i da se nižestepeni sud i organi uprave ne mogu baviti pitanjem valjanosti navedene presude.

12. Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbe čl. 1, 2. i 4. Pravilnika. Dalje je naveo da, imajući u vidu navedene odredbe Pravilnika, kod nesporne činjenice da su predmetne nekretnine, označene navedenim katastarskim česticama, upisane u katastru nekretnina kao suposjed SIZ-a stanovanja Banja Luka i Dragana Bulića sa po ½ dijela, a što odgovara preciziranim katastarskim česticama u odgovarajućem zemljišnoknjižnom ulošku u zemljišnoj knjizi, te da je na njima izvršen upis prava vlasništva u korist društvenog vlasništva sa 11.758/49.687 dijela, Dragana Bulića sa 20.422/49.687 dijela, „Poljoeksporta“ a.d. Banja Luka sa 9.591/49.687 dijela i Slobodana Puhalca sa 7.916/49.687 dijela, koji dokazi se nalaze u upravnom spisu, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da je u predmetnom postupku pravilno odbijen apelantov zahtjev za upis. Vrhovni sud je istakao da su nekretnine na kojima apelant traži upis već upisane u zemljišnu knjigu i u katastar nepokretnosti, zbog čega navedena presuda Osnovnog suda od 17. septembra 1998. godine nije podobna za upis prema odredbama Pravilnika.

13. Vrhovni sud je utvrdio da na drugačije presuđenje ne može utjecati ni apelantov podnesak od 12. marta 2014. godine, dostavljen tom sudu, u kome je naveo da je ,,Poljoeksport“ a.d. Banja Luka (kao tužilac) podnio tužbu za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru protiv apelanta (kao tuženog) u predmetu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 003225 04 Ps, kao i da je apelant u tom predmetu podnio protivtužbu radi iseljenja ,,Poljoeksporta“ a.d. Banja Luka iz predmetnog poslovnog prostora, te je predložio Vrhovnom sudu da se sačeka do donošenja presude u navedenom predmetu Okružnog privrednog suda. Navedeno, kako je zaključio Vrhovni sud, ne predstavlja prethodno pitanje u predmetnom postupku.

Parnični postupak

14. „Poljoeksport“ a.d. Banja Luka je 25. maja 2001. godine podnio tužbu protiv apelanta radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Predmet je pred tada nadležnim Osnovnim sudom registrovan pod brojem P-1215/01. Tužba je 28. juna 2004. godine dostavljena apelantu na odgovor. Apelant je 2. augusta 2004. godine dostavio odgovor na tužbu i podnio protivtužbeni zahtjev.

15. Podneskom od 30. marta 2015. godine apelant je uredio protivtužbeni zahtjev, predlažući da sud utvrdi da je on vlasnik predmetnog poslovnog prostora i naloži Republičkoj upravi da izvrši upis vlasništva a tužiocu „Poljoeksportu“ a.d. Banja Luka da mu predmetni poslovni prostor preda u posjed.

16. Na ročištu održanom 29. augusta 2016. godine „Poljoeksport“ a.d. Banja Luka je uredio tužbeni zahtjev predlažući da sud utvrdi da je on vlasnik predmetnog poslovnog prostora, što je apelant dužan priznati i trpjeti. Okružni privredni sud je održao glavnu raspravu 13. oktobra 2016. godine.

17. Presudom broj 57 0 Ps 003225 14 Ps 2 od 21. februara 2017. godine Okružni privredni sud je odbacio tužbu „Poljoeksporta“ a.d. Banja Luka kao nedozvoljenu (stav I izreke). Stavom II izreke odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev.

18. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 003225 17 Pž od 16. augusta 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu (stava II izreke) je potvrđena.

19. Apelant je protiv navedene presude Višeg privrednog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Revizija je zaprimljena 18. oktobra 2017. godine i registrovana pod brojem 57 0 Ps 003225 17 Rev. Postupak pred Vrhovnim sudom je u toku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da su redovni sudovi i organi uprave pogrešno tumačili odredbe Pravilnika u pogledu ugovora kao osnova za upis, jer je apelant uknjižbu tražio na osnovu pravomoćne presude u kojoj je utvrđeno da je pravno valjan ugovor o udruživanju rada i sredstava od 23. septembra 1978. godine, te da je na osnovu njega apelant stekao pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru. Apelant se u prilog svojim tvrdnjama pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 160/03 od 28. aprila 2004. godine. Također, apelant je naveo da je „Poljoeksport“ a.d. Banja Luka 25. maja 2001. godine podnio tužbu protiv apelanta radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru a koja je pred tada nadležnim Osnovnim sudom zavedena pod brojem P-1215/01. Dalje je naveo da je spomenuta parnica nastavljena kod nadležnog Okružnog privrednog suda i registrovana pod brojem 57 0 Ps 003225 04 Ps. Istakao je da u navedenom postupku ni nakon 14 godina nije donesena nikakva odluka zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je istakao da su navodi apelacije neosnovani, te da ostaje kod razloga datih u presudi tog suda.

22. Okružni sud je naveo da donošenjem odluke tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, te da je taj sud svoju odluku donio na osnovu podataka u spisu predmeta uz pravilnu primjenu zakona.

23. Okružni privredni sud je naveo hronološki tok procesnopravnih radnji.

24. Republička uprava je istakla da rješenjem tog upravnog organa nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

25. Područna jedinica je istakla da su navodi apelacije neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. U Pravilniku o uspostavljanju i vođenju knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža („Službeni glasnik RS“ broj 60/05) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim pravilnikom uređuju se oblik i obim Knjige uloženih ugovora prodatih poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža koje nisu upisane u javnu knjigu, podaci koji se upisuju u Knjigu uloženih ugovora, kao i način njenog ustrojavanja, vođenja i održavanja.

Član 2.

Poslovne zgrade, poslovne prostorije i garaže u državnoj svojini koje su prodate u skladu sa Zakonom o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 98/04), kao i one za koje postoji pravni osnov za sticanje prava svojine na drugi način, a nisu upisane u zemljišnu knjigu, odnosno u druge javne evidencije o nekretninama i pravima na njima upisuju se u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljem tekstu: Knjiga uloženih ugovora).

Knjigu uloženih ugovora uspostavlja i vodi Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove – područna jedinica (u daljem tekstu: područna jedinica) posebno za svaku katastarsku opštinu na njenom području.

Član 4.

Zahtjev za upis poslovne zgrade, poslovne prostorije ili garaže u knjigu uloženih ugovora podnosi se područnoj jedinici.

Uz zahtjev se podnosi:

1. ovjeren ugovor o kupoprodaji poslovne zgrade, poslovne prostorije ili garaže; 2. dokaz o plaćenom porezu na prenos nekretnina i prava;

3. dokaz da poslovna zgrada, poslovna prostorija ili garaža nije upisana u zemljišnu knjigu, odnosno druge javne evidencije o nekretninama;

4. tlocrt poslovne zgrade, poslovnog prostora ili garaže urađen po odredbama Pravilnika o izlaganju na javni uvid podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta i određivanja upisa prava na nekretninama (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 62/01).

Tlocrt objekta (Prilog broj 3) izrađuje geodetska organizacija ili područna jedinica pod uvjetima predviđenim članom 92. stav 7. Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 55/03 46/04). (...)

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na upravni postupak i postupak upravnog spora

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 009153 14 Uvp od 30. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 29. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na upravni postupak i postupak upravnog spora ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. Parnični postupak

31. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta u dijelu koji se odnosi na parnični postupak, odnosno okolnost da predmetni postupak nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u tom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na parnični postupak ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum A)U odnosu na upravni postupak i postupak upravnog spora

33. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na uknjižbu u zemljišne knjige prava raspolaganja na nekretninama. Dakle, u skladu s praksom Ustavnog suda, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. od 19. do 23).

37. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovnih sudova i upravnih organa, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava.

38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave, odlučujući u upravnom postupku, i redovni sudovi, odlučujući u postupku upravnog spora i postupku vanrednog preispitivanja presude, u konačnici, odbili apelantov zahtjev za upis prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u konačnici, razmotrio apelantove prigovore koje je iznio u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, te da je dao jasne i dovoljne razloge zašto ti prigovori ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja razloga koje je iznio u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor, kao i u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi, u konačnici, neosnovano odbili njegov zahtjev za uknjižbu pri čemu su pogrešno tumačili čl. 1, 2. i 4. Pravilnika. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud detaljno ispitao istaknute apelantove prigovore i dao razloge zašto je smatrao da u okolnostima konkretnog predmeta apelant nije imao podoban osnov za upis prava pozivajući se pri tome na citirane odredbe Pravilnika. Pri tome Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je još uvijek u toku parnični postupak u kojem je apelant tražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru.

41. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 160/03 od 28. aprila 2004. godine, Ustavni sud zapaža da citirani predmet u kojem je apelantica u sudskom postupku tražila predaju u posjed poslovnog prostora u čijoj je izgradnji učestvovala kao investitor ne pokreće slična činjenična ni pravna pitanja koja su predmet konkretnog predmeta u kojem je apelant u upravnom postupku tražio uknjižbu prava raspolaganja, zbog čega se apelantovi navodi u tom dijelu pokazuju neosnovanim.

42. Također, Ustavni sud zapaža da se u svojoj dosadašnjoj praksi bavio predmetima koji su se ticali privatizacije pravnih subjekata na osnovu Okvirnog zakona. Naime, u tim predmetima radilo se o utvrđivanju prava vlasništva na poslovnim prostorima (nekretninama), kao i o utvrđivanju pravne valjanosti kupoprodajnih ugovora koji su za predmet imali poslovne prostore koji su potpadali pod proces privatizacije. Iz zauzete prakse Ustavnog suda proizlazi da je Ustavni sud usvojio stanovište da u predmetima u kojima ne postoji dokaz o upisu prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima apelacije nisu osnovane, jer nema arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante koji, zbog činjenice da njihovo pravo vlasništva nije konstituirano na spornim poslovnim prostorima, i ne mogu polagati pravo na te prostore (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1164/10 od 9. jula 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), što je suštinska razlika u odnosu na činjeničnu i pravnu situaciju u predmetima iz grupe kojima je vodeća Odluka broj AP 2157/08 u kojoj je Ustavni sud utvrdio postojanje arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante koji su stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1392/12 od 16. septembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

B)Parnični postupak

45. Ustavni zapaža da apelant predmetni parnični postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta.

a)Relevantni principi

46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

47. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

48. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da je „Poljoeksport“ a.d. Banja Luka 25. maja 2001. godine podnio tužbu protiv apelanta Osnovnom sudu, te da predmetni postupak još nije okončan. Dakle, postupak povodom predmetne tužbe traje 16 godina i sedam mjeseci i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza dužine trajanja postupka

50. Ustavni sud primjećuje da je „Poljoeksport“ a.d. Banja Luka pokrenuo predmetni parnični postupak protiv apelanta radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, te da je apelant u istom postupku podnio protivtužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na istom prostoru. S obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu.

51. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak trajao 16 godina i sedam mjeseci i da još nije okončan, što je a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1637/09 od 13. juna 2012. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud zapaža da je od podnošenja tužbe 25. maja 2001. godine sud poduzimao određene procesne radnje, ali da je prva odluka donesena 21. februara 2017. godine, dakle, nakon 15 godina i osam mjeseci, što je neprihvatljivo dug period. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Okružni privredni sud nije ponudio bilo kakve razloge za prekomjernu dužinu predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u relativno kratkom postupku riješio apelantovu žalbu.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka pred Okružnim privrednim sudom bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

53. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

54. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant pravno lice i da je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda da se „ne može isključiti mogućnost da komercijalnom preduzeću može biti dosuđena naknada nematerijalne štete“ (vidi, Evropski sud, Damjanović i Euromag d.o.o. protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 31. oktobra 2017. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud ukazuje i na stav Evropskog suda: „Da je aplikant propustio zatražiti obeštećenje pred Ustavnim sudom, priznanje povrede bi, samo po sebi, predstavljalo primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu u smislu člana 34. Konvencije“ (vidi, analogno, Lukić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), broj 34379/03, 18.11.2008. god.). Međutim, budući da je aplikant zatražio obeštećenje zbog povrede zahtjeva za „razumni rok“ […], a Ustavni sud, ipak, nije dosudio bilo kakvu odštetu, aplikant i dalje može tvrditi da je „žrtva“ (vidi, Evropski sud, Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. oktobra 2017. godine, stav 9). Imajući u vidu navedeno, te odredbu člana 74. Pravila i zauzetu praksu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51) prema kojoj bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, dvostruki iznos, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, trebalo isplatiti iznos od 2.400,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od 16 godina. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da u parničnom postupku postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak radi utvrđivanja prava vlasništva nije završen ni nakon 16 godina i sedam mjeseci od dana podnošenja tužbe za šta u najvećem dijelu odgovornost snosi Osnovni, odnosno kasnije nadležni Okružni privredni sud.

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u upravnom i postupku upravnog spora kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

57. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

58. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3537/15 („Poljoexport" d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio