Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5185/17 (Z. M.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5185/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5185/17, rješavajući apelaciju Zorana Mikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Mikića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 015181 17 Kž 3 od 16. novembra 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 015181 17 Kv 4 od 8. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Mikić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru, kojeg zastupa ZAK Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 9. decembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 015181 17 Kž 3 od 16. novembra 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 015181 17 Kv 4 od 8. novembra 2017. godine. Apelant je 11. decembra 2017. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Tužilaštvo i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju u periodu do 18. decembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 015181 17 Kv 4 od 8. novembra 2017. godine apelantu je pritvor, koji je određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 01518 14 Kpp 10 od 28. oktobra 2014. godine, a produžen Rješenjem vanpretresnog vijeća Okružnog suda broj 110 K 01518 17 Kv 3 od 7. septembra 2017. godine, produžen tako da po ovom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže 2 (dvije) godine od dana potvrđivanja optužnice, s tim što će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka 2 (dva) mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, a ukoliko u navedenom roku ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i apelant pustiti na slobodu. Pritvor je apelantu produžen zbog razloga propisanih u članu 197. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo 30. oktobra 2017. godine pod brojem T 13 0 KT 0023509 14 podiglo optužnicu protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i da je u optužnici predložilo da se nakon njenog potvrđivanja apelantu produži pritvor do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine, i to po pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKPRS. Sudija za prethodno saslušanje Okružnog suda je 31. oktobra 2017. godine potvrdio optužnicu broj T 13 0 KT 0023509 14, te je zatim spis dostavio vanpretresnom vijeću da odluči o prijedlogu za produženje pritvora apelantu.
7. Okružni sud je 8. novembra 2017. godine održao ročište na kojem su se apelant i njegov branilac izjasnili na okolnosti razloga zbog kojih se predlaže produženje pritvora. Okružni sud je naveo da je razmotrio prijedlog Tužilaštva iz optužnice i izjašnjenje apelanta i njegovog branioca, te zaključio da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora apelantu iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKPRS. S tim u vezi je ukazano da je potvrđivanjem optužnice utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojne droge iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, u vrijeme i na način opisan u dispozitivu optužnice. Osim toga, ukazano je da je osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje i produženje pritvora utvrđena kako u rješenju o određivanju pritvora tako i u rješenju Okružnog suda od 7. septembra 2017. godine, u kojim rješenjima su navedeni svi dokazi koji su dostavljeni tužiocu uz izvještaj o otkrivanju krivičnog djela, te Okružnom sudu uz prijedlog za produženje pritvora. Istaknuto je da da je apelant zajedno sa svojim ujakom, optuženim Vojom Balabanom, počinio krivično djelo iz optužnice proizlazi kako iz iskaza optuženog Balabana tako i iz iskaza svjedoka Dragane Cvjetičanin od 4. oktobra 2014. godine, iz zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta, te vještačenja tih predmeta od strane kvalifikovanog sudskog vještaka od 24. oktobra i 5. novembra 2014. godine, a i ostalih dokaza koji pojedinačno, a i u međusobnoj vezi, potvrđuju osnovanu sumnju da su optuženi počinili inkriminirano djelo, odnosno da postoji opći uvjet za određivanje pritvora.
8. Ukazano je da u izjašnjenju na ročištu apelant i njegov branilac nisu osporavali opći uvjet za određivanje pritvora iako su tvrdili da će tokom postupka dokazati da apelant nije počinio to krivično djelo, već su osporavali poseban pritvorski osnov. S tim u vezi je navedeno da apelantova odbrana smatra da nužnost produženja pritvora nakon podizanja i potvrđivanja optužnice nije osnovana i neophodna radi apelantovog osiguranja da prisustvuje daljnjem toku krivičnog postupka jer da apelant ne želi napustiti BiH prije okončanja postupka u kojem će dokazati da nije počinio inkriminirano djelo, ali su te tvrdnje, prema ocjeni Okružnog suda, proizvoljne i neosnovane. Naime, Okružni sud je istakao da apelantova odbrana ni u izjašnjenju o prijedlogu Tužilaštva nije navela bilo kakve razloge zbog kojih bi optuženi Balaban lažno teretio svog sestrića - apelanta da je učestvovao u izvršenju krivičnog djela, tim prije što vođenjem postupka postoji realna opasnost da apelant ostane bez posla u Njemačkoj i time ugrozi svoju egzistenciju u jednoj uređenoj državi ako stvarno nije učestvovao u izvršenju krivičnog djela. Kontakti apelanta s optuženim Balabanom od momenta napuštanja teritorije BiH (22. septembra 2014. godine) do 4. oktobra iste godine, koji su utvrđeni vještačenjem mobilnog telefona koji je koristio optuženi Balaban, prema ocjeni Okružnog suda, a suprotno tvrdnjama odbrane, ukazuju da je apelant znao da je optuženi Vojo Balaban otkriven u izvršenju krivičnog djela i uhapšen, zbog čega nije ni dolazio iz Njemačke, što pouzdano ukazuje na opasnost od ponovnog apelantovog bjekstva. Zbog navedenih razloga, uz nespornu činjenicu da je od kraja septembra 2014. godine apelant bio nedostupan organima gonjenja, te da živi i boravi u Njemačkoj, gdje je našao i zaposlenje, a po vlastitom priznanju ističe da nema namjeru da se vrati i nastavi živjeti u zavičaju, Okružni sud je zaključio da je prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor nakon potvrđivanja optužnice osnovan, te da bi njegovo puštanje na slobodu moglo dovesti do ponovnog napuštanja teritorije BiH i njegove nedostupnosti organima krivičnog gonjenja.
9. Konačno, Okružni sud je istakao da iz navedenih razloga, te činjenice da se državna granica BiH može prijeći i bez putnih isprava, tj. ilegalno, ne može se prihvatiti prijedlog apelantovog branioca da se isti cilj može postići blažim mjerama od pritvora, tj. oduzimanjem putnih isprava i zabranom prelaska državne granice BiH, te svakodnevnim javljanjem policijskom organu. Stoga je Okružni sud uvažio prijedlog Tužilaštva i odlučio kao u izreci rješenja, a istakao je da ovakvom odlukom nije dovedeno u pitanje poštovanje člana 196. stav 4. ZKPRS i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca izjavljenoj protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 015181 17 Kv 4 od 8. novembra 2017. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 015181 17 Kž 3 od 16. novembra 2017. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da prvostepeni sud opravdano prihvaća da postoji osnovana sumnja koja je utvrđena potvrđivanjem optužnice, a koja proizlazi iz dokaza koji su uz nju priloženi. Ove dokaze koji su tom prilikom priloženi pobijano rješenje dodatno je ocijenilo i osnovano prihvatilo u prilog toj sumnji.
12. Što se tiče pritvorskog razloga za produženje pritvora Vrhovni sud je ukazao da pobijano rješenje pravilno cijeni okolnosti da je apelant napustio svoje prebivalište odmah nakon izvršenja krivičnog djela i otišao u Saveznu Republiku Njemačku, gdje mu živi porodica, tu se zaposlio i kako sam ističe nema namjeru da se vrati i živi u zavičaju. Osim toga, kako je navedeno, na osnovu vještačenja telefona utvrđeno je da je apelant u periodu od 22. septembra do 4. oktobra 2014. ostvarivao telefonske kontakte sa saizvršiocem Vojom Balabanom, inače svojim ujakom, pravilno zaključujući da je on zbog toga znao da je Balaban uhapšen, zbog čega se nije ni vraćao iz Njemačke. I prema stavu Vrhovnog suda, opravdano se ovakvo ponašanje cijeni kao bjekstvo jer i sam apelant priznaje da se ne namjerava vratiti u mjesto prebivališta. Zato nisu osnovani žalbeni navodi koji se zasnivaju na tezi kako on nije znao da ga potražuju domaći organi gonjenja i da nije svojom voljom bio odsutan radi izbjegavanja krivičnog postupka. Opasnost od bjekstva zaista proizlazi iz ovakvog njegovog ponašanja poslije izvršenog krivičnog djela, porodičnih veza u Njemačkoj i namjere da tamo i ostane, a kako to pravilno zaključuje Okružni sud. Ovim su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora na osnovu člana 197. stav 1. tačka a) ZKPRS. Kod ovakvog stanja stvari, i prema stavu Vrhovnog suda, opravdan je stav Okružnog suda kako je mjera pritvora neophodna i zato se njena svrha ne može postići određivanjem mjera zabrane.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant opisuje da mu je Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 01518117 Kpp 10 od 28. oktobra 2014. godine određen pritvor u trajanju od mjesec dana zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Opisuje da je 4. jula 2017. godine po međunarodnoj potjernici lišen slobode u Mađarskoj, te da je 11. augusta 2017. godine ekstradiran u BiH, te opisuje daljnji tok predmetnog postupka do podizanja optužnice protiv njega. Nadalje, apelant navodi da mu je osporenim rješenjima produžen pritvor zbog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKPRS. Prema apelantovom mišljenju, ni prvostepeno rješenje, a ni drugostepeno rješenje ne daju razloge da je ispunjen opći uvjet za produženje pritvora. S tim u vezi, apelant navodi okolnosti iz kojih, prema njegovom stavu, proizlazi da nije počinio krivično djelo za koje je optužen, te je kao dokaz o tome, u dopuni apelacije, Ustavnom sudu dostavio određenu dokumentaciju. Osim toga, apelant prigovara postojanju posebnog uvjeta za produženje pritvora, te ističe da Tužilaštvo nije potvrdilo svoje navode da je bio u bjekstvu. Apelant navodi da nije imao razloga da bude u bjekstvu jer za vrijeme boravka na području Republike Srpske nije počinio niti jedno djelo zbog kojeg bi trebao biti u bjekstvu, već je na legalan način napustio područje BiH i otišao u Njemačku, gdje mu je supruga i gdje su mu djeca, bez ikakvog ilegalnog „prelaženja granica“ i bjekstva. Apelant navodi da je područje općine Gradiška napustio prije nego što je 4. oktobra 2014. godine od strane policije otkriveno inkrimirano djelo, tako da je neodrživ stav nižestepenih sudova u pogledu njegovog bjekstva. Apelant ističe da je njegovim zadržavanjem u pritvoru onemogućen da pribavi potrebne dokumente, posebno zato što nije u mogućnosti kontaktirati svoju suprugu koja živi u Njemačkoj, a koja je bugarska državljanka. Iz tog razloga ni branilac optuženog ne može uspostaviti kvalitetan kontakt s apelantovom suprugom s ciljem pribavljanja potrebne dokumentacije koja bi potvrdila apelantovu nevinost, a i dokazala osnovanost njegovih navoda o boravku u Republici Njemačkoj tokom cijele 2014. godine. Apelantu je oduzeta putna isprava i deponirana je u KPZ Tunjice, te iz tog osnova apelant nema mogućnost napuštanja države jer je sasvim jasno da se bez putne isprave ne može preći granica. Mjerom zabrane napuštanja boravišta i putovanja u inostranstvo, te izdavanja i dodatne mjere povremenog javljanja u policijsku stanicu i uz zabranu izdavanja putne isprave i oduzimanja lične karte bila bi u potpunosti otklonjena mogućnost njegovog bijega, pa bi na taj način bio otklonjen i ovaj razlog za produženje pritvora.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je istakao da prigovori iz apelacije nemaju osnov u stanju spisa jer nisu učinjeni propusti u postupku prilikom odlučivanja o žalbi protiv prvostepenog rješenja, a Vrhovni sud je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore o odlučnim činjenicama. Rješenje je u svojim razlozima odgovorilo na pitanja koja se tiču odlučnih činjenica za pravilno i zakonito razrješenje konkretne krivične stvari, tako da se sasvim jasno i određeno konkretiziraju i razlozi za odbijanje prijedloga od strane prvostepenog suda o određivanju mjera zabrane, a sve ostalo što apelant navodi su stvari koje se odnose na činjenično stanje.
15. Tužilaštvo je istaklo da su svi navodi iz apelacije neosnovani, te da su redovni sudovi u osporenim rješenjima dali obrazložene i prihvatljive razloge za određivanje i produženje pritvora. Isto tako, Tužilaštvo je navelo da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, što potvrđuju brojni dokazi, kao i apelantova komunikacija telefonom sa saizvršiocem ovog krivičnog djela. U vezi s postojanjem posebnog razloga za pritvor, ukazano je da je apelant nakon otkrivanja ovog krivičnog djela pobjegao u Njemačku, da je u drugoj zemlji lišen slobode, što ukazuje na činjenicu da je pokušao da bude nedostupan organima krivičnog gonjenja. Kod ovakvih činjenica Tužilaštvo smatra da su kumulativno ispunjeni uvjeti za produženje pritvora do izricanja prvostepene presude, a najduže u trajanju od 2 (dvije) godine, uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 015181 17 Kž 3 od 16. novembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 24. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena je 9. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud najprije zapaža da se apelant u apelaciji nije pozvao na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, apelantovi navodi se eksplicitno odnose na nezakonitost postupka tokom donošenja rješenja o produženju pritvora, što je za posljedicu imalo da je apelant lišen prava na ličnu slobodu pri čemu je, kako navodi, izostao zakonit cilj. U vezi s pitanjem da li u takvoj situaciji Ustavni sud može razmatrati kršenje i nekog prava na koje se apelant nije eksplicitno pozvao, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na relevantnu praksu Evropskog suda koji je zauzeo stav da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Ustavni sud je ukazao i na vlastitu praksu o istom pitanju u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, tačka 25. s daljnjim referencama, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 83/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima apelantovog slučaja osporene odluke ispitati u vezi s garancijama prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
23. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
24. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana [...] ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja.
25. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo s ciljem osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b), v) i g).
26. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud naročito ističe da iz osporenih odluka proizlazi da su u oba slučaja razmotreni svi dostavljeni dokazi koji su navedeni u tim odlukama i koji su prikupljeni u predmetnom postupku. U prvostepenom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, a vijeće Okružnog suda je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak Okružnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zato što su redovni sudovi u dva navrata pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
29. Nadalje, apelant tvrdi da su izostali i razlozi i dokazi na kojima je zasnovan zaključak da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora u smislu člana 197. stav 1. tačka a) ZKPRS. Prema njegovim navodima, on nema razloga da bude u bjekstvu jer za vrijeme boravka na području Republike Srpske nije počinio niti jedno djelo zbog kojeg bi trebao biti u bjekstvu, već je na legalan način napustio područje BiH i otišao u Njemačku, gdje mu je supruga i gdje su mu djeca, bez ikakvog ilegalnog „prelaženja granica“ i bjekstva. Apelant navodi da mu je putna isprava oduzeta i deponirana je u KPZ Tunjice, te iz tog osnova apelant nema mogućnost napuštanja države jer je sasvim jasno da se bez putne isprave ne može preći granica BiH. Pri tome ukazuje da su redovni sudovi potpuno ignorirali i nisu cijenili njegove lične prilike koje upravo upućuju na zaključak da nema namjeru da pobjegne.
30. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juni 1995. godine, stav 52, serija A, broj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se cijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera lica u pitanju, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobivanja garancija može biti korištena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, serija A, broj 8).
31. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva cijenjen s obzirom na činjenicu da je apelant napustio svoje prebivalište odmah nakon izvršenja krivičnog djela i otišao u Saveznu Republiku Njemačku, gdje mu živi porodica, tu se zaposlio i kako sam ističe nema namjeru da se vrati i živi u zavičaju. Osim toga, kako je navedeno, na osnovu vještačenja telefona utvrđeno je da je apelant u periodu od 22. septembra do 4. oktobra 2014. ostvarivao telefonske kontakte sa saizvršiocem Vojom Balabanom, inače svojim ujakom, pravilno zaključujući da je on zbog toga znao da je Balaban uhapšen, zbog čega se nije ni vraćao iz Njemačke. I prema stavu Vrhovnog suda, opravdano se ovakvo ponašanje cijeni kao bjekstvo jer i sam apelant priznaje da se ne namjerava vratiti u mjesto prebivališta. Ustavni sud zapaža da ove navode apelant osporava, ali Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka nije njegov zadatak da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora jer je taj sud u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili neosnovanom i apelantovu tvrdnju da nema namjeru otići iz BiH jer mu je putna isprava deponirana u KPZ Tunjice. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKPRS za produženje pritvora apelantu.
32. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su Okružni sud i Vrhovni sud razmotrili mogućnost izricanja mjera zabrane apelantu, ali da su zaključili da se postojanje posebnog razloga zbog kojeg je apelantu produžen pritvor ne može otkloniti nekom drugom zakonom propisanom mjerom koja je blaža od pritvora.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer je sud odluku o određivanju pritvora apelantu donio;
a) nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje,
b) nakon što je utvrdio da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva, o čemu je dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda produžavanje pritvora apelantu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman