Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3193/15 (S. M.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3193/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3193/15, rješavajući apelaciju Semiza Muminovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Semiza Muminovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 019189 15 Rev od 15. juna 2017. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Semizu Muminoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Semizu Muminoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Semiza Muminovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 019189 15 Rev od 15. juna 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Semiz Muminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 019189 13 Rsž od 15. maja 2015. godine. Predmetna apelacija je registrirana pod poslovnim brojem AP 3193/15.

2. Nakon okončanja revizionog postupka protiv prethodno navedene presude Kantonalnog suda, apelant je 28. augusta 2017. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 019189 15 Rev od 15. juna 2017. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka u cjelini. Predmetna apelacija je registrirana pod poslovnim brojem AP 3644/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 16. maja do 21. novembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 29. maja do 28. novembra 2017. godine.

5. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 3193/15 i AP 3644/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3193/15. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 5. aprila 2010. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnopravnog odnosa. Apelant je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunate i isplaćene plaće, regresa za 2009. godinu i razliku naknade za ishranu (topli obrok), kao i da sud naloži tuženoj da kod Federalnog zavoda za PIO Mostar, Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) u njegovu korist izvrši uplatu doprinosa za PIO. Prava na isplatu navedenih potraživanja iz radnog odnosa apelant je temeljio na Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama).

8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 019189 10 Rs od 25. januara 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je prije svega naveo da tokom postupka nije bilo sporno da je apelant u utuženom periodu kao namještenik bio u radnom donosu kod tužene na poslovima višeg referenta – komunalni redar. Međutim, kao sporno pitanje se postavilo da li je tužena bila dužna vršiti obračun i isplatu plaće apelantu prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), te isplatu naknade za ishranu i regres prema Granskom kolektivnom ugovoru i Pravilniku o plaćama.

10. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da se u konkretnoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora koji se mogao primjenjivati samo do stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora zato što Tuzlanski kanton nije dao saglasnost na usaglašeni tekst Granskog kolektivnog ugovora, niti mu je naknadno pristupio u zakonom propisanoj proceduri, na što je ukazano i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora kojim se propisuje minimum prava zaposlenika. Međutim, provedenim vještačenjem je utvrđeno da je po odredbama Općeg kolektivnog ugovora koji u čl. 8. i 9. propisuje najnižu plaću, apelantu po osnovnom i dopunskom nalazu vještaka na ime plaće isplaćen veći iznos.

11. Općinski sud je na osnovu provedenog vještačenja utvrdio da je tužena apelantu isplatila regres za 2009. godine u iznosu pobliže navedenom u obrazloženju presude u visini od 50% od prosječne plaće u FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku u skladu s odlukom o isplati naknade za regres. Međutim, kako iz nalaza vještaka proizlazi da je tužena u 2008. godini (prethodna godina u odnosu na koju apelant potražuje regres) imala deficit u budžetu, Općinski sud je zaključio da u smislu člana 19. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio s gubitkom, i nije bila u obavezi da vrši isplatu regresa zaposlenicima u 2009. godini.

12. Nadalje, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva u odnosu na potraživanja na ime neisplaćenog i manje isplaćenog toplog obroka. Naime, Općinski sud je istakao da je apelant zahtjev za isplatu toplog obroka temeljio na odredbama Pravilnika o plaćama koji je donesen na osnovu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH (stupio na snagu 16. augusta 2005. godine). Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se na konkretan slučaj trebaju primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora, te da je iz provedenog vještačenja utvrđeno da je tužena apelantu isplatila iznose na ime toplog obroka koji su veći od onih propisanih Općim kolektivnim ugovorom.

13. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio razliku plaće, budući da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužena apelantu prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora i Pravilnika o plaćama obračunala i isplatila više na ime plaće. Također, utvrđeno je da je tužena apelantu više isplatila i na ime naknade za ishranu nego što je to propisano Općim kolektivnim ugovorom, pa je Općinski sud i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti ni Zaključak vlade FBiH od 6. februara 2008. godine kojim je osnovica za obračun plaće utvrđena u iznosu od 60% prosječne neto plaće u FBiH jer je i odredbom člana 3. Općeg kolektivnog ugovora propisano da je poslodavac dužan sve normativne akte uskladiti s odredbama tog ugovora i da se tim aktima ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su utvrđena Općim kolektivnim ugovorom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je na temelju provedenog vještačenja utvrdio da tužena svojim aktima nije utvrdila visinu plaće manju od propisane Općim kolektivnim ugovorom. Pored toga, Općinski sud je ukazao da spomenuti Zaključak ima karakter podzakonskog akta koji nije nikada ni objavljen u službenim novinama, što je uvjet za njegovu primjenu. Dakle, radi se o podzakonskom aktu koji je donijela Vlada FBiH, a odredba člana 39. stav

2. Zakona o državnoj službi FBiH propisuje da polaznu osnovicu za obračun plaće za državne službenike dogovaraju sindikat, Vlada Federacije i vlade kantona.

14. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Rs 019189 13 Rsž od 15. maja 2015. godine djelomično uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tuženu da apelantu isplati razliku regresa za 2009. godinu i razliku naknade za ishranu za period od 1. jula 2009. godine do 31. marta 2010. godine, te u pogledu troškova postupka obavezao tuženu da apelantu naknadi troškove žalbenog postupka, dok je potvrđena prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu kojim je apelant potraživao razliku plaća i pripadajućih doprinosa, te u dijelu preko dosuđenog iznosa za troškove postupka.

15. U postupku je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Općeg kolektivnog ugovora u dijelu koji se tiče isplate razlike plaća i uplate obaveznih doprinosa za označeni period. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 39. Zakona o državnoj službi u FBiH u vezi sa čl. 40. i 41. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH) kada je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu razlike plaća. S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju, vezano za dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike regresa i toplog obroka, trebao primijeniti odredbe čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama, kao povoljnije pravo za apelanta, u odnosu na način kako su uređeni odredbama čl. 17. i

19. Općeg kolektivnog ugovora.

16. Nezadovoljna navedenom presudom, tužena je izjavila reviziju koja je usvojena Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 019189 15 Rev od 15. juna 2017. godine, drugostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu zahtjeva za razliku naknade na ime regresa za 2009. godine i toplog obroka, tako da je tužba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

17. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da je predmet spora apelantov zahtjev kojim traži isplatu razlike naknade regresa za 2009. godinu i naknade za topli obrok. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud nakon ocjene nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i ostalih izvedenih dokaza odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i pri tome ustanovio da je iznos naknade za topli obrok u utuženom periodu isplaćen apelantu u smislu odredbe člana 17. Općeg kolektivnog ugovora, a osnovom utvrđenih činjenica da je tužena 2008. godinu završila s gubitkom, ocijenio je neosnovanim zahtjev za isplatu razlike regresa za 2009. godinu primijenivši odredbu člana 19. Općeg kolektivnog ugovora. Međutim, drugostepeni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, ocijenio pogrešnim pravni stav prvostepenog suda da apelantu ne pripada naknada razlike za topli obrok i regres i preinačio je prvostepenu presudu i pri tome zaključio da su ta prava povoljnije uređena odredbama čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama u odnosu na način kako su uređena odredbama čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora.

18. Vrhovni sud je ukazao da je Pravilnik o plaćama donesen u skladu sa članom 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH, pa je osnovano pravno stanovište tužene da je taj pravilnik o plaćama donijet kao provedbeni akt tog zakona i kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je spomenuti zakon prestao da važi (2005. godine) donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, koji je stupio na pravnu snagu 16. augusta 2005. godine, pa je time i sam Pravilnik o plaćama, kao prateći podzakonski normativni akt tužene, prestao da važi. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da prestankom važenja zakona prestaje važiti i pravilnik donesen na osnovu njega, te se stoga prava na naknadu toplog obroka i regresa za utuženi period sagledavaju u smislu odredbi spomenutog zakona iz 2005. godine, u vezi s odredbama važećeg Općeg kolektivnog ugovora. Naime, Tuzlanski kanton nije dao saglasnost na Granski kolektivni ugovor, pa se taj ugovor ne primjenjuje na području tog kantona (Odluka Ustavnog suda broj AP 1315/06).

19. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH kao kasniji propis istog ranga nije propisao obavezu usklađivanja postojećih pravilnika. Naime, prema članu 76. tog zakona „rukovodioci organa su dužni donijeti pravilnik o plaćama i naknadama namještenika u skladu s odredbama ovog zakona i kolektivnim ugovorom u roku od 30 dana od dana donošenja pravilnika iz člana 75. ovog zakon“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je tužena pravilno ukazala da Pravilnik o plaćama u utuženom periodu kao izvor radnog zakonodavstva nije primjenjiv u odnosu na sporno potraživanje, te je u tom smislu zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 24. aprila 2016. godine, čime je taj sud odstupio od dotadašnjeg pravnog stava u sličnim predmetima.

20. Budući da je odluka prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu razlike naknade na ime toplog obroka i regresa za 2009. godinu donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, za koji je zaključak dao jasne i potpune razloge, Vrhovni sud je reviziju uvažio i odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant je ukratko opisao hronologiju predmetnog postupka, kako je i navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, apelant ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari, zauzeo stav da je Pravilnik o plaćama u utuženom periodu obavezivao tuženu. Nadalje, apelant je istakao da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je uskraćen za novčanu naknadu na ime razlike toplog obroka i regresa. Navode o diskriminaciji apelant argumentira time što je Vrhovni sud postupao na različite načine u predmetima s istom činjeničnom i pravnom osnovom bez ikakvih razloga.

22. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istakao da je od 5. aprila 2010. godine kada je podnio tužbu pa do donošenja konačne odluke, Presude Vrhovnog suda od 15. juna 2017. godine, proteklo sedam godina i četiri mjeseca, pa je u skladu s tim istakao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM, kao i iznos od 900,00 KM na ime nagrade za sastavljanje apelacije.

b)Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da je naknadno održana sjednica Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda 20. aprila 2016. godine radi zauzimanja jedinstvenog pravnog stanovišta u drugim predmetima s istim ili sličnim činjeničnim i pravnim osnovom, pa je na toj sjednici usaglašeno pravno shvatanje o ovom pitanju koje glasi: „Prestankom važenja Zakona prestaje da važi i Pravilnik donesen na osnovu njega“, koje u cijelosti korespondira sa stavom suda u apelacijom osporavanoj odluci broj 33 0 Rs 019189 15 Rev.

24. Kantonalni sud je naveo da je apelantov prigovor neosnovan i da je donesena odluka od 15. maja 2015. godine zakonita i pravilna i da njome nisu povrijeđena prava koja apelant spominje u apelaciji, te predložio da se apelacija odbije.

25. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, te naveo da je tužba podnesena 5. aprila 2010. godine, nakon čega je pripremno ročište održano 1. juna 2012. godine, a glavna rasprava zakazana za 11. septembar 2012. godine nije održana jer je predmet 19. jula 2012. godine dostavljen vještaku radi izrade nalaza i mišljenja, koji je dostavljen sudu 8. oktobra 2012. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da je glavna rasprava zakazana za 19. novembar 2012. godine, odnosno odgođena za 14. januar 2013. godine jer na ročište nije pristupio vještak radi usmenog obrazlaganja pismenog nalaza i mišljenja. Također, glavna rasprava zakazana za 14. januar 2013. godine je ponovo odložena jer je vještak ekonomske struke sačinio pismenu dopunu nalaza i mišljenja od 26. decembra 2012. godine, zbog čega je glavna rasprava zakazana za 23. januar 2013. godine kada je održana i zaključena.

26. Tužena je navela da kao stranka u postupku nije mogla utjecati na dužinu trajanja prvostepenog i drugostepenog postupka, te da se predmeti pred sudovima rješavaju u skladu s planom rješavanja predmeta na koje nema utjecaj. Također je istakla da je visina naknade nematerijalne štete paušalno postavljena i da nije ničim dokazana, pa je predložila da Ustavni sud podnesenu apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

28. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. decembra 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 35.

Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.

Član 36.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.

29. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

PRAVA I OBAVEZE UGOVORNIH STRANAKA

Član 3. stav 3.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora. Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Član 17.

Poslodavac je obvezan zaposleniku osigurati ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).

Ukoliko poslodavac ne osigurava ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Regres za godišnji odmor Član 19.

Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.

30. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 163.

Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stepenu školske spreme, godinama radnog staža i drugim uslovima, u skladu sa ovim zakonom.

Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obavezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, u skladu sa odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stava 1. ovog člana, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stava 2. člana 164. ovog zakona.

31. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 75.

Vlada Federacije i federalni ministar pravde, kao i vlade kantona donijet će propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 76.

Rukovodioci organa državne službe dužni su uskladiti pravilnike o unutrašnjoj organizaciji u skladu sa odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca nakon donošenja propisa iz člana 75. ovog Zakona.

Član 80.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 13/98).

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju, apelant apelacijom broj AP 3193/15 ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji u momentu podnošenja navedene apelacije nije bio okončan i stoga je apelacija AP 3193/15 dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

35. Nakon donošenja Presude Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 019189 15 Rev od 15. juna 2017. godine, apelant je ponovo podnio apelaciju broj AP 3644/17 kojom je osporio navedenu presudu. Osporenu presudu apelant je primio 27. jula 2017. godine, a apelacija broj AP 3644/17 podnesena je 28. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)Suđenje u razumnom roku

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

43. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 5. aprila 2010. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 019189 15 Rev od 15. juna 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao više od sedam godina, od čega je pred prvostepenim sudom trajao dvije godine i devet mjeseci, pred drugostepenim dvije godine i tri mjeseca, dok je revizioni postupak okončan nakon dvije godine i jednog mjeseca. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku iz radnih odnosa u kojem su sudovi, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, dužni uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja. Također, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti, budući da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica već koji materijalnopravni propis se ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, a koje ovlaštenje je u isključivoj sudskoj diskreciji, odnosno nadležnosti suda (sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava). Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa koje tužena nije isplatila apelantu, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2385/15 od 11. oktobra 2017. godine, stav 43, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantovo ponašanje u predmetnom postupku, a imajući u vidu navode Općinskog suda iz odgovora na apelaciju, Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Također, Ustavni sud ima u vidu da se jedino Općinski sud izjasnio u pogledu navoda o dužini trajanja predmetnog postupka, te da su se navodi tog suda, u suštini, odnosili na hronološki opis toka prvostepenog postupka.

44. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojim odlukama br. AP 1918/16 i AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da u konkretnim slučajevima postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz odluka br. AP 1918/16 i AP 4101/15.

45. Također, pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao je i u svojoj odluci broj AP 1962/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1962/16 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

46. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak pretjerano dugo trajao, za šta redovni sudovi nisu uopće, odnosno nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

47. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz odluka br. AP 4101/15 i AP 1962/16. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

48. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

49. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija.

50. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka solidarno plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

51. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi nagradu za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.

b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje – primjena prava

52. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je njome pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

53. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

54. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu razlike regresa, kao i isplata razlike manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) u utuženom periodu. Zatim, da se prilikom raspravljanja osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantova potraživanja. S jedne strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci potvrdio stav prvostepenog suda da navedeni pravilnik o plaćama (iz 2002. godine) nije moguće primijeniti s obzirom na to da je donesen na osnovu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH (iz 1998. godine) koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (2005. godine). Pri tome, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da je Pravilnik o plaćama provedbeni propis i kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen. S druge strane, Kantonalni sud je zauzeo drugačiji pravni stav smatrajući da prestankom važenja Zakona o radnim odnosima nije prestao važiti navedeni pravilnik o plaćama, imajući u vidu odredbu člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora koja garantira primjenu najpovoljnijih prava za apelanta kao zaposlenika.

55. S obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi imao priliku ispitati identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika o plaćama u kontekstu sudske zaštite prava njenih zaposlenika iz radnopravnog odnosa i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) radilo se o identičnoj činjenično-pravnoj situaciji kao u predmetnoj apelaciji gdje je Vrhovni sud preinačio drugostepenu odluku u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu regresa i toplog obroka protiv iste tužene, te potvrdio pravilnost odlučenja prvostepenog suda koji je taj zahtjev odbio kao neosnovan zaključujući da Pravilnik o plaćama nije primjenjiv. U navedenom predmetu je apelant, također, ukazivao na različitu praksu Vrhovnog suda po ovom pravnom pitanju. Raspravljajući navode apelacije u navedenom premetu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: „Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda, te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije. Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima ꞌopravdan zahtjevꞌ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani“ (stav 7. navedene odluke). Stav o neosnovanosti naprijed navedenih apelacionih navoda u pogledu primjene Pravilnika o plaćama Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. novembra 2017. godine, kojom je obuhvaćen predmet broj AP 1928/17.

56. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise (materijalno pravo) ne doima se proizvoljnim na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

Pravo na imovinu

58. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Zabrana diskriminacije

59. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana zloupotrebe prava

60. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može da tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak, koji se po zakonu smatra hitnim, trajao više od sedam godina, a redovni sudovi nisu djelotvorno kontrolirali postupak, te nisu uopće, odnosno nisu dali objektivno prihvatljive razloge za prekomjerno trajanje predmetnog postupka.

62. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo u osporenoj odluci.

63. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

64. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je Vrhovni sud donošenjem osporene odluke otklonio problem neujednačenosti dotadašnje sudske prakse Vrhovnog suda povodom predmetne pravne stvari.

65. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

66. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman