Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4944/17 (A. V. iz Doboja)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4944/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4944/17, rješavajući apelaciju Aleksandra Vasiljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Vasiljevića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 066432 17 Kž 3 od 20. novembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Aleksandar Vasiljević iz Doboja, koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u Kazneno-popravnom zavodu Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 27. novembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 066432 17 Kž 3 od 20. novembra 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 6. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 13. decembra 2017. godine, a Okružno tužilaštvo 18. decembra 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), sudija za prethodni postupak, rješenjem od 18. avgusta 2017. godine apelantu i S.K., tada osumnjičenima, odredio je pritvor u trajanju od jednog mjeseca zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ucjena iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 37. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakonik) zbog razloga propisanih članom 197. stav 1. tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
6. Osnovni sud (vijeće) je rješenjem od 13. septembra 2017. godine apelantu i S.K., na prijedlog Okružnog tužilaštva, produžio pritvor za još dva mjeseca zbog istih razloga zbog kojih mu je pritvor i određen, tako da je pritvor po ovom rješenju mogao trajati do 29. novembra 2017. godine.
7. Okružno tužilaštvo je 10. novembra 2017. godine podiglo optužnicu protiv apelanta, S.K. i M.J. Protiv apelanta je optužnica podignuta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ucjena iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika i krivično djelo lažno predstavljanje iz člana 396. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon) u sticaju. U optužnici je stavljen prijedlog da se apelantu pritvor produži zbog razloga propisanog članom 197. stav 1. tač. b) i v) ZKPRS. Optužnica je potvrđena 13. novembra 2017. godine.
Postupak produženja pritvora okončan osporenim rješenjem
8. Rješenjem Osnovnog suda (vijeće) broj 85 0 K 066432 17 Kv 5 od 15. novembra 2017. godine odbijen je prijedlog Okružnog tužilaštva za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, pa je apelantu i optuženim S.K. i M.J. ukinut pritvor, a apelantu i S.K. su izrečene mjere zabrane. Apelantu je izrečena mjera zabrane sastajanja sa I.K. i napuštanja grada Doboja bez prethodnog odobrenja suda.
9. Postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela za koja se terete potvrđenom optužnicom Osnovni sud je temeljio na dokazima koji su priloženi uz optužnicu. Naime, iz iskaza svjedoka D.S. i oštećenog proizilazi da su sačinjeni kompromitirajući snimci, a iz rezultata posebne istražne radnje tajnog praćenja osumnjičenih S.K. i apelanta da su apelant i S.K. zajedno prisiljavali I.K. da daje novac apelantu i S.K. Između ostalog, iz transkripata presretnutih razgovora sa telefona koje je koristio apelant je vidljivo da je on u periodu u kojem je vršen nadzor i tehničko tonsko snimanje ostvario kontakte sa oštećenim I.K., konstantno ga pozivajući i upućujući SMS poruke, tražeći od oštećenog novac.
10. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v), Osnovni sud je utvrdio da nije došlo do promjena usljed kojih bi prestali razlozi za dalje zadržavanje u pritvoru apelanta po ovom osnovu po kome mu je ranije određen i produžen pritvor. Istaknuto je da je iz dokaza priloženih uz optužnicu vidljivo da su apelant i S.K. iskazali posebnu upornost i odlučnost pri izvršenju radnji koje imaju obilježje krivičnog djela ucjena, što ukazuje da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti, odnosno nastaviti započete radnje koje imaju obilježje krivičnog djela ucjena, a što je spriječeno lišavanjem slobode.
11. Međutim, Osnovni sud je smatrao da se ista svrha kao i mjerom pritvora može postići i drugim adekvatnim mjerama, pa je na osnovu člana 186. stav 2. ZKPRS donio odluku da se apelantu i S.K. izrekne mjera zabrane, s obzirom da oštećeni živi u Orašju, a apelant u Doboju, pa je izrečenom mjerom onemogućen kontakt sa oštećenim i time preduzimanje radnji koje imaju obilježja krivičnog djela ucjena.
12. Odlučujući o žalbi Okružnog tužilaštva, Okružni sud je donio Rješenje broj 85 0 K 066432 17 Kž 3 od 20. novembra 2017. godine kojim je djelimično uvažena žalba Okružnog tužilaštva, prinačeno Rješenje Osnovnog suda broj 85 0 K 066432 17 Kv 5 od 15. novembra 2017. godine u odnosu na S.K. i apelanta, pa im je određen pritvor na osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
13. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se određenim mjerama zabrane može postići cilj koji se postiže određivanjem pritvora optuženima zbog razloga predviđenih u članu 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
14. S tim u vezi je istaknuto da je tačno da odredba člana 186. stav 2. ZKPRS ostavlja fakultativno mogućnost sudu da, umjesto mjere pritvora po prijedlogu stranaka, ali isto tako i po službenoj dužnosti, može odrediti mjere zabrane, kao što je u konkretnom slučaju postupio prvostepeni sud. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, postoje činjenice iz kojih proizilaze naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i S.K. boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo i ta bojazan sama po sebi ne opravdava izricanje bilo kakvih mjera zabrane, kao alternative mjeri pritvora. Okružni sud je ukazao da su oboje optuženih konstantno, duži vremenski period, uporno i bezobzirno koristili položaj oštećenog, odnosno činjenicu da se radi o svećeniku i da bi objava kompromitirajućih snimaka nanijela štetu njegovoj časti i ugledu, kao i instituciji u kojoj obavlja svoju dužnost, pa sve to predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi apelant i S.K. na slobodi mogli ponoviti krivično djelo, bez obzira na njihovu dobru finansijsku situaciju. Pored toga, ukazano je da su oboje optuženih aktivno učestvovali u ucjenjivanju oštećenog, tako da su u prethodnom periodu od oštećenog iznudili velika finansijska sredstva, jer im realna sredstva koja su ostvarivali svojim zanimanjima očigledno nisu bila dovoljna, pa je Okružni sud zaključio da je ispravan stav Okružnog tužilaštva da bi se ovo dvoje optuženih bavili ovakvom djelatnošću, te da su u izvršenju djela prema oštećenom u vidu kontinuirane kriminalne djelatnosti praktično osujećeni tek lišavanjem slobode i određivanjem pritvora. U tom pravcu ukazano je i na navod oštećenog o svojevrsnoj prijetnji apelanta, koji je na pitanje oštećenog: "Da li je današnja predaja novca kraj dugovanja" odgovorio "da ima kompletan materijal o I.K., te da prvo mora da vidi sa S.K., jer mu je i ona nešto dužna". Iz ovog razgovora, po mišljenju Okružnog suda, nesumnjivo proizilazi da je apelantova namjera u vrijeme lišavanja slobode bila upravo nastavljanje vršenja krivičnog djela.
15. Takođe je ukazano da je apelant već osuđivan, pored ostalog i zbog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti, što dodatno govori o kakvom licu se radi.
16. S obzirom na navedeno, Okružni sud je uvažio žalbu Okružnog tužilaštva i apelantu i S.K. odredio pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
18. U vezi s tim, apelant navodi da u konkretnom slučaju nisu postojale naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo. Osporava obrazloženje Okružnog suda u pogledu mogućnosti da ponovi krivično djelo s obzirom na to da je oštećeni imao svojstvo informatora prilikom simulovanog davanja potkupnine i da je pod nadzorom policije. Smatra da razlozi i činjenice koji se tiču načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela, a koji su navedeni u osporenom rješenju Okružnog suda, predstavljaju obilježje krivičnog djela za koje će apelantu tek biti suđeno, te da kao takve ne predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Dalje, ističe da se njegova ranija osuđivanost nije mogla uzeti kao okolnost za određivanje pritvora iz osnova propisanog članom 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, jer su se, kako navodi, stekli uslovi za brisanje ranije osude. Takođe, ističe da za sedam dana, koliko su trajale mjere zabrane određene prvostepenim rješenjem Osnovnog suda, koje je preinačeno osporenim rješenjem Okružnog suda, nije prekršio izrečene mjere zabrane, te da je u tom smislu određivanje pritvora neopravdano.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju interpretirao obrazloženje osporenog rješenja, te zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani.
20. Okružno tužilaštvo je, takođe, istaklo da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani. Okružno tužilaštvo je posebno ukazalo da apelant nije izjavljivao žalbu protiv prvostepenog rješenja Osnovnog suda, kojim je utvrđeno postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti, odnosno nastaviti započete radnje, a što je pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
V. Relevantni propisi
21. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 64/17) u relevantnom dijelu glasi:
Ucjena Član 233.
(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist zaprijeti drugom da će protiv njega ili njemu bliskih lica otkriti nešto što bi njihovoj časti ili ugledu škodilo i time ga prinudi da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kazniće se kaznom zatvora zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(...)
22. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Lažno predstavljanje Član 396.
(1) Ko se u namjeri da sebi ili drugom pribavi korist ili da drugom nanese neku štetu lažno predstavlja kao službeno ili vojno lice, ili neovlašteno nosi znake službenog ili vojnog lica, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
(...)
23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Izricanje mjere zabrane Član 186.
(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(...)
Opšte odredbe Član 196.
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(...)
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(...)
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
(...)
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 85 0 K 066432 17 Kž 3 od 20. novembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 27. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. c) i stav 3. Evropske konvencije, kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlašćenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
(…)
31. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
33. Ustavni sud dalje naglašava da, prema članu 5. stav 3. Evropske konvencije, vlasti prilikom odlučivanja o tome treba li osobu pustiti na slobodu ili je pritvoriti imaju obavezu razmotriti alternativne mjere osiguranja prisustva na suđenju (vidjeti predmete Sulaoja protiv Estonije, br. 55939/00, stav 64, 15. februara 2005. godine, i Jabłoński protiv Poljske, br. 33492/96, stav 83, 21. decembra 2000. godine).
34. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja optuženom u razumnom roku, ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uslovno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juna 2008. s dodatnim referencijama).
35. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret zbog čega se Ustavni sud neće baviti ovim pitanjem.
36. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Okružni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, te da se ista svrha kao i mjerom pritvora nije mogla postići mjerama zabrane. Međutim, apelant smatra da ti razlozi za produženje pritvora u predmetnom slučaju nisu dovoljno konkretizovani, odnosno obrazloženi, odnosno da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se ista svrha kao i mjerom pritvora nije mogla postići mjerama zabrane koje je Osnovni sud prvostepenim rješenjem izrekao apelantu (a koje je Okružni sud svojim rješenjem preinačio i odredio mu pritvor), pa će Ustavni sud ispitati ove apelantove tvrdnje.
37. Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 196. stav 1. ZKPRS propisano da „pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom“, a odredbama člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS je propisano postojanje posebnog pritvorskog razloga, "ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna". Odredbama člana 186. je propisano koje su to mjere zabrane koje sud može izreći.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom donošenja osporenog rješenja dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti. U konkretnom slučaju opasnost od ponavljanja krivičnog djela iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS Okružni sud je zasnivao kako na postojanju objektivnih okolnosti vezanih za ovaj pritvorski razlog (apelantu se kao osumnjičenom stavljaju na teret krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna), tako i na postojanju subjektivnih okolnosti vezanih za izvršenje predmetnog krivičnog djela, imajući u vidu da iz sadržaja provedenih dokaza proizilazi da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao ponoviti krivično djelo za koje je optužen u kom pravcu je ukazano i na određene prijetnje koje je apelant uputio oštećenom, te zaključio, suprotno stavu prvostepenog suda, da se ista svrha ne bi mogla postići izricanjem bilo kakvih mjera zabrane.
39. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Pretpostavka nevinosti
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
42. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u kontekstu obrazloženja osporene odluke u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
43. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je krivo prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugeriše da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti. (vidi, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).
44. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).
45. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant ukazuje na kršenje principa presumpcije nevinosti, prije svega, u vezi sa obrazloženjem osporene odluke u kontekstu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, navodeći da razlozi i činjenice koji se tiču načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela predstavljaju obilježje krivičnog djela za koje će apelantu tek biti suđeno, te da kao takve ne predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Dovodeći navedene principe u vezu sa apelacionim prigovorima o povredi presumpcije nevinosti, Ustavni sud ukazuje da je u prethodnim tačkama ove odluke analizirao sadržaj obrazloženja osporenih rješenja, te zaključio da je žalbeni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega je utvrdio da postoje uslovi za zadržavanje apelanta u pritvoru, pri čemu je, osim težine kazne i načina izvršenja krivičnog djela, koji per se ne mogu biti dovoljni razlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora, uzeo u obzir i druge okolnosti konkretnog slučaja koje upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca, sve u skladu s tačkom v) stav 1. člana 197. ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje osporenog rješenja Okružnog suda ni na koji način ne odražava uvjerenje da je apelant kriv prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom, odnosno ni na koji način ne sugeriše da sud smatra apelanta krivim.
46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o postojanju posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen princip presumpcije nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada sud svojim obrazloženjem posebnog pritvorskog razloga nije prejudicirao apelantovu krivicu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman