Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2973/15 („METAL“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2973/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine u predmetu broj AP-2973/15, rješavajući apelaciju „METAL“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija METAL“ a.d.

Banjaluka, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 048745 15 Gž od 22. aprila 2015. godine i rješenjâ Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 29. oktobra 2014. godine i broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 18. juna 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija METAL“ a.d.

Banjaluka, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 048745 15 Gž od 22. aprila 2015. godine i rješenjâ Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 29. oktobra 2014. godine i broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 18. juna 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „METAL“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 048745 15 Gž od 22. aprila 2015. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 29. oktobra 2014. godine i broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 18. juna 2014. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio sprovođenje izvršenja po pravosnažnom Rješenju Osnovnog suda broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 29. oktobra 2014. godine do donošenja odluke o apelaciji“.

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2973/15 od 2. septembra 2015. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 18. juna 2014. godine, donesenom u izvršnom postupku tražioca izvršenja Kompanije Dušanić d.o.o. Prnjavor, na osnovu izvršne isprave - sporazuma broj IP-1201/05 od 7. novembra 2005. godine, zaključenog pred Osnovnim sudom između Nove banke Bijeljina (u daljnjem tekstu: povjerilac) i apelanta, te izvršenog prenosa potraživanja na osnovu notarski obrađenog ugovora o ispunjenju obaveza sa prelaskom prava broj OPU 309/2012 od 23. marta 2012. godine sa povjerioca u korist Kompanije Dušanić d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) i upisane hipoteke u zemljišnim knjigama, odredio izvršenje prema apelantu radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja i to: glavnog duga u iznosu od 1.023.759, 39 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, od 19. septembra 2007. godine, do konačne isplate, kao i troškova izvršnog postupka. Određeno je da se izvršenje provodi zabilježbom izvršenja u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti, te prodajom nepokretnosti pobliže označenih u rješenju (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti).

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 29. oktobra 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 18. juna 2014. godine.

5. U obrazloženju rješenja je konstatovano da izvršnu ispravu, shodno članu 23. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), u konkretnom slučaju čini Sporazum broj IP- 1201/05 od 7. novembra 2005. godine, koji je dostavio tražilac izvršenja, a koji je zaključen pred Osnovnim sudom između povjerioca i apelanta i koji ima snagu sudskog poravnanja. Dalje, konstatovano je da je nakon zaključenog Sporazuma, povjerilac prenio svoja potraživanje na tražioca izvršenja na osnovu notarskog obrađenog ugovora o ispunjenju obaveza sa prelaskom prava broj OPU 309/2012 od 23. marta 2012. godine. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir odredbu člana 30. stav 1. ZIP-a, prema kojoj se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo, Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je tražilac izvršenja notarskom obrađenom ispravom nesporno dokazao da je potraživanje na njega preneseno na zakonit način, te je izvršio i upis hipoteke u zemljišnim knjigama umjesto dotadašnjeg povjerioca shodno članu 9. navedenog Sporazuma, a što je dokazao izvodom iz ZK (pobliže navedenog u obrazloženju rješenja). Takođe, ukazao je da je upisom hipoteke u zemljišnim knjigama, tražilac izvršenja stekao ovlašćenje za namirenje potraživanja, odnosno status hipotekarnog povjerioca.

6. Osnovni sud je konstatovao da potraživanje u konkretnom slučaju nije isplaćeno, niti je apelant dostavio sudu dokaz o navedenoj eventualnoj isplati. Zatim je Osnovni sud naveo da je tražilac izvršenja uz prijedlog za izvršenje dostavio i ZK izvode (pobliže opisane u obrazloženju rješenja) kao dokaz vlasništva apelanta na predmetnim nekretninama, shodno članu 70. ZIP-a. Osnovni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 168. stav 4. Zakona o stvarnim pravima dato ovlaštenje založnom povjeriocu da može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svojih potraživanja prvenstveno iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istovremeno i iz zaloga i iz dužnikove imovine. Osnovni sud zaključio da iz navedene odredbe proizilazi da tražilac izvršenja ne mora tražiti izvršenje samo na založenoj imovini izvršenika, koja predstavlja osiguranje, nego može i iz druge imovine izvršenika jer mu to pravo daje zakon, a sve u cilju namirenja svog potraživanja. Shodno tome, ocijenio je da je opravdan prijedlog za izvršenje kojim je određena i druga imovina apelanta za koju je tražilac izvršenja dostavio dokaz o vlasništvu apelanta, z.k. izvod (pobliže naveden u obrazloženju rješenja), a u skladu sa članom 70. ZIP-a. Osnovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta u vezi nemogućnosti prodaje založene nekretnine zbog „ tzv društvene svojine“ jer je nekretnina baš i založena radi osiguranja namirenja potraživanja. Takođe, konstatovano je da taj stav potvrđuje i sadržaj odredbe člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (kojom je propisano da ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine). Pored toga, Osnovni sud je konstatovao da je uz apelantov prigovor dostavljena kopija ugovora od 22. februara 2012. godine u kojem je navedeno potraživanje tražioca izvršenja po tužbi pred „Okružnim privrednim sudom u iznosu od 7.147.575,18 KM a ne novčani iznos potraživanja iz ovog izvršnog postupka niti je označen ovaj broj predmeta u navedenoj tužbi“. Shodno tome, zaključeno je da apelantovi navodi u vezi prestanka potraživanja po tom osnovu nisu osnovani, niti ih je ovaj sud mogao prihvatiti. Pri tome, naglašeno je da sud ne može da postupa po priloženim kopijama ugovora ili drugim neovjerenim podnescima, a da eventualno podnošenje tužbe pred drugim sudovima utiče na pravilnost i tok ovog izvršnog postupka.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 048745 15 Gž od 22. aprila 2015. godine odbijena je apelantova žalba i Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 Ip 048745 08 Ip od 29. oktobra 2014. godine je potvrđeno.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 22. ZIP-a propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako tim zakonom nije drugačije određeno, a odredbom člana 23. istog zakona je propisano koje su izvršne isprave na osnovu kojih se određuje izvršenje. Dalje je navedeno da je Rješenjem Osnovnog suda broj Ip- 1201/05 od 7. novembra 2005. godine potvrđeno da su se povjerilac i dužnik (apelant) sporazumjeli o postojanju potraživanja povjerioca prema dužniku u iznosu od 1.600,000,00 KM, sa ugovorenom kamatom bliže navedenom u izreci tog rješenja, te da su se sporazumjeli da se radi obezbjeđenja povjerioca prema dužniku odredi založno pravo na nekretninama apelanta pobliže opisanim u stavu 1. izreke navedenog rješenja, a u stavu 2. izreke tog rješenja je određeno da predmetni sporazum ima snagu sudskog poravnanja. Zatim je navedeno da je odredbom člana 30. stav 1. ZIP-a je propisano da se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označen kao tražilac izvršenja, ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno, ili da je na njega na drugi način prešlo. Po ocjeni Okružnog suda, tražilac izvršenja je, u konkretnom slučaju, notarski obrađenom ispravom, od 23. marta 2012. godine, dokazao, da je predmetno potraživanje prešlo na tražioca izvršenja, pa je zaključio da je pravilno odbijen prigovor apelanta, izjavljen protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda. Pri tome, konstatovao je da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje u skladu sa dokazima u spisu, a na koje utvrđenje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije došlo do povrede procesnih odredaba na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ni onih na koje ukazuje apelant, dok ostali žalbeni prigovori nisu od uticaja na drugačiji ishod predmetne izvršne stvari.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u tome što Okružni sud nije razmotrio sve njegove žalbene navode i nije obrazložio zbog čega ne prihvata njegove navode, posebno žalbene navode da je dozvoljeno izvršenje na nekretninama za koje ne postoji dokaz o vlasništvu apelanta i da je tražilac izvršenja ugovorom od 22. februara 2012. godine prenio na treće lice svoje potraživanje i da iz tog razloga nema svojstvo tražioca izvršenja, te da je zato Osnovni sud bio dužan da obustavi postupak po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama člana 63. st. 1 i 3. ZIP-a, kako po prijedlogu tražioca izvršenja predmet izvršenja ne bi bile nekretnine apelanta i kako tražilac izvršenja ne bi bio u mogućnosti da prodaje imovinu apelanta radi naplate potraživanja koje ne postoji.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Pravo na pravično suđenje

11. Ustavni sud primjećuje da je apelant kao osporene odluke označio rješenje o izvršenju Osnovnog suda i odluke povodom pravnih lijekova protiv tog rješenja Osnovnog suda i Okružnog suda u izvršnom postupku vođenom protiv apelanata radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja na osnovu izvršne isprave - sporazuma broj IP-1201/05 od 7. novembra 2005. godine, zaključenog pred Osnovnim sudom između povjerioca i apelanta, te izvršenog prenosa potraživanja na osnovu notarski obrađenog ugovora o ispunjenju obaveza sa prelaskom prava broj OPU 309/2012 od 23. marta 2012. godine sa povjerioca u korist tražioca izvršenja i upisane hipoteke u zemljišnim knjigama. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

12. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude, pa analogno tome i druge pravosnažne i izvršne odluke ili sporazuma, nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava-u daljnjem tekstu: Evropska komisija-, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

13. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu, koja je primjenjiva u konkretnom slučaju, po kojoj je utvrdio da se izvršni postupak na osnovu sporazuma stranaka, koji predstavlja izvršni naslov, radi naplate novčanog potraživanja banke ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1393/05 od 13. jula 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Imajući u vidu navedene principe i praksu Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, apelant sasvim slobodno disponirao svojim građanskim pravima i obavezama zaključivši pred Osnovnim sudom navedeni sporazum sa povjeriocem-bankom, a potraživanja iz kojeg sporazuma su, kako to proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, notarski obrađenim ugovorom kasnije prenesena na tražioca izvršenja, što, kako to proizilazi iz apelacionih navoda, ne spori ni sam apelant. Prema tome, nikakva nova građanska prava, odnosno obaveze apelanta nisu utvrđivana u predmetnom izvršnom postupku. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji u odnosu na osporena rješenjâ redovnih sudova, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim tvrdnjama, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja i razloge zbog koji nisu prihvatili apelantove prigovore, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdao njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje - pravo na imovinu na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2973/15 („METAL“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio