Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1522/15 (M. M., J. M. i mldb. M. M.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Miješanje u imovinu
  • Vanbračna zajednica
  • Javni interes
  • Šta se smatra imovinom
  • Propisano zakonom
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1522/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1522/15, rješavajući apelaciju Marijane Milinković i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marijane Milinković, Jasne Milinković i mldb. Matee Milinković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 202044 13 Rev od 17. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marijana Milinković, Jasna Milinković i mldb. Matea Milinković (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica, trećeapelantica ili apelantice), nastanjene u Italiji, koje zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 1. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 202044 13 Rev od 17. marta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Amalije Jurkić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 28. avgusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 4. septembra 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06- 005968 od 9. juna 2008. godine utvrđeno je da je tužiteljica vanbračna supruga pokojnog Lovre Milinkovića, prednika apelantica, da je ona s pokojnim Lovrom Milinkovićem za vrijeme trajanja vanbračne zajednice stekla imovinu – stan u Sarajevu, preciznije označen u stavu 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da joj na osnovu vanbračne stečevine pripada ½ suvlasništva na predmetnom stanu, što su apelantice (pravni sljednici – nasljednici Lovre Milinkovića) dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica u knjizi položenih ugovora Općinskog suda u Sarajevu uknjiži na predmetnom stanu kao suvlasnik sa dijelom od ½ (stav I izreke). Apelanticama je odbijen protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetnog stana od tužiteljice (stav II izreke). Tužiteljica je obavezana da isplati iznos od po 175,00 KM počevši od 6. februara 2007. godine kao dana postavljanja protivtužbenog zahtjeva pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki dospjeli obrok od dana dospijeća pa do isplate (stav III izreke). Preostali dio protivtužbenog zahtjeva apelantica na ime naknade za neosnovano obogaćenje odbijen je (stav IV izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav V izreke).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio da su na predmetnom stanu sunositelji stanarskog prava bili Lovro Milinković i njegova supruga Nedeljka Milinković na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 05- VZ-1-1865/82 od 23. jula 1982. godine. Brak između Lovre Milinkovića i njegove supruge Nedeljke Milinković razveden je Presudom Općinskog suda II u Sarajevu broj P-1566/97 od 5. novembra 1997. godine (presuda pravomoćna 24. novembra 1997. godine). Rješenjem Općinskog suda II u Sarajevu broj Rs-139/00 od 3. septembra 2003. godine za isključivog nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu određen je Lovro Milinković, dok je Nedeljki Milinković kao razvedenoj supruzi prestalo svojstvo sunositelja stanarskog prava bez obaveze Lovre Milinkovića da joj obezbijedi nužni smještaj. Ugovorom o kupoprodaji predmetnog stana zaključenim između „Šipad Komerc“ DD za trgovinu i inženjering kao nositelja prava raspolaganja stanom odnosno prodavca i Lovre Milinkovića kao nositelja stanarskog prava i kupca, zaključenim 7. maja 2004. godine, Lovro Milinković je otkupio predmetni stan za cijenu od 16.681,40 KM u certifikatima. Na osnovu ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 7. maja 2004. godine Lovro Milinković se u knjigama položenih ugovora Općinskog suda u Sarajevu upisao kao vlasnik stana.

7. Općinski sud je također utvrdio da su tužiteljica i Lovro Milinković živjeli u vanbračnoj zajednici od 1998. godine do 2005. godine (do smrti Lovre Milinkovića) u predmetnom stanu, te da tužiteljica još uvijek živi u predmetnom stanu, dok su apelantice zakonske nasljednice Lovre Milinkovića.

8. Općinski sud je, imajući u vidu nesporno utvrđenje da je Lovro Milinković rješenjem Općinskog suda II u Sarajevu od 3. septembra 2003. godine donesenom za vrijeme trajanja vanbračne zajednice sa tužiteljicom određen za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu nakon razvoda braka, te da je predmetni stan otkupio 2004. godine, također za vrijeme trajanja vanbračne zajednice sa tužiteljicom, zaključio da predmetni stan u skladu s odredbom člana 263. u vezi sa članom 252. Porodičnog zakona Federacije BiH predstavlja imovinu stečenu za vrijeme trajanja vanbračne zajednice i čini vanbračnu stečevinu u kojoj je suvlasnički dio tužiteljice ½. Imajući u vidu da tužiteljica stan koristi kao suvlasnik, Općinski sud je primjenom odredbi člana 15. Zakona o vlasničkopravnim odnosima odbio protivtužbeni zahtjev apelantica za predaju predmetnog stana u posjed.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 065-0-P-202044 11 Gž od 24. oktobra 2012. godine žalba apelantica je uvažena, a žalba tužiteljice djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da se sudi: tužiteljici se odbija zahtjev za utvrđenje da je za vrijeme trajanja vanbračne zajednice sa Lovrom Milinkovićem stekla imovinu, i to predmetni stan, te da joj pripada ½ suvlasničkog dijela na predmetnom stanu, kao i da se upiše kao suvlasnik u knjizi položenih ugovora Općinskog suda u Sarajevu. Dosljedno tome, tužiteljica je obavezana da apelanticama preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan. Apelanticama je odbijen zahtjev da im tužiteljica isplati na ime naknade mjesečno iznos od po 175,00 KM zbog neosnovanog obogaćenja za korišćenje predmetnog stana. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove spora.

10. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da je taj sud zaključio da stanarsko pravo predstavlja imovinsko pravo, koje je Lovro Milinković stekao prije zasnivanja vanbračne zajednice i temeljem kojeg je kao jedini nositelj stanarskog prava stekao pravo na otkup stana, koji je opet po mišljenju Kantonalnog suda njegova posebna imovina i ne predstavlja zajedničku imovinu vanbračnih partnera. Stoga, Kantonalni sud je odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev preciziran u stavu I izreke prvostepene presude, te je tužiteljicu obavezao da predmetni stan preda apelanticama u posjed i slobodno raspolaganje.

11. U odnosu na tužbeni zahtjev apelantica da im tužiteljica isplati iznos od po 175,00 KM počevši od 6. februara 2007. godine kao dana postavljanja zahtjeva, a na ime neosnovanog bogaćenja za korištenje stana, Kantonalni sud je zaključio da je zahtjev neosnovan uz obrazloženje da je tužiteljica održavala stan za vrijeme trajanja vanbračne zajednice s prednikom apelantica i to je činila nakon njegove smrti, te plaćala troškove režija jer je bila u uvjerenju da polaže pravo na predmetni stan. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da apelantice tokom postupka nisu dokazale da su podizale tužbu radi iseljenja tužiteljice, niti su tokom postupka dokazale da bi u spornom periodu izdavale stan. S obzirom na uspjeh stranaka u postupku, Kantonalni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. Odlučujući o tužiteljicinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 202044 13 Rev od 17. marta 2015. godine žalbu djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu apelantica za predaju u posjed predmetnog stana (stav II izreke prvostepene presude) tako da se u tom dijelu žalba apelantica odbija i prvostepena presuda potvrđuje. U ostalom dijelu tužiteljicina revizija je odbijena. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da je predmet spora tužbeni zahtjev tužiteljice kao vanbračne supruge umrlog Lovre Milinkovića za utvrđenje da je s vanbračnim suprugom stekla imovinu, predmetni stan, da na vanbračnoj stečevini ima pravo vlasništva od ½ dijela, što su tužene kao pravni sljednici, nasljednici Lovre Milinkovića, dužne priznati i trpjeti da se tužiteljica uknjiži sa suvlasničkim dijelom na stanu u knjizi položenih ugovora Općinskog suda u Sarajevu. Također, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora i protivtužbeni zahtjev apelantica kojim traže da se tužiteljica obaveže da im predmetni stan preda u posjed.

13. Nakon što je ponovio činjenične i pravne zaključke nižestepenih presuda, Vrhovni sud je istakao da prihvata pravni stav drugostepenog suda u pogledu tužiteljicinog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, kao uslov za otkup stana prema odredbi člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pravni prednik apelantica Lovro Milinković stekao na osnovu Ugovora o korištenju stana od 23. jula 1982. godine za vrijeme trajanja bračne zajednice sa Nedeljkom Milinković koja se zajedno s njim smatrala nositeljem stanarskog prava (član 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima) zbog čega je Općinski sud II u Sarajevu rješenjem od 3. septembra 2003. godine, primjenom odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima, odlučio o tome ko će od zajedničkih nositelja stanarskog prava ostati nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Dakle, donošenjem rješenja od 3. septembra 2003. godine kojim je određeno da od razvedenih bračnih partnera Lovro Milinković ostaje nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, po mišljenju Vrhovnog suda, Lovro Milinković nije stekao pravo nositelja stanarskog prava nego mu je samo to pravo određeno kao jedinom nositelju stanarskog prava, u skladu sa članom 19. Zakona o stambenim odnosima kojim je u stavu 1. propisano da nositelj stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice, a s obzirom na to da se prema stavu 2. člana 19. Zakona o stambenim odnosima nositeljem stanarskog prava smatra i drugi bračni partner koji živi u zajedničkom domaćinstvu s bračnim partnerom koji je zaključio ugovor o korištenju stana. Tužiteljica kao vanbračna supruga nositelja stanarskog prava nije imala pravo nositelja stanarskog prava zajedno s vanbračnim suprugom, nego je bila član njegovog porodičnog domaćinstva. Kao član užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava tužiteljica je mogla stan otkupiti samo uz saglasnost nositelja stanarskog prava ili u slučaju njegove smrti (član 9. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), a što je, po mišljenju Vrhovnog suda, neprimjenjivo u konkretnom sporu jer je nositelj stanarskog prava Lovro Milinković otkupio predmetni stan. Naime, Vrhovni sud smatra da ukoliko je tužiteljica i učestvovala u plaćanju cijene za otkup stana, to nije dovoljno da bi učešćem na taj način imala pravo u sticanju suvlasničkog dijela na predmetnom stanu. Navedeno prvenstveno iz razloga što je stanarsko pravo izjednačeno s imovinskim pravom, koje je Lovro Milinković kao tužiteljicin vanbračni suprug stekao prije zasnivanja vanbračne zajednice s njom (za vrijeme trajanja bračne zajednice s prvom suprugom kojoj je stan dodijeljen na korištenje) i temeljem kojeg je stekao pravo na otkup predmetnog stana. Stoga, Vrhovni sud je istakao da predmetni stan nije vanbračna stečevina tužiteljice i pravnog prednika apelantica Lovre Milinkovića na kojoj tužiteljica ima suvlasnički dio, pa je s tim u vezi zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev.

14. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da se tužiteljica osnovano u pogledu usvojenog protivtužbenog zahtjeva za predaju u posjed stana tuženima poziva na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, po mišljenju Vrhovnog suda, suština navoda iz revizije svodi se na to da je tužiteljica dugogodišnji posjednik stana jer ga koristi od 1998. godine kada je zasnovala vanbračnu zajednicu s prednikom apelantica Lovrom Milinkovićem, te da se u posjedu stana još uvijek nalazi, budući da ga je nastavila koristiti kao svoj dom i poslije smrti vanbračnog supruga (2005. godine). Pritom je Vrhovni sud ukazao da je članom 8. Evropske konvencije propisano da svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske (stav 1), da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i slobode drugih (stav 2).

15. Polazeći od pojma doma u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije i prakse Evropskog suda za ljudska prava, koja pojašnjava da je dom pojedinca „mjesto koje on koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe“, te imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova da je tužiteljica u stan uselila zakonito kao vanbračna supruga nositelja stanarskog prava, da je u vanbračnoj zajednici s nositeljem stanarskog prava živjela dovoljno dugo da bi se mogla smatrati članom njegovog domaćinstva, da je u tom stanu i nakon smrti vanbračnog supruga tužiteljica ostvarivala i da ostvaruje svoje osnovne stambene i životne potrebe, da je to mjesto gdje živi i posebno da je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove, Vrhovni sud je, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 663/04, zaključio da se predmetni stan treba smatrati tužiteljicinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

16. Odluka drugostepenog suda kojom je usvojen protivtužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed predmetnog stana apelanticama, koje u stanu nisu stanovale, po mišljenju Vrhovnog suda, predstavlja miješanje u tužiteljicino pravo na dom i ne ispunjava kriterij opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu. Ne može se zaključiti da je u konkretnom slučaju interes nasljednika umrlog vlasnika stana prioritetniji od interesa tužiteljice koja je sa stanom u kojem stanuje ostvarila dovoljno jaku vezu da bi se mogao smatrati njenim domom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je djelimičnim usvajanjem tužiteljicine revizije drugostepenu presudu preinačio kao u izreci ove presude primjenom odredbi člana 250. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim navode da Vrhovni sud nije dao obrazloženje zašto u predmetnoj pravnoj stvari nisu primjenjive odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima koji ne sadrži odredbe u vezi s „ograničenjem prava vlasništva u korist vanbračnog supružnika“. Ističu da ne osporavaju da je tužiteljica živjela u vanbračnoj zajednici sa njihovim pretkom, ali smatraju da sama činjenica da tužiteljica smatra predmetni stan svojim domom ne može biti osnov za posjedovanje predmetnog stana jer, po njihovom mišljenju, njeno pravo da trajno koristi predmetni stan nije ustanovljeno zakonom. Ističu da im je određivanjem da tužiteljica ima pravo na dom u predmetnom stanu na kojem one imaju pravo suvlasništva i odbijanjem njihovog zahtjeva za predaju stana u posjed faktički oduzeto pravo na posjed i korištenje stana i da nikada ne mogu doći u posjed svoje imovine (član 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). Također smatraju da „pozivanje Vrhovnog suda na član 8. Evropske konvencije ne može predstavljati zakonit osnov za miješanje u vlasnička prava apelantica s obzirom na to da Evropska konvencija ne uspostavlja primat prava na dom u odnosu na pravo na imovinu“.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci obrazložio iz kojih razloga smatra da je tužiteljicina revizija djelimično osnovana i pritivtužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed predmetnog stana neosnovan. Također je naveo da smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na koja se apelantice pozivaju u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

19. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službeni novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, sukladno s njenom prirodom i namjenom. Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.

Član 3.

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, samostalno i u zajednici s drugima. Nikome se ne može oduzeti vlasništvo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline i kulturnohistorijske baštine, može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima.

Član 6.

Pravo vlasništva može se ograničiti ili oduzeti samo u javnom interesu, sukladno s ustavom, na način i pod uvjetima određenim zakonom. Vlasnik ima pravo na punu nadoknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva. Odredba stava 2. ovog člana ne odnosi se na slučajeve određene zakonom, ako je do ograničenja ili oduzimanja prava vlasništva došlo usljed protupravnog ponašanja vlasnika.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 202044 13 Rev od 17. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 26. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantice pobijaju osporenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su im tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se, između ostalog, odnosio na predaju u posjed predmetnog stana (protivtužbeni zahtjev apelantica), dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

28. Apelantice smatraju da je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom odredbi materijalnog prava preinačio drugostepenu presudu u dijelu odluke o njihovom protivtužbenom zahtjevu tako da je odbijen njihov protivtužbeni zahtjev kojim su tražile da im tužiteljica preda u posjed predmetni stan.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu „da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2“. Dakle, Ustavni sud ukazuje da iz navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine proizlazi ovlaštenje organa javne vlasti u Bosni i Hercegovini da u okviru svoje nadležnosti direktno primjenjuju standarde osnovnih ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koji imaju supremaciju u odnosu na zakone. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi direktno primijenio odredbe člana 8. Evropske konvencije umjesto odredbi Zakona o vlasničkopravnim odnosima i na osnovu navedenih odredbi Evropske konvencije preinačio presude nižestepenih sudova tako što je odbio tužbeni zahtjev apelantica da im tužena preda predmetni stan u posjed. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 8. Evropske konvencije propisano: „1) Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2) Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.“ Ustavni sud primjećuje da je, imajući u vidu da je u provedenom postupku utvrđeno da su apelantice vlasnice predmetnog stana, a da tužena koristi taj stan bez pravnog osnova, Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio da se predmetni stan ima smatrati tužiteljicinim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije jer je prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova tužiteljica u predmetni stan uselila zakonito kao vanbračna supruga Lovre Milinkovića – pravnog prednika apelantica i da je u vanbračnoj zajednici s Lovrom Milinkovićem živjela od 1998. godine do njegove smrti 2005. godine i da je u tom stanu nastavila živjeti i nakon njegove smrti i tu ostvarivati svoje osnovne stambene i životne potrebe, pri tome naglašavajući da je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova i pozivajući se u vezi s tim na Odluku Ustavnog suda broj AP 663/04. Ustavni sud ukazuje da je u navedenoj odluci upravo i konstatirano da je „dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 663/04 od 13. oktobra 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/05, tačka 23), kako je Vrhovni sud i naveo u obrazloženju svoje odluke. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da odluka Kantonalnog suda, kojom je usvojen protivtužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed stana apelanticama, koje predmetni stan nikada nisu koristile za stanovanje, odnosno imaju svoj dom, predstavlja miješanje u tužiteljicino pravo na dom koje ne ispunjava kriterije opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu u skladu s nekim od ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije jer prava apelantica kao nasljednica umrlog vlasnika stana ne bi trebala prevagnuti nad interesom tužiteljice koja je sa stanom u kojem stanuje ostvarila dovoljno jaku vezu da bi se mogao smatrati njenim domom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantice u apelaciji ne osporavaju činjenicu da tužiteljica živi i koristi predmetni stan kao svoj dom, a da apelantice predmetni stan nisu koristile za stanovanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku da umjesto odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima u konkretnom slučaju direktno primijeni odredbe člana 8. Evropske konvencije, za što je imao ovlaštenje u odredbama čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da primjenom navedenih odredbi Evropske konvencije preinači presudu Kantonalnog suda i odbije tužbeni zahtjev apelantica za predaju u posjed predmetnog stana.

31. Stoga, imajući u vidu da je o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju Ustavni sud već ranije odlučivao (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1371/12 od 10. novembra 2015. godine), Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

35. U vezi s navodima apelantica da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da su apelantice suvlasnice u dijelovima po ½ predmetnog stana. Shodno tome, nesporno je da taj stan predstavlja imovinu apelantica koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u imovinu apelantica, je li to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelantica i općeg interesa.

37. Ustavni sud ukazuje da su osporenom presudom Vrhovnog suda preinačene presude nižestepenih sudova i odbijen je tužbeni zahtjev apelantica isključivo u dijelu kojim su tražile da im tužena preda u posjed predmetni stan. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački, da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji predstavlja imovinu apelantica, proizlazi da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do miješanja u imovinu apelantica.

38. Dakle, sljedeće pitanje na koje bi Ustavni sud trebao da odgovori jeste da li je miješanje u imovinu apelantica bilo u skladu sa zakonom, te ako utvrdi da jeste, da li je to miješanje proporcionalno i u skladu s javnim interesom.

39. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi direktno primijenio odredbe člana 8. Evropske konvencije, te je odbio tužbeni zahtjev apelantica u dijelu kojim su tražile da im tužiteljica preda predmetni stan u posjed. Dakle, miješanje u pravo na imovinu apelantica je u konkretnom slučaju izvršeno na osnovu odredbi člana 8. Evropske konvencije, za što je Vrhovni sud imao ovlaštenje u odredbama čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, iz čega proizlazi da je miješanje izvršeno u skladu sa zakonom.

40. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud zapravo ocijenio da je tužiteljicino pravo na „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije, koje je tužiteljica ostvarila živeći u predmetnom stanu u periodu dužem od osam godina, u konkretnom slučaju značajnije od prava na imovinu apelantica iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje stan nisu koristile za stanovanje, odnosno koje već imaju svoj dom. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporena odluka donesena u skladu s javnim interesom, a to je zaštita prava i sloboda drugih, odnosno u ovom slučaju tužiteljicinog prava na „dom“ i da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelantica na imovinu i općeg interesa jer u ovoj situaciji na apelantice nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja, pogotovo imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o tužiteljicinom pravu koje se nije moglo prenijeti na drugu osobu i koja je preko osam godina živjela u predmetnom stanu i još uvijek živi i koristi predmetni stan kao svoj dom. Imajući u vidu sve navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud o istom pravnom pitanju već zauzeo stav u svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1371/12 od 10. novembra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu apelantica iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da preinači odluku Kantonalnog suda u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu apelantica i prvostepenu odluku potvrdi u tom dijelu.

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na „zakonu“, donesena u javnom interesu, pri čemu na apelanticu nije stavljen pretjeran teret, odnosno postignuta je proporcionalnost između javnog interesa i prava apelantica. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1522/15 (M. M., J. M. i mldb. M. M.) | Sudska praksa | Aktio