Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4463/17 (D. M.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4463/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4463/17, rješavajući apelaciju Dušanke Mitrović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dušanka Mitrović protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 046562 16 Gž od 22. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Mitrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnijela je 30. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 046562 16 Gž od 22. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Univerzitetski klinički centar Republike Srpske) da apelantici naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbom člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da za štetu koji zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu, odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Zatim, da je članom 171. stav 1. ZOO propisano da se odredbe prethodnog člana primjenjuju i na druge poslodavce u pogledu odgovornosti za štetu koju je zaposleni koji kod njih rade prouzrokuje u radu ili u vezi s radom. Nadalje, da apelantica u konkretnom slučaju zahtjeva naknadu nematerijalne i materijalne štete koju je pretrpjela zbog smrti sina, koji je za vrijeme boravka na liječenju kod tužene izvršio samoubistvo skokom sa prozora. Okružni sud je istakao da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da je apelantičin sin u saobraćajnoj nesreći zadobio povrede zbog kojih je upućen na liječenje kod tužene, gdje su izvršene sve dijagnostičke procedure od momenta prijema, na osnovu kojih je postavljena indikacija za operativno liječenje. Zatim, da je pacijent sve vrijeme bio svjestan, sarađivao sa osobljem, da nije pokazivao znake psihomotornog nemira i agresivnosti, da medicinskom osoblju nije saopštio da je imao psihičke smetnje, kao ni članovi njegove porodice (apelantica je u svojoj izjavi navela da sin nije posjećivao psihijatra, niti je imao samoubilačke ideje). Nadalje, da je bio smješten u jedinici intenzivne njege radi monitoringa, tj. praćenja svih vitalnih funkcija i opšteg stanja, da je kritičnog dana u ranim jutarnjim časovima izvršio samoubistvo skokom kroz otvoren prozor bolesničke sobe. U vezi s tim je istaknuto, da odgovornost zdravstvene ustanove može da postoji samo ako se dokaže da je šteta pacijentu pričinjena zato što ljekar i zdravstveno osoblje medicinske ustanove nisu postupali onako kako je trebalo (u skladu sa pravilima medicinske struke i sa odgovarajućom pažnjom). Okružni sud je zaključio da pravilno cijeni prvostepeni sud da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da je štetu pretrpjela zato što ljekar i zdravstveno osoblje medicinske ustanove u kojoj je njen sin boravio i u kojoj je počinio samoubistvo, nisu postupali onako kako je trebalo, niti je u konkretnom slučaju nastala od opasne stvari u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se apelantičin sin nalazio na liječenju. Naime, da iz materijalnih dokaza u spisu (zdravstveni karton i ostala medicinska dokumentacija) proizlazi da pokojni D. G. (apelantičin sin) nije imao značajnijih psihičkih tegoba, da nije pokazivao suicidalne namjere, niti ispoljavao ponašanje koje odudara od uobičajenog kod pacijenta sa sličnim povredama zbog čega nije bila ni utvrđena potreba za drastičnim mjerama, tj. nije bilo potrebe da pacijent bude “fiksiran”, odnosno da bude stavljen pod stalni nadzor medicinskog osoblja. Okružni sud je ocijenio da iz navedenog slijedi da ljekari i ostalo medicinsko osoblje nisu mogli uočiti niti procijeniti da je pacijent sklon suicidu (što je potvrdila i apelantica u svojoj izjavi), tako da nema uzročno posljedične veze između pogibije apelantičinog sina i postupanja medicinskog osoblja tuženog. Zatim, da se apelantičini navodi u kojim se ukazuje na postojanje ključa u bravi na vratima bolesničke sobe u kojoj je boravio njen sin, ne mogu dovesti u uzročnu vezu sa suicidom koji je isti počinio. Naime, da prema izjavama svjedoka, vrata bolesničke sobe se ne zaključavaju, ni soba u kojoj je boravio apelantičin sin nije bila zaključana, već da je istu zaključao on, ali da zaključavanje sobe nije od uticaja na to što je isti učinio, jer je on to mogao učiniti i u slučaju da soba nije bila zaključana, obzirom da priroda njegove bolesti nije zahtijevala stalni medicinski nadzor, niti smještaj u specijalne sobe (sa rešetkama na prozorima). Naglašeno je da samo u slučaju da je ljekarima i ostalom medicinskom osoblju bilo poznato da je apelantičin sin imao bilo kakve psihičke smetnje, da je eventualno ranije liječen zbog tih smetnji, a što nije utvrđeno, odnosno da je ispoljio bilo kakve psihičke smetnje ili suicidalne namjere, pa da u tom slučaju nisu preduzete mjere kao što su “fiksiranje” tj. vezanje, stalni medicinski nadzor ili smještaj u specijalne sobe (sa rešetkama na prozorima), da bi zdravstvena ustanova bila odgovorna za štetu koju je apelantica pretrpjela, a što u konkretnom slučaju nije tako.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da je u sobi za intenzivnu njegu, u kojoj je bio smješten njen sin, trebala biti stalno prisutna medicinska sestra koja je trebala brinuti kako za liječenje tako i za bezbjednost apelantičinog sina, te da su nepažnjom radnika tužene ostavili ključ u bravi ulaznih vrata u bolesničkoj sobi, uslijed čega radnici tužene nisu mogli ući u bolesničku sobu koja je bila zaključana sa unutrašnje strane i na taj način spriječiti da se apelantičin sin ubije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4463/17 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio