Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4323/17 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4323/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4323/17, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 047698 15 Rev od 15.

juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona, podnio je 17. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 047698 15 Rev od 15. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi (Hrvatski Športski klub „Zrinjski“ i apelant (za Ministarstvo unutrašnjih poslova HNK)) da tužitelju (A. V.) solidarno isplate, na ime naknade nematerijalne štete i po osnovu izgubljene zarade za određeni period, određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je u Mostaru odigrana fudbalska utakmica između I tuženog i FK ,,Partizan“ iz Beograda, da su utakmicu obezbjeđivale policijske snage apelanta koje su radi održavanja reda na utakmici angažovale 521 policajca, od toga 125 specijalaca, te 75 ljudi privatne firme za obezbjeđenje. Nadalje, da je tužitelj kao gledalac prisustvovao toj utakmici, da je na utakmici došlo do većih nemira i da su korištene bengalske baklje, bacano je kamenje i stolice sa tribina, da je tom prilikom tužitelj povrijeđen tako što mu je na lijevo rame pao suzavac — bomba, pa kada ju je isti pokušao odbaciti desnom rukom da je suzavac - bomba eksplodirala u njegovoj desnoj šaci, te da je tom prilikom tužitelj zadobio eksplozivnu ranu desne šake i lica, te iščašenje metakarpalnih kostiju. Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi ocijenili da je apelant pasivno legitimisan na osnovu odredbi člana 181. (odgovornost uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da su u obrazloženjima svojih presuda dali razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Zatim, da je na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, apelant pasivno legitimisan i na osnovu odredbi člana 172. ZOO (odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ). Naime, da je do povrjeđivanja tužitelja došlo na stadionu u trenutku nasilja u kojem je učestvovao veliki broj lica, a da su utakmicu obezbjeđivali apelantovi organi. Naglašeno je da je I tuženi kao organizator utakmice blagovremeno obavijestio apelanta o vremenu odigravanja utakmice, te da se radilo o utakmici međunarodnog karaktera koja je sa aspekta bezbjednosti okvalifikovana kao utakmica visokog rizika sa identifikovanim rizicima političkih dimenzija i huliganskim elementima unutar Partizanovih navijača, za koje je obezbjeđeno 1000 ulaznica. Vrhovni sud je istakao da je apelant radi obezbjeđenja utakmice angažovao 521 policajca i 75 ljudi iz privatne firme za obezbjeđenje, ali da su na tribine stadiona, i pored tolikog broja angažovanih lica na obezbjeđnju, od strane gledalaca na toj utakmici unesene bengalske baklje, suzavac, kamenje, te da nisu na odgovarajući način na samim tribinama stadiona bili razdvojeni navijači Partizana od navijača I tuženog. Naime, da sve to ukazuje na zaključak da od strane apelantovih organa nisu preduzete adekvatne mjere koje bi onemogućile nasilje na stadionu zbog kojeg je došlo do štetnog događaja, te da tako postupanje apelantovih organa sa stanovišta odgovornosti za štetu predstavlja propust tog organa i zasniva apelantovu odgovornost za prouzrokovanu štetu koja je, suprotno apelantovom revizijskom prigovoru, nezavisna od odgovornosti I tuženog kao organizatora okupljanja većeg broja ljudi. Također je istaknuto da je potraživanje naknade za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti oblik nematerijalne štete koja predstavlja satisfakciju tužitelju za duševne bolove koje trpi zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, a naknada štete u vidu izgubljene zarade je oblik materijalne štete koja ima za cilj da se materijalna situacija oštećenog dovede u stanje kako bi bilo da nije bilo štetnog događaja. Vrhovni sud je zaključio da stoga nije osnovan apelantov revizijski prigovor da je tužitelj dvostruko namiren dosuđenjem naknade štete za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti i dosuđenjem naknade štete zbog izgubljene zarade u periodu dok se tužitelj nalazio na liječenju zbog povreda koje je zadobio u predmetnom štetnom događaju.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, da apelant niti njegov organ nije prouzrokovao štetu tužitelju u vezi vršenja ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija niti da postoji uzročna veza između rada apelantovih organa i nastale štete, koju činjenicu tužitelj nije dokazao. Apelant je između ostalog istakao da je tužitelj zadobio povredu protupravnim djelovanjem trećeg lica ili svojom krivicom pa da nema uzročnosti da apelant odgovara u smisli člana 173. ZOO-a, te da tužitelj nije dokazao da šteta potiče od opasne stvari.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, je dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4323/17 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio